Esencijalna aminokiselina je aminokiselina koja se ne može de novo sintetisati u organizmu (obično se misli na ljudski organizam), i stoga se mora uneti putem hrane.

Esencijalnost kod ljudi уреди

Esencijalna Noesencijalna
Izoleucin Alanin
Leucin Arginin*
Lizin Aspartat
Metionin Cistein*
Fenilalanin Glutamat
Treonin Glutamin*
Triptofan Glicin*
Valin Prolin*
Histidin Serin*
Tirozin* Asparagin*
Selenocistein** Pirolizin**

(*) Esencijalna samo u određenim slučajevima.[1][2]

(**) Neklasifikovana.

Aminokiseline koje se smatraju esencijalnim za ljude su fenilalanin, valin, treonin, triptofan, izoleucin, metionin, leucin, lizin, i histidin.[3] Dodatno, cistein (ili aminokiseline koje sadrže sumpor), tirozin (ili aromatične aminokiseline), i arginin su neohodne za bebe i decu.[4][5] Aminokiseline arginin, cistein, glicin, glutamin, histidin, prolin, serin i tirozin su uslovno esencijalne. One normalno nisu neophodne u hrani, ali moraju da budu dostupne delu populacije koji ne sintetiše dovoljne količine ovih kiselina.[1][2] Primer takvih osoba su oboleli od fenilketonurije.[6][7]

Референце уреди

  1. ^ а б Fürst P, Stehle P (1. 6. 2004). „What are the essential elements needed for the determination of amino acid requirements in humans?”. Journal of Nutrition. 134 (6 Suppl): 1558S—1565S. PMID 15173430. 
  2. ^ а б Reeds PJ (1. 7. 2000). „Dispensable and indispensable amino acids for humans”. J. Nutr. 130 (7): 1835S—40S. PMID 10867060. 
  3. ^ Young VR (1994). „Adult amino acid requirements: the case for a major revision in current recommendations” (PDF). J. Nutr. 124 (8 Suppl): 1517S—1523S. PMID 8064412. 
  4. ^ Imura K, Okada A (1998). „Amino acid metabolism in pediatric patients”. Nutrition. 14 (1): 143—8. PMID 9437700. doi:10.1016/S0899-9007(97)00230-X. 
  5. ^ FAO/WHO/UNU (2007). „PROTEIN AND AMINO ACID REQUIREMENTS IN HUMAN NUTRITION” (PDF). WHO Press. , page 150
  6. ^ Folling A. Uber ausscheidung von phenylbrenztraubensaure in den Harn als Stoffwechselanomalie in verbingdung mit imbezillitat. Hoppe-Seylers Z Physiol Chem 1934;227:169–76.
  7. ^ Surtees, R., Blau, N., The neurochemistry of phenylketonuria. European Journal of Pediatrics. 159:S109-13, (2000).

Vidi još уреди

Spoljašnje veze уреди