Vigna radiata

Врста пасуља

Zlatni mungo pasulj (Vigna radiata) je jednogodišnja zeljasta biljka koja pripada rodu Vigna iz porodice bobova (Fabaceae). Najviše se uzgaja na području Indije, Kine i u celoj Jugoistočnoj Aziji, a to su ujedno i područja gde se najviše i koristi.

Vigna radiata
Mungo
Naučna klasifikacija uredi
Carstvo: Plantae
Kladus: Tracheophytes
Kladus: Angiospermae
Kladus: Eudicotidae
Kladus: Rosids
Red: Fabales
Porodica: Fabaceae
Rod: Vigna
Vrsta:
V. radiata
Binomno ime
Vigna radiata
(L.) R. Wilczek 1753
Sinonimi[1]
Spisak sinonima ↓↓↓
  • Azukia radiata (L.) Ohwi
  • Phaseolus abyssinicus Savi
  • Phaseolus aureus Roxb.
  • Phaseolus aureus Wall.
  • Phaseolus aureus Zuccagni
  • Phaseolus chanetii (H.Lev.) H.Lev.
  • Phaseolus hirtus Retz.
  • Phaseolus novo-guineense Baker f.
  • Phaseolus radiatus L.
  • Phaseolus setulosus Dalzell
  • Phaseolus sublobatus Roxb.
  • Phaseolus trinervius Wight & Arn.
  • Pueraria chanetii H.Lev.
  • Rudua aurea (Roxb.) F.Maek.
  • Rudua aurea (Roxb.) Maekawa
  • Vigna brachycarpa Kurz
  • Vigna opistricha A.Rich.
  • Vigna perrieriana R.Vig.
  • Vigna sublobata (Roxb.) Babu & S.K.Sharma
  • Vigna sublobata (Roxb.) Bairig. & al.

U ishrani se koristi osušeno seme, mahune i klice.

Osnovne karakteristike uredi

Zlatni mungo je ejdnogodišnja zeljasta legumnioza koja u visinu može da naraste i do 120 centimetara. Kao i većina biljaka iz roda Vigna, i mungo pasulj ima krupne trodelne listove formirane na dugačkim lisnim drškama. Cvast je racemozna, a pojedinačni cvetovi imaju oblik usnatica i žute su do ljubičaste boje. Plod je mahuna u kojoj se nalaze jestivo seme zelenkaste boje. Kada se seme oljušti dobija karakterističnu zlatnožutu boju. Seme je sitno i dostiže dužiinu od svega 2 do 4 mm.

Domestifikacija i kultivizacija uredi

Kuvano suvo seme
Nutritivna vrednost na 100 g (3,5 oz)
Energija441 kJ (105 kcal)
19,15 g
Šećeri2 g
Prehrambena vlakna7,6 g
0,38 g
7,02 g
Vitamini
Tiamin (B1)
(14%)
0,164 mg
Riboflavin (B2)
(5%)
0,061 mg
Niacin (B3)
(4%)
0,577 mg
Vitamin B5
(8%)
0,41 mg
Vitamin B6
(5%)
0,067 mg
Folat (B9)
(40%)
159 μg
Vitamin C
(1%)
1 mg
Vitamin E
(1%)
0,15 mg
Vitamin K
(3%)
2,7 μg
Minerali
Kalcijum
(3%)
27 mg
Gvožđe
(11%)
1,4 mg
Magnezijum
(14%)
48 mg
Mangan
(14%)
0,298 mg
Fosfor
(14%)
99 mg
Kalijum
(6%)
266 mg
Cink
(9%)
0,84 mg

Procenti su grube procene zasnovane na američkim preporukama za odrasle.
Izvor: NDb USDA
Video prikazuje klijanje mungo pasulja u periodu od 10 dana

Mungo pasulj nastao je domestifikacijom divlje vrste Vigna radiata subs. sublobata na području Persije (današnji Iran).[2][3] Arheolozi su pronašli brojno ugljenisano seme mungo pasulja, a veruje se da su ovu vrstu za ishranu uzgajali još u Harapan civilizaciji (današnje indijske države Pendžab i Harajana) još pre 4,5 hiljada godina.[4] Najstariji arheološki dokazi o domestifikaciji na području južne Indije (država Karnataka) datiraju na period od pre 4.000 godina. Mnogi biolozi smatraju da su to bila dva odvojena područja domestifikacije ove vrste.

Za kratko vreme ova vrsta povrća se iz Indije proširila na Kinu i na celu jugoistočnu Aziju. Na području Tajlanda ova vrsta se uzgaja najmanje 2.200 godina.[5] Tokom IX i X veka počinje da se uzgaja i na tlu Afrike (ostrvo Pemba).[6]

Upotreba uredi

Kao i sve leguminoze i mungo pasulj je visokokalorična namirnica sa jako visokim sadržajem proteina biljnog porekla. Sadrži i prirodne inhibitore proteaze, te vitamine B i C, kalijum, magnezijum, gvožđe, fosfor, bakar i druge elemente. U tradicionalnoj kineskoj medicini koristi se kao detoksikator.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „The Plant List: A Working List of All Plant Species”. Pristupljeno 13. 01. 2015. 
  2. ^ Tomooka, N.; Vaughan, D. A.; Moss, H.; Mixted, N. (2003). The Asian Vigna: genus Vigna subgenus Ceratotropis genetic resources. New York: Kluwer. 
  3. ^ Fuller, D. Q. (2007). „Contrasting patterns in crop domestication and domestication rates: recent archaeobotanical insights from the Old World”. Annals of Botany. 100 (5): 903—924. PMC 2759199 . PMID 17495986. doi:10.1093/aob/mcm048. 
  4. ^ Fuller, D. Q.; Harvey, E. (2006). „The archaeobotany of Indian Pulses: identification, processing and evidence for cultivation”. Environmental Archaeology. 11 (2): 219—246. doi:10.1179/174963106x123232. 
  5. ^ Castillo, Cristina; Fuller, Dorian Q. (2010). „Still too fragmentary and dependent upon chance? Advances in the study of early Southeast Asian archaeobotany”. Ur.: Bellina, B.; Bacus, E. A.; Pryce, O.; et al. 50 Years of Archaeology in Southeast Asia: Essays in Honour of Ian Glover. Bangkok/ London: River Books. str. 91—111. ISBN 9786167339023. 
  6. ^ Walshaw, S. C. (2010). „Converting to rice: urbanization, islamization and crops on Pemba, AD 700-1500”. World Archaeology. 42: 137—154. doi:10.1080/00438240903430399. 

Spoljašnje veze uredi