Spiridon Brusina
Spiridon ili Špiro Brusina (Zadar, 11. decembar 1845 – Zagreb, 21. maj 1908) je bio zoolog, paleontolog i prvi profesor Sveučilišta u Zagrebu,[1] na katedri za zoologiju (1877). Bio je osnivač i prvi upravnik Hrvatskog narodnog zoološkog muzeja, inicijator i jedan od osnivača Hrvatskoga naravoslovnog društva (1885), pokretač i prvi urednik „Glasnika“ tog društva (1886), utemeljivač naučne biblioteke današnjeg Prirodnjačkog muzeja, pisac prvih bibliografija iz prirodnih nauka kod Hrvata.[2] Pisao je naučne radove iz oblasti ornitologije, ihtiologije, malakologije i mamalogije morskih sisara.[2]
Spiridon Brusina | |
|---|---|
.jpg) Spiridon Brusina | |
| Datum rođenja | 11. decembar 1845. |
| Mesto rođenja | Zadar, Austrijsko carstvo |
| Datum smrti | 21. maj 1908. (62 god.) |
| Mesto smrti | Zadar, Austrougarska |
| Zanimanje | zoolog, paleontolog, profesor |
Biografija
urediRođen je u Zadru 11. decembar 1845, od majke Josipe i oca Jurja (ital. Giorgio), kao sedmo od petnaestoro dece u porodici. Njegov deda Ivan je poreklom iz Palmanove (Furlanija u Italiji), odakle se doselio u Zadar početkom 19. veka.[3]
Školovanje
urediSpiridon se kao gimnazijalac priklanjao autonomašima, ali se kao maturant okrenuo idealima narodnjaka, kojima su pripadali Štrosmajer, Rački i Mrazović, zalažući se za ujedinjenje Dalmacije sa ostalim delovima Hrvatske. Istovremeno je bio veliki poklonih italijanske kulture i tradicije.[3]
Nakon završene gimnazije u Zadru 1865. je studirao četiri semestra prirodne nauke na Bečkom univerzitetu. U Zadar se vratio u jesen 1867.[3]
Nakon povratka, jedno vreme je radio kao suplent u gimnaziji.[3]
Putovanja
urediZalagao se da promeni žalosno stanje u stepenu naučnog poznavanja hrvatske faune, flore i gee, kako Hrvati ne bi zaostali za prosvećenim narodima Evrope i Amerike. U svojim putopisima je izrazio mišljenje da je glavni razlog ovog zaostatka što Hrvati ne mare za prirodne nauke, koje je smatrao uslovom napretka, a promeni takvog stanja je posvetio ceo život.[4]
Objavio je rezultate svojih istraživanja u više od 200 naučnih i stručnih dela, kao i u obliku terenskih dnevnika i putopisa.[4] Naučne radove je objavljivao širom sveta.
Na prvom većem naučnom izletu (1863) pisao je dnevnik koji je prvi put objavljen u knjizi „Prvo naučno putovanje Spiridona Brusine“. Radi se o naučnim putopisfima, crticama protkanim kratkim proznim tekstovima o severoistočnoj obali Jadranskog mora, u kojima je opisao svoje utiske, razmišljanja, pravio kritičke osvrte, i dao spiskove faune, flore i fosila, koji su objavljeni u „Akademskom radu” 1870, 1872, 1901, 1907. i 1908. godine.[4]
Na tom prvom putovanju, obišao je i obrovački kraj (Zrmanju, Velebiti i Krku). U području reke Zrmanje, zabeležio je 30 kopnenih i 15 slatkovodnih vrsta puževa.[6] Na lokalitetu Obli kuk je pronašao, a zatim definisao obrovačku zaklopnicu (lat. medora macascarensis brusinae) i novu podvrstu zaklopnica (kopnenih puževa),[7] kao i endemsku vrstu slatkovodnog puža lat. Tanousia zrmanjae, danas najugroženiju vrstu mekušaca na Zrmanji.[8]
Godine 1866. u Beču je objavio Prilog za faunu dalmatinskih mekušaca (ital. Contribuzione pelle fauna dei molluschi Dalmati).[9] Godine 1868. je iz Venecije krenuo za Trst, zatim za Zadar, pa dalju uz obalu do Splita, kopnom do Sinja, Dubrovnika, Kotora i Cetinja.[4]
Godine 1873. je obišao Zadar i njegovu okolinu, područje Novigrada, Obrovca i Splita, gde je sa profesorom F. Danilom uredio zbirku vodozemaca, a profesor Jakov Boglic mu je dao na uvid rukopis s popisom vaskularnog bilja i morskih beskičmenjaka Dalmacije, koji je sastavio Matija Boteri (Botteri),[4] odličan poznavalac dalmatinske faune.
Godine 1874. iz Rijeke je otputovao u Senj, Novalju, Rab, Zadar, Nin.[4]
Organizovao je malu skupljačku ekspediciju na Skadarskom jezeru, za Ornitološki kongres u Budimpešti 1891.[10]
Njegovo istraživačko pomorsko putovanje jahtom „Margita“ 1894. godine trajalo je gotovo mesec dana. Ovo putovanje je dokumentovano kao izveštaj na kongresu u gradu Leiden.[4]
Godine 1901. je iz Bolonje krenuo prema Hrvatskoj, obilazeći područja Rijeke, Zadra, Splita, Sinja i Dubrovnika.[4]
Profesor
urediNakon što je u Zagrebu 1874. godine osnovano Sveučilište Franje Josipa I[11] i na njemu nova katedra za prirodne nauke, imenovan je za prvog profesora zoologije na Mudroslovnom fakultetu (1877). Školske 1884/85. godine obavljao je i funkciju dekana tog fakulteta.[12] Kao profesor na tom fakultetu je radio do 1888.[11]
Hrvatsko naravoslovno (prirodoslovno) društvo
urediUz Đuru Pilara[13] bio je jedan od osnivača i prvi predsednik Hrvatskog naravoslovnog (kasnije prirodoslovnog) društva, koje je utemeljeno 1885,[3] na 50-ogodišnjicu Ilirskog pokreta. Osnivačka skupština društva, na kojoj je izabran za predsednika je održana u Narodnom muzeju u Zagrebu. Glavne teme društva su bile antropologija, geologija, botanika, paleontologija, geologija, mineralogija, fizička geografija, meteorologija, fizika i hemija.[13]
Društvo je uspelo da okupi oko 30 naučnika.[3] Bio je idejni pokretač i prvi glavni urednik „Hrvatskoga naravoslovnog Glasnika“, čiji je prvi broj štampan 1886.[12] Rano je prihvatio darvinizam. Pre nego što je osnovano društvo pisao je Čarlsu Darvinu (1869), tražeći dozvolu da njegovom fotografijom ukrasi diplomu društva. Darvin mu je lično odgovorio. Već 1870. godine održao je prvo javno predavanje o darvinizmu, a o istoj temi je pisao u časopisu „Vijenac zabavi i pouci“. Na njegove radove negativno je reagovala katolička crkva.[14]
Muzej
uredi
Izabran je za ravnatelja (upravnika) Prirodoslovnog muzeja.
U muzeološkom radu je bio veoma temeljan, uprkos brojnim problemima, kao što su bili nedostatak prostora, opreme i knjiga. Uz brojne dužnostima koje je obavljao u muzeju bio je i odličan bibliotekar. Nabavio je gotovo sve monografije koje su se nalaze u zbirci muzejske biblioteke.[12] Biblioteku je opremio ormarima izradio je popis knjiga. Imao je iscrpnu evidenciju o knjigama i časopisima, koji su u Muzej stizali razmenom „Glasnika“,[15] ili kao poklon od prijatelja naučnika, vlada i raznih ustanova iz celog sveta.[16] Biblioteku je vodio od 1868. do penzionisanja 1901.[15]
Među prvima je uvideo značaj naučnih bibliografija u daljim istraživanjima, pa je pokušao da popiše autore raznih izdanja iz oblasti zoologije kod Hrvata. Popis sadrži analitičke i kritičke primedbe, kao i informacije o istraživačima.[16]
Svetski ugled je stekao u proučavanju fosilnih mekušaca Hrvatske i jugoistočne Evrope. Unapredio je prirodne nauke, utemeljio i razvio moderni zoološki muzej. Pokrenuo je naučna istraživanja faune Jadranskog mora. Organizovao je proučavanje recentnih ptica, riba, školjki i puževa Hrvatske.[4]
Posebno je zaslužan za razvoj i napredak zooloških i paleomalakoloških zbirki, koje je uredio prema načelima muzejske struke.[3] Među zoološkim zbirkama posebno je sredio ornitološku i malakološku zbirku, zatim zbirku faune Jadranskog mora.[3] Za paleomalakološku zbirku sakupljeno je 15 000 primeraka većinom brakičnih i slatkovodnih školjki i puževa neogenske starosti, s različitih lokaliteta. Osim muzejski obrađene kolekcije, autor je nekoliko paleontoloških monografija[17]:
- „Fossile Binen-Molusken aus Dalmatien, Kroatien und Slavonien nebst einem Anhange“ (1874)
- „Građa za neogensku malakološku faunu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije uz neke vrste iz Bosne, Hercegovine i Srbije“ (1897-1902)
- „Iconographia Molluscorum fosillum in tellure tertiaria Hungariae, Croatiae, Slavoniae, Dalmatiae, Bosniae, Herzegovinae, Serbiae et Bulgariae inventorum“, atlas (1902)
Sakupljajući faunu iz pećina na području Korduna i Like, zabeležio je prve nalaze pećinskog puža i stonoge. Na ličkom području je 7. jula 1879. pronađena čovečja ribica, na osnovu koje je 1880. godine definisao novu vrstu (lat. Proteus croaticus nom. nud.).[18]
Od velikog značaja su njegova istraživanja malakofaune Prukljanskog jezera, gde je otkrio 132 nove vrste, od čega su 21 bili novi za Jadran. Takođe je otkrio nove vrste severnomorskih mnogočekinjaša na Kvarneru, čime je potvrđena borealna teorija o nastanku faune tog dela Jadranskog mora.[14]
Iz oblasti ribarstva i ihtiologije najpoznatiji su mu radovi[2]:
- „Pabirci za hrvatsku ihtiologiju i ribarstvo“
- „Veleriba i ulješura od Lastova u Dalmaciji“
- „Morski psi Sredozemnoga i Crljenog mora“
- „Psina ljudožder“
- „O ribaštini u Dalmaciji“
- „Riba »mlijeko« u Dalmatinaca“
- „Sisari Jadranskoga mora“
- „U zaštitu ribarstva“
- „Naše jestre“
Učestvovao je u izradi trojezičnog rječnika (mađarski - hrvatski - italijanski) sa narodnim nazivima riba, uz stručne nazive na latinskom. Takođe je objavio zanimljiv rad o ribljoj mlađi u Jadranu koja se lovi u velikim količinama, ukazujući na štetne posledice za ribarstvo.[2]
Akademik
urediDopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti je postao 1870, a za redovnog člana je izabran 1874.[12]
Bio je dopisni član Srpskog učenog društva od 30. januara/11. febaruara 1885, te dopisnik Akademije prirodnih nauka Srpske kraljevske akademije od 23. januara/4. februara 1888.[1]
Bio je član mnogih akademija i stručnih društava.
Ostale aktivnosti
urediBio je član uprave Hrvatskog glazbenog zavoda, član Društva hrvatskih književnika, od njegovog osnivanja (1900), kao i član masonske lože „Hrvatska vila“.
Smrt i sahrana
urediUmro je u Zagrebu 21. maja 1908. godine.[3]
Sahranjen je 23. maja na Mirogojskom groblju u Zagrebu. Na njegovom sprovodu su bili prisutni predstavnici svih domaćih naučnih zavoda i mnogobrojnih prosvetnih društva. U ulicama kojima je sprovod prolazio gorele su gasne svetiljke u počast pokojniku. S pokojnikom se nad njegovim grobom, oprostio u ime univerziteta i akademije univerzitetski profesor G. Janišek.[4]
Izvori
uredi- ^ a b Nikić, Žujović & Radojčić-Kostić 2007, str. 30.
- ^ a b v g Dulčić 2012, str. 104.
- ^ a b v g d đ e ž z Dulčić 2000, str. 100.
- ^ a b v g d đ e ž z i Marčina & 27. 5. 2008.
- ^ Srhoj & 21. 5. 2005.
- ^ Crnčan 2013, str. 135.
- ^ Crnčan 2013, str. 161.
- ^ Crnčan 2013, str. 162.
- ^ Crnčan 2010, str. 164.
- ^ Saveljić 2009, str. 19.
- ^ a b Ćaleta 2012, str. 242.
- ^ a b v g Ćaleta 2012, str. 232.
- ^ a b Hanžek 2012, str. 8.
- ^ a b Dulčić 2000, str. 103.
- ^ a b Ćaleta 2012, str. 233.
- ^ a b Dulčić 2000, str. 101.
- ^ Hrvatski prirodoslovni muzej & Povijest geološko-paleontološkog odjela.
- ^ Matočec 2002, str. 11.
Literatura
uredi- Nikić, Lj.; Žujović, G; Radojčić-Kostić, G. (2007). Nikša Stipčević, ur. Građa za biografski rečnik članova društva srpske slovesnosti, srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije (1841–1947). Beograd: SANU.
- Marčina, Nenad (27. 5. 2008). „Putovanje i putopis u Zoranića i Brusine”. Zadarski list. Zadar: RTD d.o.o.
- Srhoj, Vinko (21. 5. 2005). „Spomeničko jednoumlje”. Slobodna Dalmacija.
- „Povijest geološko-paleontološkog odjela”. Hrvatski prirodoslovni muzej. Arhivirano iz originala 22. 05. 2018. g. Pristupljeno 19. 05. 2018.
- Matočec, Gottstein (2002). „An overview of the cave and interstitial biota of Croatia” (PDF). Natura Croatica. Zagreb: Hrvatski prirodoslovni muzej. 11.[mrtva veza]
- Ćaleta, Darija (2012). „Prikaz Zbirke starih i raritetnih prirodoslovnih knjiga Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja”. Muzeologija. Zagreb: Muzejski dokumentarni centar. 48/49. ISSN 0353-7552.
- Dulčić, Jakov (2000). „Spiridon Brusina - zoolog i paleontolog (1845-1908)”. Annales Series historia naturali. 10/19. ISSN 1408-533X.
- Saveljić, Darka (2009). Procena uticaja na životnu sredinu brana na Morači na ptice kanjona Morače i Skadarskog jezera (PDF). Podgorica.
- Hanžek, Branko (2012). Barbara Bulat, ur. „Geoznanstvenik Artur Gavazi” (PDF). Prirodoslovlje. Imotski: Matica hrvatska, Odjel za prirodne nauke i matematiku. 1—2. ISSN 1333-6347. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 05. 2018. g. Pristupljeno 19. 05. 2018.
- Dulčić, Jakov (2012). Barbara Bulat, ur. „Ihtiologija u Dalmaciji - kratki istorijski pregled” (PDF). Prirodoslovlje. Imotski: Matica hrvatska, Odjel za prirodne nauke i matematiku. 1—2. ISSN 1333-6347. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 05. 2018. g. Pristupljeno 19. 05. 2018.
- Crnčan, Petar (2013). „Sekcija za mekušce - Inventarizacija malakofaune područja rijeka Zrmanje”. Zbornik radova projekta ”Istraživanje bioraznolikosti područja rijeke Zrmanje - 2010. Zagrab: Javna ustanova "Park prirode Velebit. ISBN 978-953-98819-6-0. Arhivirano iz originala 20. 05. 2018. g. Pristupljeno 19. 05. 2018.