Pjetro Zjani (umro 1229, Venecija) je bio 44. mletački dužd (1205—1229) i sin dužda Sebastijana Zjanija. Za vreme njegovog duždevanja Mletačka republika je vladala pored Venecije i:

Pjetro Zjani
Lični podaci
Puno imePjetro Zjani
Datum rođenja1153.
Mesto rođenjaVenecija,
Datum smrti13. mart 1230.
Mesto smrtiVenecija, Mletačka republika
Porodica
RoditeljiSebastijano Zjani
DinastijaPorodica Zjani
Mletački dužd
Period1205. — 1229.
PrethodnikEnriko Dandolo
NaslednikĐakopo Tijepolo

Dok je dužd vladao ovim posedima nazivajući se još gospodarem jedne četvrtine i po carstva grčkog, mletački plemići osnovaše razna mala gospodstva na Arhipelagu:

Za to vreme u Carigradu je osnovano Latinsko carstvo, čijim carevima je Pjetro nametao svoju volju, a kada je trebalo da mu pomogne, sebično bi odbijao.

Pjetro je morao da organizuje, eksploatiše i brani svoje teritorije na istoku, koje je osvojio prethodni dužd Enriko Dandolo kao i da se bori sa moćnim neprijateljima: Nikejskim carstvom, sa kojim je nesrećno ratovao od smrti Henrika Flandrijskog 1216. godine, pa sve do svoje smrti i u tom ratovanju je bio ugrožen i sam Krit; Drugim bugarskim carstvom (od dolaska na presto do smrti cara Kalojana, Epirskom despotovinom (cele svoje vladavine), Đenovom i mnogim drugim neprijateljima.

Pjetru je uspeo da osnuje koloniju Kandiju na Kritu, koja je izgubljena tek u XVII veku. Učestvovao je u drugoj lombardskoj ligi protiv prevlasti cara Svetog rimskog carstva Fridriha II na teritoriji severne Italije. On je učestvovao i u petom krstaškom ratu.

Iz političkih razloga se po drugi pt oženio Konstancom, kćerkom kralja Sicilije.

Tokom njegovog duždevanja izbor dužda je prešao u patricijske ruke.

Dubrovačka republika uredi

Dubrovačka republika, mesto dotadašnje vizantijske vrhovne vlasti, prima 1205. mletačku. Grad je zadržao svoje staro uređenje, ali mu je, radi kontrole, knez uvek imao biti Mlečanin. Knezovi su najpre bivali doživotni, a posle samo sa mandatom od dve godine. U svojim trgovačkim odnosima sa susedima Dubrovčani su i dalje imali slobodne ruke. Tako su, na primer, već 1206. god. tražili i dobili trgovačke povlastice od Mihajla Duke, epirskog despota.[traži se izvor]

Odnosi sa Zetom uredi

Đorđe, veliki župan Zete, se, na ime, 3. jula 1208, zakleo na vernost Pjetru, bez obzira na svog strica Stefana velikog župana Srbije, i bio spreman da s njim zajedno ratuje protiv Arbanasa Dimitrija Progonovića, zeta Nemnjića, koji je prema Mlečanima bio nepouzdan. Izgleda, da se Đorđe u Zeti smatrao kao samostalan i da je politiku vodio na svoju ruku.

Odnosi sa Epirom uredi

Epirski despot, Mihajlo I, beše do 1210. godine osetno ojačao. Pod njegovu vlast beše došla cela Albanija s mletačkim Dračem i sroskim Skadrom, severna Makedonija. Jedan sluga ubio je Mihajla u bračnoj postelji verovatno 1215. god. Naslednik Mihajlov bio je njegov polubrat Teodor.

1217, na Balkanu nastaju krupne promene. Mesto umrlog cara Henrika na carigradski presto je stupio Petar Kurtene, njegov zet. Kad se on krenuo na svoju carsku dužnost iz Rima, gde je bio krunisan, pokuša da otme, po želji Mlečana, Epircima Drač. Tim izazva njihovu osvetu. Ne uspevši pod Dračem, car Petar se uputio suhim za Carigrad, ali ga Epirci na tom putu negde oko Škumbe predusretoše i ubiše. Careva pogibija izazva u spletkama bogatom Carigradu zbunjenost i čitav niz novih intriga i pregonjenja u Bugarskoj.[traži se izvor]

Odnosi sa Srbijom uredi

Nesumnjivo je, da je srpski veliki župan Stefan 1217. god. izveo krupan preokret u svojoj politici. Omogućila mu ga je svakako bračna veza sa Anom Dandolo, unukom slavnog dužda Enrikea, koja je ostvarena negde u to vreme. Da li preko Pjetra, ili neposredno, Stefan je stupio i u veze sa papskom kurijom i tražio tamo ponovo kraljevsku krunu i izvesnu moralnu potporu. Papa Honorije III odazvao se toj molbi rado, jer ona je značila novu tekovinu rimskoj stolici na Balkanskom poluostrvu. Jedan poseban papinski legat, koji je preko Splita otišao u Srbiju, doneo je krunu za Stefana i 1217. god. krunisao ga njom.

Peti krstaški rat uredi

Pjetro Zjani je učestvovao u Petom krstaškom ratu (1217. godine), koji je u početku bio upravljen prema Siriji, ali se zatim okrenuo protiv Egipta, čiji je sultan vladao i Palestinom. Krstaši su, posle dugotrajne opsade, uspeli da zauzmu važan trgovački grad Damijetu. Ali, unutrašnji razdori i nesposobna komanda doveli su zatim do vojnih neuspeha koji su primorali krstaše da napuste Egipat (1221. godine).[traži se izvor]

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi