Religijski nacionalizam
Religijski nacionalizam, odnosno verski nacionalizam predstavlja poseban oblik nacionalizma sa naglašenom religijskom, odnosno verskom komponentom. Jedno od osnovnih obeležja religijskog nacionalizma ogleda se u nastojanju da se sopstvenoj naciji posredstvom religije pribavi svojstvo "izabranog naroda" koji uživa posebnu milost, blagoslov ili zaštitu, dobijenu od određenog božanstva.[1]
Religijski nacionalizam može biti panetnički ili etnički. U panetničkim varijantama religijskog nacionalizma insistira se na religijskoj pripadnosti kao ključnom (konstitutivnom) činiocu nacije, bez pridavanja posebnog značaja etničkom poreklu. Na drugoj strani, u etničkim varijantama religijskog nacionalizma naglašava se ne samo religijska, već i etnička pripadnost, tako da se taj oblik religijskog nacionalizma označava i kao etnoreligijski nacionalizam.[2]
Istorija uredi
Tokom istorije, religijski nacionalizam se javljao u raznim oblicima, koji se uslovno mogu podeliti na umerene i ekstremističke. Umereni oblici religijskog nacionalizma se ogledaju u težnji ka negovanju tradicionalnih religijskih vrednosti nekog društva, pod vidom očuvanja specifične kulturno-istorijske baštine, ali bez negiranja i suzbijanja drugačijih tradicija. Primer za takav oblik religijskog nacionalizma predstavlja poseban položaj koji se u Ujedinjenom Kraljevstvu priznaje Anglikanskoj crkvi kao državnoj, odnosno nacionalnoj crkvi, ali bez oporavanja drugih verskih tradicija u toj zemlji. Sličan položaj ima i Pravoslavna crkva u Grčkoj. Na drugoj strani, religijski nacionalizam se tokom istorije često pojavljivao i u svojim ekstreminim oblicima, što je u pojedinim sredinama dovodilo do nastanka kleronacionalizma, pa čak i klerofašizmma, kao što je bio slučaj u Hrvatskoj za vreme Drugog svetskog rata.[3][4]
Kleronacionalizam uredi
Poseban oblik religijskog nacionalizma sa naglašenom klerikalnom komponentom, naziva se klerikalni nacionalizam ili kleronacionalizam.[5] Kleronacionalizam ne treba mešati sa klerofašizmom, koji predstavlja religijsku podvrstu fašizma.[6]
Vdi još uredi
Reference uredi
- ^ Abazović 2006.
- ^ Kostić 2017, str. 314-338.
- ^ Novak 1948.
- ^ Dimić & Žutić 1992.
- ^ Pollard 2008, str. 227.
- ^ Griffin 2007, str. 213-227.
Literatura uredi
- Abazović, Dino (2006). Za naciju i Boga: Sociološko određenje religijskog nacionalizma. Sarajevo: Magistrat.
- Abazović, Dino (2010). „Religijski nacionalizam na Zapadnom Balkanu”. Iščekujući Evropsku uniju: Stabilizacija međuetničkih i međureligijskih odnosa na Zapadnom Balkanu (PDF). 1. Beograd: Beogradska otvorena škola. str. 13—23. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 02. 2017. g. Pristupljeno 09. 06. 2019.
- Griffin, Roger (2007). „The Holy Storm: Clerical Fascism through the Lens of Modernism”. Totalitarian Movements and Political Religions. 8 (2): 213—227.
- Dimić, Ljubodrag; Žutić, Nikola (1992). Rimokatolički klerikalizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941: Prilozi za istoriju. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
- Jerotić, Vladeta (1995). Vera i nacija (1. izd.). Beograd: Tersit.
- Kostić, Nemanja (2017). „Upotreba Svetog Save u postavljanju etnoreligijskih granica: Sociološko-istorijski pristup” (PDF). Sociologija. 59 (3): 314—338.
- Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
- Perica, Vjekoslav (2002). Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States. New York: Oxford University Press.
- Pollard, John F. (2008). „Clerical Fascism: Context, Overview and Conclusion”. Clerical Fascism in Interwar Europe. London-New York: Routledge. str. 221—234.