Herbartijanstvo
Herbartijanstvo (herbartism; herbartisme; Herbartismus im Unterricht; gerbartijanstvo) je pravac koji obuhvata filozofiju, psihologiju i pedagogiju nemačkog pedagoga i filozofa Johana Fridriha Herbarta.
Nastanak uredi
Osnivač i prvi sistematizator pedagogije kao posebne nauke, Johan Fridrih Herbart, ujedno je prvi precizno odredio sadržaj didaktike i njen položaj u sistemu pedagoških disciplina, temeljeći je na psihologiji kao „pomoćnoj nauci“. Polazeći od metafizičko-psihološke asocijacionističke teorije učenja, Herbart i njegovi brojni učenici (T. Ziller, W. Rein, O. Willmann i dr.) razradili su didaktički sistem koji je, naročito zahvaljujući popularizatorskoj delatnosti W. Reina na univerzitetu u Jeni i u njegovoj školi vežbaonici, ubrzo stekao veliku popularnost u zemljama nemačkog govornog područja, ali i u drugim evropskim zemljama, pa i kod nas (V. Bakić, S. Basariček i dr.).
Značaj uredi
Herbartovci su posebnu pažnju posvećivali cilju nastave (mnogostrani interes kao bliži i moralni karakter kao krajnji cilj), logičkom raščlanjivanju nastavnih sadržaja na zaokružene delove (metodske jedinice), razradi nastavnih metoda i artikulaciji nastavnog plana. T. Ziller je na temelju Herbartove teorije učenja razradio univerzalnu shemu, po kojoj može i treba da se odvija rad na svim nastavnim planovima (Herbart – formalni stupnjevi Zillera: analiza – sinteza – asocijacija – sistem - metoda). Time je nastavnicima prezentovan razrađen i lako usvojiv instrumentarij koji je omogućavao relativno uspešan nastavni rad i oslobađao nastavnike lutanja, pa su herbartovsku organizaciju nastave ubrzo prihvatili najširi krugovi nastavnika i održala se gotovo stotinu godina. Celokupna reformna pedagogija na kraju 19. i u prvoj polovini 20. veka započela je otporom protiv, vremenom okoštalog herbartovskog didaktičkog sistema.
Kritika uredi
Kritika je posebno pogađala njegov intelektualizam, pasivnost učenika, verbalizam i prevlast zapamćivanja u nastavi, a naročito je oštro napadala šablonizam formalnih stupnjeva. Ipak, herbartovski didaktički sistem imao je istorijski veliku ulogu, posebno insistirajući na preciznom određivanju metodičkih jedinica i na njihovoj striktnoj obradi po stupnjevima procesa usvajanja. Pobornici nove škole žigosali su Herbarta kao glavnog krivca svih zala stare škole učenja.
Moralno vaspitanje i moralno razvijanje ličnosti u pogledima kritičara herbartizma uredi
Istina nije uvek na jednoj strani, a klatno pravde ukazuje na iskonsku aritmetičku sredinu, istorijski kod moralne svesti određuje sutrašnjicu i u životu i u društvu pa i u nauci, i zato je grupa herbartovaca osetila kritičku distancu, povijala se pred argumentima novoga doba i nove škole što su je iz Evrope u Srbiju doneli Jovan Miodragović i Sreten Adžić.
Ova dvojica pedagoga sa stvaralačkom snagom u punom intenzitetu, u drugoj deceniji 20. veka vratila su se sa nemačkih univerziteta bez čistih obrazaca dobijenih od Cilera (T. Ziller), Rajna (W. Rein) , Stoja i Maziusa... Vođeni jakom znatiželjom putovali su i analizirali pojave, tražeći egzemplare koji se mogu primeniti u Srbiji, odnosno u srpskoj pedagoškoj teoriji i nastavnoj praksi. Sigurni da u životu srpskog naroda postoje činioci koji su odlučujuće uticali na njegov opstanak, tražili su oslonce za "otvorene sisteme" vaspitanja, za dešablonizaciju, i time nastojali, ne samo da vode intelektualni dečji razvoj tempom svakog deteta posebno, već i da ga snabdevaju plemenitim empatičnim osećanjima te tako, umesto "kroćenja divlje prirode" udahnjuju dobrotu, istinu, samostalnost i stvaralačku inicijativu svojim učenicima i svojim hospitantima. Sa pravom im se učinilo da u srpskom mentalitetu nije vrlina brisati tradiciju, te će prvi (Jovan Miodragović) sa ponosom pisati o (neumrlom Milićeviću), a drugi stvarati biserne "Zabeleške" o učiteljima i za učitelje. Tamo gde je cenjeni pedagog, Milan Đ. Milićević sa svojim narodnosnim uputstvima stao, počelo je usađivanje ovaploćene pitomine iz evropskih (naročito nemačkih) novih pedagoških tendencija u modernizaciji nastave i vaspitanja, preko prilagođavanja i uvođenja u srpsku vaspitnu realnost elemenata, "Škole rada", "Jena-plana" i "Dalton-plana". Taj izmenjeni stav prema životu punom rada i tome primerenoj školi sve sa ciljem popravke "Stare škole", mogao se oslanjati u Srbiji na Milićevićeve vizije na polju vaspitnog rada potkrepljene sentencama i umotvorinama tipa:
- Teško onome ko nikome ne čini dobra...,
- Ne gledaj čoveku u odelo već u delo,
- Leti muhe a zimi buhe ne daju lenjivcu živeti...[1]
Miodragović i Adžić nisu požurili u pedagoško teoretisanje, u uopštavanje viđenog, stečenog i doživljenog u ondašnjem najrazvijenijem delu evropskog obrazovanja (nemačkom) već su gotovo do svoje smrti, stalno proveravali koja školska inovacija može da bude blagotvornija za srpsko pedagoško nasleđe i vaspitnu praksu srpske škole. Oni su se u svojoj zemlji ponašali kao "rođeni pedagozi" kao stvaraoci koji ne poštuju samo zahuktali trend nauke, već i bogato pedagoško nasleđe ovde u Srbiji. Ustali su protiv nepodsticajne škole i neproduktivnog učenja, posebno protiv pritisaka i kalupa u moralnom razvoju ma od kuda oni dolazili. Ono što ostaje kao produkt pedagoškokg učenja Miodragovića i Adžića o moralnom vaspitanju čini nam se grandioznim. Obaveza je da se sistematizovani stavovi o tom učenju izlože na sintetički i samerljiv način. Tako će Jovan Miodragović implicitno zahtevati:
- Selektivno preuzimanje stranih ideja o moralnom vaspitanju, jer ono počiva na socijalnom iskustvu koje u Srbiji ima posve drugačiji kontekst.
- Za uspešno moralizovanje ličnosti moraju jedinstveno delovati i škola i porodica i država i crkva.
- Moralno vaspitanje mora se primeniti u tumačenju srpske prošlosti sadašnjosti i budućnosti na šta nas obavezuje naša narodna neugasla želja za istinom i pravdom.
- Od svih vidova vaspitanja Miodragović moralnom posvećuje 40% svojih napisanih dela. Zahteva poboljšanje kvaliteta moralnih odnosa među ljudima i jednstvo srpskog naroda.
- Učiti mladež direktnim "uživljavanjem" da bi shvatili" da sve valja činiti s merom, sve na vreme, sve polako, postupno i pomalo, da se pazi na čistotu duha, na strpljenje, smotrenost, mudrost, istrajnost, čvrstu volju, dobru narav, junačnost, skromnost, društvenost, uljudnost, umiljatost, iskrenost, pravičnost..., sve vrline toliko potrebne za lični, individualni i društveni život..."[2]
- Polemisanje među stvaraocima-pedagozima treba zameniti vaspitnim radom, učenjem, dobrom voljom čega u srpskom podneblju uvek može biti.
Naravno, i Jovanu Miodragoviću se mogu učiniti neke zamerke kao što su:
- Naglašeni folkloristički i populistički elementi empirizma, umesto pedagoški prerađenih sadržaja za moralno nacionalno uzdizanje.
- On spaja modernu evropsku strukturu morala sa narodnom tradicijom svoga naroda, ali pri tome tako različitim ljudima nudi istovetne puteve moralnog razvoja.
- Školu svoga vremena žestoko kritikuje, ali joj ne nalazi pravu alternativu.
- Nije sačinio ni okvirni, sopstveni sistem moralnog vaspitanja.
- Ogoljene narodne poslovice i sentencije ne mogu biti dovoljne za naučno fundiranje moralnog vaspitanja, čemu se u Miodragovićevo vreme moralo težiti.
- Trebalo je suzbiti preterani negativizam prema vaspitanju i nastavi u školi kojoj je i sam potpuno pripadao i darovao joj sopstvenu, za svoje vreme zapaženu, i podsticajnu vaspitno-obrazovnu praksu.[3]
Uticaji uredi
Danas, ipak, ovaj pravac doživljava svojevrsnu rehabilitaciju, jer pažljivo čitanje njegovih spisa otkriva misli što su i danas u didaktici aktuelne, a bile su sakrivene u dugogodišnjoj okoštalosti herbartovskog didaktičkog sistema i njegove prakse.[4][5][6]
Predstavnici u Evropi uredi
T. Ziller (posebno se ističe), W. Rein, O. Willmann.
Najistaknutiji predstavnici u Srbiji uredi
Vojislav Bakić, Stefan Basariček.
Reference uredi
- ^ Milićević, Đ. MIlan (1871). "Đačka radost". Beograd.
- ^ Miodragović, Jovan (1914). "Pedagogija u Srba". Beograd. str. 405. strana.
- ^ Jovica, Ranđelović (28. 3. 2002). „Moralno vaspitanje u pedagoškom stvaralaštvu Srbije 1900-1941.”. Deo Ekspozea podnetog na odbrani doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Prištini.
- ^ u redakciji dr Nikole Potkonjaka, Petra Šimleše; et al. Pedagoška enciklopedija 1.
- ^ Cenić, Stojan; 1950-, Cenić, Stojan (2005). Vaspitanje kroz istorijske epohe : enciklopedijski pristup. Petrović, Jelena, 1976-, Petrović, Jelena, 1976-. Vranje: Učiteljski fakultet. ISBN 978-86-82695-17-2. OCLC 145612300.
- ^ dr Leon Žlebnik. Opšta istorija školstva i pedagoških ideja. četvrto izdanje, Beograd.