Škotski jezik
Škotski je germanski jezik koji se govori u Škotskoj i delovima Alstera.[1]
škotski | |
---|---|
Govori se u | Ujedinjeno Kraljevstvo, Republika Irska |
Broj govornika | Maternji jezik: 110.000–125.000 (1999–2011) Sekundarni jezik: oko 1,5 miliona (nedostaje datum) |
latinica | |
Zvanični status | |
Službeni jezik u | - |
Jezički kodovi | |
ISO 639-2 | sco |
ISO 639-3 | sco |
Škotsko govorno područje u 20. veku | |
Većinski jezik
Manjinski jezik |
S obzirom da ne postoje jasni kriterijumi za razlikovanje jezika od dijalekta, postoje različita mišljenja o lingvističkom, istorijskom i socijalnom statusu škotskog jezika.[2] Škotski se često sagledava kao varijanta staroengleskog jezika,[2] ali postoji mišljenje da se radi o posebnom germanskom jeziku, bliskom norveškom ili danskom.[2]
Istorija
urediNortumbrijski dijalekt staroengleskog jezika nastao je na prostoru današnje jugoistočne Škotske do reke Fort do 17. veka.[3] Uglavnom je ostao ograničen na ovo područje do 13. veka, i korišćen je u svakodnevnoj upotrebi dok je gelski korišćen kao zvanični jezik pred sudom. Vremenom se na ovom području razvio srednjoengleski, poznat i kao rani škotski koji je vremenom počeo da se razlikuje od nortumbrijskog dijalekta usled imigracije iz skandinavskih zemalja.[4] Kasnije su veliki uticaj na škotski imali romanski jezici, latinski i normanski francuski[5] a kasnije i francuski, holandski i srednjonemački jezik usled trgovine i imigracije.[6]
Od 13. veka rani škotski se proširio u Škotskoj, usled jačanja škotskih institucija i slabljenja francuskog uticaja. Do 16. veka razvio se srednje škotski jezik koji je bio uglavnom nezavisan u odnosu na engleski.[7] Od 1610. do 1690. oko 200.000 Škota naselilo je oblast Ulster u Irskoj.[8] U nekim oblastima Škoti su bili mnogobrojniji u odnosu na engleske naseljenike.[9] Savremeni škotski se razvio nakon 1700. kada je savremeni engleski prihvaćen kao književni jezik.
Status
urediDo Ugovora o Uniji iz 1707, kada su Škotska i Engleska pristupile stvaranju Kraljevstva Velike Britanije, postoje broji dokazi da su Škoti zadržavali svoj jezik kao nezavisan.[10]
Današnja vlada Velike Britanije prihvata škotski kao regionalni jezik i priznat je kao regionalni ili manjinski jezik u Evropi.[11]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ „List of declarations made with respect to treaty No. 148”. Conventions.coe.int. Arhivirano iz originala 09. 07. 2011. g. Pristupljeno 9. 9. 2012.
- ^ a b v A.J. Aitken in The Oxford Companion to the English Language, Oxford University Press. 1992. str. 894.
- ^ A History of Scots to 1700 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. maj 2011), DOST Vol. 12 p. xxxvi
- ^ A History of Scots to 1700, DOST Vol. 12 p. xliii
- ^ A History of Scots to 1700, pp. lxiii-lxv
- ^ A History of Scots to 1700, pp. lxiii
- ^ Corbett, John; McClure, Derrick; Stuart-Smith, Jane, ur. (2003). „A Brief History of Scots”. The Edinburgh Companion to Scots. Edinburgh: Edinburgh University Press. str. 9ff. ISBN 978-0-7486-1596-4.
- ^ Montgomery & Gregg 1997, str. 572
- ^ Adams 1977, str. 57
- ^ Nostra Vulgari Lingua: Scots as a European Language 1500–1700 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. jul 2011) By Dr. Dauvit Horsbroch
- ^ „Second Report submitted by the United Kingdom pursuant to article 25, paragraph 2 of the framework convention for the protection of national minorities” (PDF). Coe.int. Pristupljeno 16. 8. 2013.
Literatura
uredi- Corbett, John; McClure, Derrick; Stuart-Smith, Jane, ur. (2003). „A Brief History of Scots”. The Edinburgh Companion to Scots. Edinburgh: Edinburgh University Press. str. 9ff. ISBN 978-0-7486-1596-4.