Sirimavo Bandaranaike

Sirima Ratvate Dijas Bandaranaike (sinh. සිරිමා රත්වත්තේ ඩයස් බණ්ඩාරනායක, tam. சிறிமா ரத்வத்தே டயஸ் பண்டாரநாயக்கே; Balangoda, 17. april 1916Kolombo, 10. oktobar 2000) bila je političar iz Šri Lanke (bivšeg Cejlona). Funkciju premijera Cejlona i Šri Lanke obavljala je u tri navrata: 1960—1965, 1970—1977 i 1994—2000. Bila je prva žena premijer u svetu. Predvodila je svoju Stranku slobode Šri Lanke.[1][2]

Sirimavo Bandaranaike
Lični podaci
Puno imeSirimavo Ratvate Dijas Bandaranaike
Datum rođenja(1916-04-17)17. april 1916.
Mesto rođenjaRatnapura, Britanski Cejlon
Datum smrti10. oktobar 2000.(2000-10-10) (84 god.)
Mesto smrtiKolombo, Šri Lanka
Porodica
SupružnikSolomon Bandaranaike
DecaAnura Bandaranaike, Čandrika Kumaratunga, Sunetra Bandaranaike
Politička karijera
Politička
stranka
Stranka slobode Šri Lanke

Rođena u singalskoj aristokratskoj porodici, Bandaranaike se školovaka u katoličkim školama na engleskom jeziku, ali je ostala budista i govorila je sinhalski kao i engleski. Po završetku srednje škole radila je u raznim socijalnim programima pre udaje i podizanja porodice. Njen suprug S. V. R. D. Bandaranaikeu je osnovao socijalističku SLFP 1951. i postao je premijer 1956. godine. Stekla je njegovo poverenje kao neformalni savetnik. Njen društveni rad se fokusirao na poboljšanje života žena i devojčica u ruralnim oblastima Šri Lanke.

Nakon ubistva supruga 1959. godine, Bandaranaike je ubrzo ubedila partijsko rukovodstvo tokom kratkog vremena u opoziciji da sama uđe u politiku i nasledi svog muža na mestu šefa vlade; vratila je svoju stranku u vlast i pobedila premijera iz stranke UNP Dadlija Senajakea na izborima u julu 1960. Senajake ju je potom smenio sa mesta na izborima 1965. i postala je liderka opozicije, pre nego što je 1970. osvojila veliku većinu zbog pametno osmišljenog izbornog saveza sa rivalskim marksističkim partijama

Bandaranaike je pokušala da reformiše bivši Dominion Cejlona u socijalističku republiku sa nacionalizovanim organizacijama u bankarskom, obrazovnom, industrijskom, medijskom i trgovinskom sektoru. Promenivši administrativni jezik sa engleskog na sinhalski i rutinski vodeći kampanju za singalsku nacionalističku i antitamilsku politiku, što je bio politički mejnstrim, ona je pogoršala nezadovoljstvo među domorodačkim tamilskim stanovništvom, koji su postali apatridi prema Zakonu o državljanstvu iz 1948.

Tokom prva dva premijerska mandata Bandaranaike, zemlju su pogodili i visoka inflacija i porezi, zavisnost od uvoza hrane za prehranu stanovništva, visoka nezaposlenost i polarizacija između singalskog i tamilskog stanovništva, zbog njene singalske nacionalističke politike. Preživevši pokušaj državnog udara 1962., kao i pobunu radikalne omladine 1971. godine, 1972. vodila je izradu novog ustava i formiranje republike Šri Lanke, odvajajući je od Britanske imperije i takođe proširivši parlamentarni mandat do 1977. Godine 1975. Bandaranaike je stvorila ono što će na kraju postati Ministarstvo za pitanja žena i dece Šri Lanke, a takođe je imenovala prvu ženu koja je pored nje same bila član kabineta Šri Lanke. Mandat Bandaranaike obeležen je neadekvatnim ekonomskim razvojem na nacionalnom nivou. Igrala je veliku ulogu u inostranstvu kao pregovarač i lider među nesvrstanim nacijama.

Izgubivši od J. R. Jaievardenea u tesnim izborima 1977. i pošto je vlada UNP-a u velikoj meri smanjila demokratska prava, Bandaranaike je 1980. godine lišena građanskih prava zbog navodnih zloupotreba položaja tokom njenog mandata i zabranjena joj je da bude birana u vladu na sedam godina, zbog čega je bila nepodobna da se kandiduje za predsedničke izbore 1982, u novom predsedničkom sistemu. Nova vlada je u početku poboljšala domaću ekonomiju, ali nije uspela da se pozabavi socijalnim pitanjima i odvela je zemlju u dugotrajni građanski rat protiv tamilskih militanata, koji je tokom godina eskalirao u intenzitetu brutalnosti, posebno kada je indijskim snagama za očuvanje mira dozvoljeno da intervenišu. Kada joj je dozvoljeno da se vrati kao javna ličnost 1986. godine, Bandaranaike se usprotivila indijskoj intervenciji, verujući da je narušila suverenitet Šri Lanke.

Ne uspevši da osvoji predsednikčki mandat protiv novog lidera UNP Ranasinge Premadase 1988. godine, obnovila je svoju stranku, koja je sada više razvijala kao centrističku i zalagala se za pomirljivi pristup prema Tamilima u građanskom ratu; drugi put je bila lider opozicije od 1989. do 1994. godine. Kada je njena ćerka, koja ju je nasledila na mestu lidera stranke, pobedila na predsedničkim izborima 1994. godine, Bandaranaike je osvojila treći premijerski mandat i bila je na funkciji je do penzionisanja 2000. godine, dva meseca pre njene smrti.

Biografija uredi

Bandaranaike je rođena pod imenom Sirima Ratvate 17. aprila 1916. u Ellavala Valava, rezidenciji njene tetke u Ratnapuri, na Britanskom Cejlonu.[3] Njena majka je bila Rozalind Hilda Mahavalatene Kumarihami,[4] neformalni ajurvedski lekar,[5] a njen otac je bio Barnes Ratvate, domaći starešina i političar. Njen deda po majci Mahavalatene, a kasnije i njen otac, služio je kao Rate Mahatmaia, poglavar urođenika Balangoda.[6] Njen otac je bio član porodice Radala Ratvate, poglavara Kraljevine Kandi.[3][7] Njeno poreklo sa očeve linije uključivalo je ujaka ser Džajatilaku Kudah Ratvata, prvu osobu iz Kandija koja je dobila titulu britanskog viteza,[8] kao i dvorjane koji su služili singalskim monarsima.[3] Jedan od njih, Ratvate, Disava od Matale, bio je potpisnik Kandijanske konvencije iz 1815. godine.[9]

Sirima je bila najstarija u porodici sa šestoro dece.[10] Imala je četiri brata, Barnsa mlađeg, Sivalija, Mekija i Kliforda, i jednu sestru Patriciju[11] koja se udala za pukovnika Edvarda Džejmsa Divitotavelu, osnivača Centralne komande Cejlonske vojske.[6] Porodica je živela u valauvi, ili kolonijalnom imanju, Siriminog dede po majci Mahavalatene, a kasnije u sopstvenoj valavva u Balangodi. Od malih nogu, Sirima je imala pristup ogromnoj biblioteci književnih i naučnih radova svog dede.[12] Prvo je pohađala privatni vrtić u Balangodi, nakratko je prešla 1923. u školu Ferguson u Ratnapuri, a zatim je poslata u internat u manastiru Svete Bridžit u Kolombu.[12] Iako je njeno obrazovanje bilo u katoličkom školskom sistemu, Sirima je tokom svog života ostala budista[13] i tečno je govorila engleski i sinhalski.[11]

Nakon što je završila školovanje sa 19 godina,[14] Sirima Ratvat se uključila u socijalni rad. Distribuirala je hranu i lekove selima u džungli, organizovala je klinike i pomagala je u stvaranju ruralne industrije kako bi se poboljšao životni standard seoskih žena.[13] Postala je blagajnik Lige socijalnih službi, služeći u tom svojstvu do 1940.[15] Tokom narednih šest godina, živela je sa roditeljima; oni su joj oni dogovarali brak.[14] Nakon što su odbili dvojicu udvarača – rođaka i sina prve porodice Cejlona – njene roditelje je kontaktirao provodadžija koji je predložio uniju sa Solomonom Vest Ridžvej Dijasom (SVRD) Bandaranaike,[11] advokatom školovanim na Oksfordu koji je postao političar, a koji je u to vreme bio ministar lokalne uprave u Državnom savetu Cejlona.[16] U početku se za S. V. R. D. Bandaranaike nije smatralo da je iz „prihvatljive“ porodice, pošto su Ratvati bili aristokratska porodica, koja je nasledila svoju službu tradicionalnoj kraljevskoj porodici, dok su Bandaranaikovi bili bogata porodica, koja je bila u službi kolonijalnih vladara vekovima.[16] Astrolozi su izvestili da su njihovi horoskopi kompatibilni, koristi od ujedinjenja porodica su izvagane, a odobrenje je dala porodica Ratvate.[11] Mladoženja i mlada su se ranije upoznali i bili su saglasni sa dogovorenim brakom.[11]

Podizanje porodice, socijalni rad (1940–1959) uredi

Dana 2. oktobra 1940, Ratvatte i Bandaranaike su se venčali u Mahavelatnne Valava[12] a događaj je nazvan venčanjem stoleća, zbog veličine.[16] Novopečeni par se preselio u Vendtvort u Kolombo Gildford Kresent, koji su iznajmili od Lionela Venta. Njihove ćerke, Sunetra (1943) i Čandrika (1945), rođene su u Vendtvortu gde je porodica živela do 1946, kada im je SVRD-ov otac kupio vilu poznatu kao Tintagel u Rosmead Placeu u Kolombu.[17]

Od ovog trenutka pa nadalje, porodica je živela deo godine u Tintagelu, a deo godine u SVRD-ovom imanju predaka, Horagola Valava.[18] Sin Anura je rođen u Tintagelu 1949.[19] Tokom narednih 20 godina, Sirima Bandaranaike je većinu svog vremena posvetila podizanju porodice i glumeći hostesu brojnim političkim poznanicima svog muža.[3]

Sve troje dece školovalo se u inostranstvu. Sunetra je studirala na Oksfordu, Čandrika na Univerzitetu u Parizu, a Anura na Univerzitetu u Londonu. Svi će se kasnije vratiti i služiti u vladi Šri Lanke.[20]

Godine 1941. Bandaranaike se pridružila Lanka Mahila Samiti (Udruženje žena Lanke), najvećoj ženskoj volonterskoj organizaciji u zemlji. Učestvovala je u mnogim društvenim projektima koje je pokrenula Mahila Samiti za osnaživanje žena sa sela i pomoć u katastrofama.[3] Jedan od njenih prvih projekata bio je poljoprivredni program za pokrivanje nestašice u proizvodnji hrane. Njena prva kancelarija, kao sekretara organizacije, uključivala je sastanak sa stručnjacima za poljoprivredu kako bi razvili nove metode za proizvodnju prinosa usjeva pirinča.[15] Tokom vremena, Bandaranaike je služila kao blagajnik, potpredsednik i na kraju predsednik Mahila Samiti, gde se fokusirala na pitanja obrazovanja devojčica, političkih prava žena i planiranja porodice.[3] Takođe je bila članica Udruženja budističkih žena na Cejlonu, Društva za borbu protiv raka, Cejlonskog nacionalnog udruženja za prevenciju tuberkuloze i Udruženja medicinskih sestara.[21]

Bandaranaike je često pratila S. V. R. D. na službenim putovanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu.[3] Ona i njen muž bili su prisutni nakon što su Japanci bombardovali psihijatrijsku bolnicu u Angodi tokom uskršnje nedeljne racije 1942. godine, ubivši mnoge ljude.[19] Kako se Cejlon kretao ka samoupravnom statusu 1947, S. V. R. D. je postao aktivniji u nacionalističkom pokretu. Kandidovao se za – i bio je izabran u – Predstavnički dom iz izbornog okruga Atanagala.[22] Postavljen je za ministra zdravlja i služio je kao vođa Doma, ali je postajao sve više frustriran unutrašnjim radom i politikom Ujedinjene nacionalne partije.[23] Iako nije podsticao Bandaranaike da se bavi političkim temama i grupo je odbacivao takvu mogućnost pred kolegama, S. V. R. D. je počeo da poštuje njene političke procene.[10]

Godine 1951. ubedila ga je da istupi iz Ujedinjene nacionalne partije i osnuje Partiju slobode Šri Lanke (Freedom Party, SLFP).[13] Bandaranaike je vodila kampanju u suprugovoj izbornoj jedinici Atanagla tokom parlamentarnih izbora 1952. godine, dok je on putovao širom zemlje da bi pridobijao podršku.[13] Iako je partija osvojila samo devet mesta tokom tih izbora, S. V. R. D. je dobio mandat u parlamentu[13] i postao je lider opozicije [24]

Kada je premijer ser Džon Kotelavala 1956. raspisao nove izbore, SVRD je osetio priliku i formirao Mahajana Eksat Peramuna (MEP), široku koaliciju koju su sačinjavale četiri stranke, da učestvuje na izborima 1956. godine.[25] Bandaranaike je ponovo vodila kampanju za svog muža u Atanagali, u njenom rodnom gradu Balangodi, iu Ratnapuri. Mahajana Eksat Peramuna je odneo ubedljivu pobedu i SVRD je postao premijer.[25]

Bandaranaike je bila kod kuće u jutro 25. septembra 1959, kada je na njenog supruga više puta pucao budistički monah, nezadovoljan zbog, kako je verovao, nedostatka podrške tradicionalnoj medicini.[18] Bandaranaike je otpratila svog muža u bolnicu, gde je sledećeg dana podlegao ranama.[11]

U političkom haosu koji je usledio pod prelaznom vladom Vijeianande Dahanaiakea, mnogi ministri su smenjeni, a neki su uhapšeni i suđeno im je za atentat.[16][18] Koalicija Mahajana Eksath Peramuna se raspala bez uticaja SVRD-a, a izbori su raspisani za mart 1960. da bi se popunilo mesto za izbornu jedinicu Atanagalla.[10] Bandaranaike je nevoljno pristala da se kandiduje kao nezavisni kandidat, ali pre nego što su izbori mogli da se održe, parlament je raspušten.[10] Kada su izbori održani u martu 1960. godine, Ujedinjena nacionalna partija osvojila je većinu od četiri mesta nad Partijom slobode Šri Lanke. Dadli Senajake, novi premijer, razrešen je u roku od mesec dana, putem glasanja o poverenju vladi i drugi opšti izbori su raspisani za jul 1960. godine.[26]

Politička karijera uredi

 
Stara zgrada parlamenta u Kolombu, gde se Predstavnički dom sastajao od 1947.

U maju 1960, Bandaranaike je jednoglasno izabrana za predsednicu stranke od strane Izvršnog komiteta stranke, iako je u to vreme još uvek bila neodlučna da li da se kandiduje na julskim izborima.[27] Dezavuišući bivše partijske veze sa komunistima i trockistima, početkom juna je vodila kampanju sa obećanjima da će nastaviti politiku svog supruga – posebno, uspostavljanje republike, donošenje zakona o uspostavljanju sinhalskog kao službenog jezika u zemlji i priznavanje predominacije budizma, iako je tolerisala upotrebu sopstvenog jezika i hinduističke vere od strane Tamila.[16]

Iako je u zemlji vekovima živelo stanovništva Tamila,[28] većinu imanja Tamila britanske vlasti su uspostavile na Cejlonu, iz Indije, da budu radnici na plantažama. Mnogi Cejlonci su na njih gledali kao na privremene imigrante, iako su generacijama živeli na Cejlonu. Sa nezavisnošću Cejlona, Zakon o državljanstvu iz 1948. isključio je ove indijske Tamile iz državljanstva, čineći ih apatridima.[29] Politika SVRD-a prema Tamilima bez državljanstva bila je umerena, dajući deo državljanstva i omogućavajući da produktivni radnici ostanu. Njegov naslednik, Dadli Senajake, bio je prvi koji je preporučio obaveznu repatrijaciju za stanovništvo.[30] Bandaranaike je obilazila zemlju i držala emotivne govore, često briznuvši u plač dok se obavezala da će nastaviti politiku svog pokojnog muža. Njeno ponašanje joj je donelo titulu „Uplakana udovica“ od svojih protivnika.[16]

Prva žena premijer (1960–1965) uredi

Dana 21. jula 1960, nakon ubedljive pobede svoje partije, Bandaranaike je položila zakletvu kao prva žena premijer na svetu, kao i ministarka odbrane i spoljnih poslova.[31] Kako u to vreme nije bila izabrana poslanica, već lider stranke koja ima većinu u parlamentu, ustav joj je nalagao da u roku od tri meseca postane poslanik ako bi nastavila da obavlja funkciju premijera. Da bi oslobodio mesto za nju, Manameldura Pijadasa de Zojsa je podneo ostavku na mesto u Senatu.[26] Dana 5. avgusta 1960. godine, generalni guverner Gunetileke imenovao je Bandaranaike u Senat Cejlona, gornji dom parlamenta.[26]

Na početku mandata se trudila da reši probleme sa kojima se zemlja suočava, oslanjajući se na svog člana kabineta i nećaka, Feliksa Diasa Bandaranaikea.[32] Politički protivni su joj davali odvratne komentare o njenom kuhinjskom kabinetu: nastavila bi da se suočava sa sličnim seksizmom dok je na funkciji.[33]

Da bi nastavila politiku nacionalizacije ključnih sektora privrede, koju je ranije zagovarao njen ubijeni suprug, Bandaranaike je osnovala korporaciju sa javno-privatnim akcionarima, preuzimajući kontrolu nad sedam novina.[16] Nacionalizovala je bankarstvo, spoljnu trgovinu i osiguranje,[33] kao i naftnu industriju. Preuzimanjem Cejlonske banke i osnivanjem filijala novostvorene Narodne banke, Bandaranaike je imala za cilj da pruži usluge zajednicama bez ranijeg pristupa bankama, podstičući razvoj lokalnog poslovanja.[34]

U decembru 1960. Bandaranaike je nacionalizovala sve parohijske škole koje su dobijale državna sredstva.[26] Time je smanjila uticaj katoličke manjine, koja je uglavnom bila ekonomska i politička elita, i proširila je uticaj budista.[34]

Januara 1961. Bandaranaike je primenila zakon kojim je sinhalski jezik postao zvanični jezik, zamenivši engleski. Ova akcija izazvala je veliko nezadovoljstvo među više od dva miliona govornika tamilskog jezika.[26] Podstaknuta od strane članova Savezne partije, počela je kampanja građanske neposlušnosti u provincijama sa Tamilskom većinom. Bandaranaikeov odgovor je bio da proglasi vanredno stanje i pošalje trupe da ponovno uspostave mir.[35]

Počevši od 1961. godine, sindikati su započeli seriju štrajkova u znak protesta zbog visoke inflacije i poreza. Jedan takav štrajk je paralisao transportni sistem, motivišući Bandaranaike da nacionalizuje transportni odbor.[36]

U januaru 1962. izbili su sukobi između etabliranih elita: pretežno desničarskih zapadnjačkih urbanih hrišćana – uključujući veliki boj Burghera i Tamila – i novonastale domaće elite, koji su bili pretežno levičarski budisti koji govore sinhalski.[37] Promene izazvane Bandaranaikeovom politikom dovele su do momentalnog pomeranja od anglofilskog klasnog sistema, struktura moći i upravljanja, što je značajno uticalo na sastav oficirskog kora državne službe, oružanih snaga i snaga policije.[37]

Neki vojni oficiri su planirali državni udar, koji je uključivao planove da se Bandaranaike i članovi njenog kabineta pritvore u štabu vojske ali je zavera razotkrivena.[38] Pošto je puč prekinut pre nego što je zašao u dalje faze, proces suđenja za 24 optužena zaverenika bio je dug i složen. Retroaktivni Zakon o posebnim odredbama o krivičnom zakonu iz 1962. godine, koji je dozvoljavao razmatranje dokaza iz druge ruke, usvojen je da bi se pomoglo u osudi zaverenika.[37] Iako su kružile glasine protiv ser Olivera Gunatilejka, generalnog guvernera[39] nije bilo pravih dokaza protiv njega, a samim tim ni načina da se on krivično goni. Niti je „smenjen sa funkcije niti je podneo ostavku”.[40] Pristao je da odgovori na pitanja o svojoj sumnji da je umešan kada bude smenjen.[41] U februaru, Bandaranaikeov ujak, Vilijam Gopalava, imenovan je za generalnog guvernera. [39] Gunatilejke je ispraćen na aerodrom, napustio je Cejlon i otišao u dobrovoljno izgnanstvo.[38]

U pokušaju da uravnoteži interese istoka i zapada i zadrži neutralnost, Bandaranaike je ojačala odnose zemlje sa Kinom, dok je prekinula veze sa Izraelom. Radila je na održavanju dobrih odnosa i sa Indijom i sa Rusijom, dok je održavala veze sa britanskim interesima kroz izvoz čaja i podržavajući veze sa Svetskom bankom. Osudila je južnoafričku politiku aparthejda; Bandaranaike je imenovala nove ambasadore i tražila je odnose sa drugim afričkim nacijama.[36] Godine 1961. prisustvovala je i Konferenciji premijera Komonvelta u Londonu i Konferenciji pokreta nesvrstanih u Beogradu, Jugoslavija.[31]

Bila je ključni igrač u smanjenju tenzija između Indije i Kine nakon što je njihov granični spor iz 1962. izbio u kinesko-indijski rat.[32] U novembru i decembru te godine, Bandaranaike je sazvala konferencije u Kolombu sa delegatima iz Burme, Kambodže, Cejlona, Gane i Ujedinjene Arapske Republike da bi razgovarali o sporu. Zatim je otputovala sa ministrom pravde Gane Kofijem Ofori-Atom u Indiju i Peking u Kini u pokušaju da posreduje u uspostavljanju primirja.[31] U januaru 1963. Bandaranaike i Orofi-Ata su nagrađeni u Nju Delhiju, kada je premijer Indije Džavaharlal Nehru, pristao da u indijskom parlamentu podnese predlog za naselje za koje se Bandaranaike zalagala.[42]

U zemlji je bilo sve više poteškoća. Uprkos uspehu u inostranstvu, Bandaranaike je kritikovana zbog veza sa Kinom i nedostatka politike ekonomskog razvoja. Tenzije su i dalje bile visoke zbog očiglednog favorizovanja vlade prema cejlonskim budistima koji govore sinhalski. Uvozno-izvozni disbalans, zakomplikovan inflacijom, uticao je na kupovnu moć građana srednje i niže klase. Na dopunskim izborima sredinom godine, iako je Bandaranaike imala većinu, Ujedinjena nacionalna partija je ostvarila uspeh, što ukazuje da njena podrška opada.[43]

Manjak podrške merama štednje, posebno nemogućnost uvoza adekvatnog pirinča – glavne prehrambene namirnice – doveo je do ostavke ministra Feliksa Diasa Bandaranaikea.[43] Ostali ministri u kabinetu su raspoređeni u pokušaju da se zaustave skretanje ka sovjetskim trgovinskim partnerstvima, koje je dobilo na udaru nakon stvaranja Ceylon Petroleum Corporation.[44] Petroleum Corporation je pokrenut 1961. godine da bi zaobišla monopolističke cene nametnute na uvoz nafte sa Bliskog istoka, što je omogućilo Cejlonu da uvozi naftu iz Ujedinjene Arapske Republike i Sovjetskog Saveza. Neki od skladišta zapadnih naftnih operativaca su kooptirani sporazumom o nadoknadi, ali kontinuirani sporovi oko neplaćanja rezultovali su obustavom strane pomoći iz Sjedinjenih Američkih Država februarua 1963. godine. Kao reakcija na obustavu pomoći, Parlament je usvojio zakon o izmenama i dopunama nacionalne naftne kompanije, kojim je nacionalizovana sva distribucija, uvoz-izvoz, prodaja i snabdevanje većine naftnih derivata u zemlji, od januara 1964.[45]

Takođe 1964. Bandaranaikeova vlada je ukinula nezavisnu cejlonsku državnu službu i zamenila je Cejlonskom administrativnom službom, koja je bila direktnim pod uticajem vlade.[46] Kada je krajem 1963. formirana koalicija Ujedinjenog levog fronta između Komunističke, Revolucionarne socijalističke i Trockističke partije,[47] Bandaranaike je ideološki napravila zaokret ka levici, da pokuša da dobije podršku levo orijentisanih birača[48] U februaru 1964, kineski premijer Džou Enlaj posetio je Bandaranaike na Cejlonu sa ponudama pomoći, poklonima u vidu pirinča i tekstila i oni su razgovorali o proširenju trgovine.[49] Njih dvoje su takođe razgovarali o kinesko-indijskom graničnom sporu i nuklearnom razoružanju.[50] Veze sa Kinom su bile privlačne, pošto je Bandaranaikeino nedavno formalno priznanje Istočne Nemačke eliminisalo mogućnost pomoći iz Zapadne Nemačke,[49] a njena nacionalizacija industrije osiguranja uticala je na njene odnose sa Australijom, Britanijom i Kanadom.[51]

U pripremama za drugu konferenciju nesvrstanih, Bandaranaike je ugostila predsednike Tita i Nasera u Kolombu u martu 1964,[31] ali su nastavljeni domaći nemiri doveli do toga da je prekinula zasedanja parlamenta do jula. U međuvremenu je ušla u koaliciju sa Ujedinjenim levim frontom i uspela je da ojača većinu, iako samo sa razlikom od tri mesta.[48]

U septembru 1964. Bandaranaike je vodila državnu delegaciju u posetu Indiju, gde su razgovarali o repatrijaciji 975.000 Tamila bez državljanstva koji žive na Cejlonu. Zajedno sa indijskim premijerom Lalom Bahadurom Šastrijem, utvrdila je uslove Srimavo-Šastri pakta, značajnog sporazuma za spoljnu politiku obe nacije.[31] Prema sporazumu, Cejlon je trebalo da dodeli državljanstvo 300.000 Tamila i njihovih potomaka, dok je Indija trebalo da vrati 525.000 Tamila bez državljanstva. Tokom 15 godina predviđenih za ispunjavanje obaveza, strane su se složile da pregovaraju o uslovima za preostalih 150.000.[52] U oktobru je Bandaranaike prisustvovala i bila je ko-sponzor Konferencije nesvrstanih koja je održana u Kairu.[31]

Decembra 1964, njena vlada je iznela „Zakon o preuzimanju štampe“ u pokušaju da nacionalizuje novine u zemlji. Opozicija i kritike Bandaranaike tvrdile su da je taj potez bio usmeren na to da se uguši slobodna štampa i da se udari na njenog glavnog kritičara, grupu Lejk Haus koju predvodi novinarski magnat Esmond Vikremesinge. Vikremesinge je odgovorio kampanjom koja je za cilj imala da je ukloni sa funkcije kako bi zaštitio slobodu štampe. Dana 3. decembra 1964, C. P. de Silva, koji je u jednom trenutku bio blizak saradnik i zamenik njenog pokojnog supruga, predvodio je trinaest poslanika SLFP-a i prešao je u opoziciju, pozivajući se na Predlog zakona o preuzimanju štampe. Vlada Sirime Bandaranaike izgubila je većinu za jedan glas i raspisani su opšti izbori u martu 1965.[53][54][55][51] Njena politička koalicija je poražena na izborima 1965. godine, čime je okončan njen prvi premijerski mandat.[36]

Lider opozicije (1965-1970) uredi

Na izborima 1965. Bandaranaike je osvojila mesto u Predstavničkom domu iz izbornog okruga Atanagala.[56] Sa njenom strankom koja je dobila 41 mesto,[57] postala je lider opozicije, prva žena na toj funkciji u zemlji.[31] Dadli Senanjake je položio zakletvu kao premijer 25. marta 1965.[57]

Ubrzo nakon toga, Bandaranaikeina poslanička pozicija dovedena je u pitanje, kada su iznete optužbe da je primila mito, u vidu automobila, dok je bila na funkciji. Imenovana je komisija za istragu i ona je kasnije oslobođena optužbe.[58]

Tokom petogodišnjeg mandata u opoziciji, održala je savez sa levičarskim partijama.[59] Od sedam dopunskih izbora održanih između novembra 1966. i aprila 1967. godine, šest je pobedila opozicija pod Bandaranaikeovim vođstvom.[60] Kontinuirana inflacija, trgovinska neravnoteža, nezaposlenost i neuspeh očekivane strane pomoći da se materijalizuje doveli su do široko rasprostranjenog nezadovoljstva. Ovo je dodatno podstaknuto merama štednje, koje su smanjile nedeljnu stipendiju za pirinač.[61] Do 1969. Bandaranaike je aktivno vodila kampanju za povratak na vlast.[62] Između ostalog, obećala je da će dati dve merice pirinča po domaćinstvu,[63] nacionalizovati strane banke i uvozno-izvoznu industriju, uspostaviti grupe za praćenje poslovanja i korupcije u vladi,[64] vratiti se spoljnoj politici koja je naginjala „imperijalističkih“ partnera,[65] i održati Ustavotvornu skupštinu zaduženu za izradu novog Ustava.[66]

Drugi mandat uredi

Bandaranaike je povratila vlast nakon što je koalicija Ujedinjenog fronta između Komunističke partije, stranke Lanka Sama Samaja i njene sopstvene partije pobedila na izborima 1970. sa velikom većinom u maju 1970.[64] Do jula je sazvala Ustavnu skupštinu da zameni ustav koji su izradili Britanci ustavom koji su izradili Cejlonci.[66] Ona je uvela politiku koja zahteva da stalni sekretari u vladinim ministarstvima budu stručni u svojoj oblasti. Na primer, oni koji rade u Ministarstvu stanovanja morali su da budu obučeni inženjeri, a oni koji rade u Ministarstvu zdravlja, lekari. Svim državnim službenicima bilo je dozvoljeno da se pridruže radničkim savetima i na lokalnom nivou, a ona je osnovala narodne odbore kako bi omogućila da stanovništvo u celini daje doprinos vladinoj administraciji.[67] Promene su imale za cilj da uklone elemente britanskog kolonijalnog i stranog uticaja iz institucija zemlje.[36]

Suočena sa budžetskim deficitom od 195 miliona dolara – uzrokovano rastućim troškovima uvoza energije i hrane i padom prihoda od izvoza kokosa, gume i čaja – Bandaranaike je pokušala da centralizuje ekonomiju i sprovede kontrolu cena.[68] Pod pritiskom levičarskih članova njene koalicije da nacionalizuju strane banke britanskog, indijskog i pakistanskog porekla, shvatila je da će to uticati na potrebu za kreditiranjem.[69] Kao i u svom prethodnom režimu, pokušala je da izbalansira tok strane pomoći i od kapitalističkih i od komunističkih partnera.[70]

Treći mandat uredi

Na predsedničkim izborima koji su usledili u novembru, Kumaratungin glavni politički rival, Gamini Disanajake, ubijen je dve nedelje pre izbora. Njegova udovica, Srima Disanaiake, izabrana je za predsedničkog kandidata Ujedinjene nacionalne partije. Predviđalo se da će Kumaratungino vođstvo iznositi oko milion glasova i pre ubistva; pobedila je na izborima sa velikom razlikom.[71] Postavši prva žena predsednica Šri Lanke, Kumaratunga je imenovala svoju majku za premijerku,[72] što je prema odredbama ustava iz 1978. značilo da je Bandaranaike bila odgovorna za odbranu i spoljne poslove.[73] Iako je kancelarija premijera postala uglavnom ceremonijalna funkcija, Bandaranaikein uticaj u Slobodarskoj partiji ostao je jak.[74] Dok su se složili oko politike, Kumaratunga i Bandaranaike su se razlikovale u stilu rukovođenja. Do 2000. godine Kumaratunga je želela mlađeg premijera,[75] a Bandaranaike je, navodeći zdravstvene razloge, odstupila sa funkcije u avgustu 2000.[76]

Smrt i nasleđe uredi

Bandaranaike je umrla 10. oktobra 2000. od srčanog udara u Kadavati, dok se kretala kući u Kolombo.[77] Ona je glasala na parlamentarnim izborima koji su održani tog dana.[75] Šri Lanka je proglasila dvodnevnu nacionalnu žalost, a državne radio stanice su napustile svoje redovne programe da bi puštale pogrebne jadikovke.[78] Posmrtni ostaci Bandaranaike ležali su u parlamentu, a njena sahrana je kasnije održana u Horagoli, gde je sahranjena u mauzoleju, Horagola Bandaranaike Samadi, koji je prvobitno izgrađen za njenog muža.[79]

U istorijskom periodu kada je ideja da žena vodi državu bila gotovo nezamisliva za javnost,[80] Bandaranaike je pomogla da se podigne globalna percepcija ženskih sposobnosti.[81] Pored njenog sopstvenog doprinosa Šri Lanki, njena deca su se uključila u razvoj zemlje. Sve troje dece zauzimalo je nacionalno istaknute funkcije; pored uloga Anure i Čandrike u vladi,[16] Bandaranaikeina ćerka Sunetra je radila kao njen politički sekretar 1970-ih, a kasnije je postala filantrop.[81] Brak Bandaranaike je pomogai da se razbiju društvene barijere (kaste) na Šri Lanki tokom godina,[13] kroz socijalističku politiku koju su sproveli.[36]

Tokom tri mandata, Bandaranaike je vodila zemlju od kolonijalne prošlosti do njene političke nezavisnosti kao republike. Sprovodeći socijalističku politiku tokom Hladnog rata, pokušala je da nacionalizuje ključne sektore privrede i da preduzme zemljišne reforme u korist domaćeg stanovništva,[80] želeći da okonča političko favorizovanje koje uživaju elite obrazovane na Zapadu.[81] Glavni cilj njene politike bio je smanjenje etničkih i socio-ekonomskih razlika u zemlji,[82] iako je njen neuspeh da adekvatno odgovori na potrebe tamilskog stanovništva doveo do decenija sukoba i nasilja u zemlji.[81] Kao jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih,[80] Bandaranaike je dovela Šri Lanku do izražaja među nacijama koje su nastojale da ostanu neutralne spram uticaja supersila.[83] Radila je na stvaranju saveza između zemalja na globalnom jugu,[84] i nastojala je da diplomatskim putem reši probleme, protiveći se nuklearnoj ekspanziji.[50]

Uprkos tome što je Bandaranaike bila poznata kao prva žena premijer na svetu, politički naučnici su komentarisali da je Bandaranaike bila simbolički moćna, ali je na kraju imala mali uticaj na političko predstavljanje žena u Šri Lanki.[85] Iako je Bandaranaike izražavala ponos zbog svog statusa žene lidera, smatrajući sebe „majkom naroda“, nije davala mnogo ličnog ili političkog akcenat na ženskim pitanjima, a njen izbor za premijera nije značajno povećao broj žena u Politika Šri Lanke.[86] Njeno imenovanje prve žene ministra, Sive Obeiesekere, u kabinetu od 1976. godine, bilo je manje revolucionarno zbog činjenice da je ona bila rođaka Bandaranaike. To imenovanje sledilo je obrazac postavljanja članova porodice na visoke državne položaje.[87]

Do 1994. godine, iako su Bandaranaike i njena ćerka Kumaratunga imale najviše političke pozicije premijera i predsednika države, Šri Lanka je nastavila da ima neke od najnižih stopa učešća žena u politici od bilo koje azijske zemlje.[88] 2010. godine, na 50. godišnjicu izbora Bandaranaike za prvu premijerku na svetu, parlamentarka iz Šri Lanke Rosi Senajake rekla je novinarima da Šri Lanka nije napravila značajan napredak u pogledu rodne ravnopravnosti u politici: samo 4,5 odsto parlamentaraca su žene. Senanaiake je ranije pozvao na „posebnu kvotu“ kako bi se postigla bolja zastupljenost polova:[89] kvota, koja je rezervisala 25% svih zakonodavnih mesta za žene, usvojena je 2016.[90]

Godine 2023. objavljen je dokumentarni film koji prikazuje njenu životnu priču, pod naslovom Our Mother, Grandmother, Prime Minister: Sirimavo.[91] Filmska priča je predstavljena kroz razgovore sa njene dve ćerke, Sunetrom i Čandrikom, kao i dvoje unuka. Film takođe sadrži lična svedočenja dugogodišnjih članova Cejlonske administrativne službe, koji su bili deo njenog kabineta. Osvojio je nagradu za najbolji dokumentarni film na 21. Međunarodnom filmskom festivalu u Daki.[92]

Izvori uredi

  1. ^ „Sirimavo Bandaranaike”. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 15. 1. 2020. (jezik: engleski)
  2. ^ „Sirimavo Bandaranaike of Sri Lanka Dies at 84; First Woman Premier”. The New York Times. Pristupljeno 15. 1. 2020. (jezik: engleski)
  3. ^ a b v g d đ e Moritz 1961, str. 23.
  4. ^ Richards 2014, str. 194.
  5. ^ Lokubandara 2005.
  6. ^ a b Fernando 2015b.
  7. ^ Pilimatalavuva, Ananda. The Chieftains In The Last Phase Of The Kandyan Kingdom. Stamford Lake. ISBN 9551131010. 
  8. ^ Meegama 2003, str. 57–58.
  9. ^ Low 2017, str. 352.
  10. ^ a b v g Jeyaraj 2016.
  11. ^ a b v g d đ The Daily FT 2016.
  12. ^ a b v Perera 2016.
  13. ^ a b v g d đ Rettie 2000.
  14. ^ a b Richardson 2005, str. 170.
  15. ^ a b Saha 1999, str. 123.
  16. ^ a b v g d đ e ž The Daily Telegraph 2000.
  17. ^ Ayivan 2007, str. 154.
  18. ^ a b v Jeyaraj 2014.
  19. ^ a b Seneviratne 1975, str. 95.
  20. ^ Skard 2015, str. 15.
  21. ^ Seneviratne 1975, str. 115.
  22. ^ Candee 1957, str. 26.
  23. ^ Rowan 1971, str. 58–59.
  24. ^ Rowan 1971, str. 59.
  25. ^ a b Candee 1957, str. 27.
  26. ^ a b v g d Moritz 1961, str. 24.
  27. ^ The Times 1960a, str. 10.
  28. ^ Mahadevan 2002.
  29. ^ Kanapathipillai 2009, str. 62–63.
  30. ^ Kanapathipillai 2009, str. 74.
  31. ^ a b v g d đ e Socialist India 1974, str. 24.
  32. ^ a b The Times 2000, str. 23.
  33. ^ a b de Alwis 2008.
  34. ^ a b Richardson 2005, str. 172.
  35. ^ Richardson 2005, str. 171.
  36. ^ a b v g d Saha 1999, str. 125.
  37. ^ a b v Balachandran 2006.
  38. ^ a b Fernando 2015a.
  39. ^ a b The Hartford Courant 1962, str. 39.
  40. ^ Thurai 2014.
  41. ^ The Sydney Morning Herald 1962, str. 76.
  42. ^ Jackson 1963, str. 7.
  43. ^ a b Bradsher 1962, str. 5.
  44. ^ Peiris 1963, str. 13.
  45. ^ Kodikara 1973, str. 1126.
  46. ^ DeVotta 2017, str. 11.
  47. ^ Bradsher 1963, str. 4.
  48. ^ a b Peiris 1964a, str. 17.
  49. ^ a b The Calgary Herald 1964, str. 5.
  50. ^ a b Kodikara 1973, str. 1128.
  51. ^ a b Peiris 1964b, str. 21.
  52. ^ Kanapathipillai 2009, str. 91.
  53. ^ Jeyaraj, D.B.S. „From housewife to Prime Minister: Sirimavo Bandaranaike's political journey”. Daily Mirror. Pristupljeno 25. 6. 2020. 
  54. ^ Perera, K.K.S. „The toppling of the Sirimavo Bandaranaike govt. in 1964”. Daily News. Pristupljeno 25. 6. 2020. 
  55. ^ Smith, Donald Eugene (2015). South Asian Politics and Religion. Princeton University Press. ISBN 978-1400879083. Pristupljeno 25. 6. 2020. 
  56. ^ Parliament of Sri Lanka 2018.
  57. ^ a b The St. Louis Post-Dispatch 1965, str. 20A.
  58. ^ Rajakaruna 1966, str. 5.
  59. ^ Kidron 1969, str. 3.
  60. ^ Lelyveld 1967, str. 6.
  61. ^ Nossiter 1968, str. 5.
  62. ^ Sims 1969, str. 57.
  63. ^ Jayaweera, Sanjeewa. „Fooling All The People All The Time”. Colombo Telegraph. Pristupljeno 18. 7. 2022. 
  64. ^ a b The Honolulu Star-Bulletin 1970, str. 2.
  65. ^ Phadnis 1971, str. 271.
  66. ^ a b Phadnis 1971, str. 268.
  67. ^ Phadnis 1971, str. 269.
  68. ^ Richardson 2005, str. 321–322.
  69. ^ The Anniston Star 1970, str. 42.
  70. ^ Richardson 2005, str. 322.
  71. ^ Schaffer 1995, str. 422–423.
  72. ^ Sebastian 1994.
  73. ^ Skard 2015, str. 151.
  74. ^ BBC 2000a.
  75. ^ a b BBC 2000b.
  76. ^ Ganguly 2000.
  77. ^ Kirinde 2000.
  78. ^ Dugger 2000.
  79. ^ Nakkawita 2010.
  80. ^ a b v The Los Angeles Times 2000.
  81. ^ a b v g Saha 1999, str. 126.
  82. ^ Phadnis 1971, str. 272.
  83. ^ Richardson 2005, str. 303–306.
  84. ^ The Sunday Times 2016.
  85. ^ Rambukwella & Ruwanpura 2016.
  86. ^ Skard 2015, str. 13.
  87. ^ Skard 2015, str. 14 & 15.
  88. ^ Skard 2015, str. 16 & 17.
  89. ^ BBC News 2010.
  90. ^ Sala & Lahiri 2018.
  91. ^ IMDb. Our Mother, Grandmother, Prime Minister: Sirimavo. Retrieved on 18 September 2023.
  92. ^ The Sunday Times (12 February 2023). "Anomaa excels at Dhaka IFF". Retrieved on 18 September 2023.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi