Azatioprin (Azathioprine, Imurek) je lek koji supresuje imunski sistem.[1]

Azatioprin
IUPAC ime
6-[(1-methyl-4-nitro-1H-imidazol-5-yl)sulfanyl]-7H-purine
Klinički podaci
Kategorija trudnoće
  • D
Način primeneoralno
Pravni status
Pravni status
  • ℞ (Prescription only)
Farmakokinetički podaci
BioraspoloživostDobro je apsorbovan
Metabolizamputem ksantin oksidaze
Poluvreme eliminacije3 sata
IzlučivanjeRenalno, minimalno
Identifikatori
CAS broj446-86-6
ATC kodL04AX01 (WHO)
PubChemCID 2265
DrugBankAPRD00811
ChemSpider2178
Hemijski podaci
FormulaC9H7N7O2S
Molarna masa277.263 g/mol
  • [O-][N+](=O)c3ncn(c3Sc1ncnc2ncnc12)C

Azatioprin se koristi kod transplantacije organa i za tretiranje autoimunih bolesti. Neke od autoimunih bolesti su reumatoidni artritis, pemfigus, Inflamatorna bolest creva (kao što je Kronova bolest i Ulcerozni kolitis)[2], multipla skleroza, autoimuni hepatitis, atopični dermatitis i restriktivna bolest pluća.[3]

Azatioprin ometa sintezu purina (adenina i guanina), koji su neophodni za DNK sintezu. Inhibicija sinteze purina ima najjači efekat na brzo-rastuće ćelije, u koje spadaju T-ćelije i B-ćelije.

Azatioprin je prolek, koji se konvertuje u telu u aktivne metabolite 6-merkaptopurin (6-MP) i 6-tioinosinsku kiselinu.

Azatioprin proizvodi više generičnih proizvođača. On se prodaje pod imenima (Azasan od strane kompanije Salix u SAD, Imuran od strane kompanije GlaksoSmitKlajn u Kanadi, SADu, Australiji i Velikoj Britaniji, Azamun u Finskoj, i Imurel u Skandinaviji i Francuskoj).

Istorija уреди

Azatioprin je uveo u kliničku praksu Sir Roj Kaln, britanski pionir u transplantaciji. On je sledio rad Sir Peter Medavara u kojem je otkrivena imunološka baza neprihvatanja transplantiranog tkiva i organa. Kaln je uveo 6-merkaptopurin kao eksperimentalni imunosupresant za transplantaciju bubrega. Kad je azatioprin bio otkriven, on ga je primenio kao manje toksičnu zamenu za 6-merkaptopurin. Dugo godina, dvojna terapija sa azatioprinom i steroidima je bila standard za antirejekcione režime, dok ciklosporin nije bio uveden u kliničku praksu (takođe Kalnov doprinos) 1978 godine.

Mehanizam akcije уреди

Azatioprin je inhibitor DNK sinteze. On se konvertuje u analog purina koji inhibira proliferaciju ćelija, posebno limfocita. On je efektivan kad se koristi sam, npr. kod određenih autoimunih bolesti, ili u kombinaciji sa drugim imunosupresantima kod transplantacije organa.

Neposredne ili kratkotrajne nuspojave уреди

Nuspojave nisu česte. Neke od poznatih nuspojava su mučnina, iscrpljenost, gubitak kose, i osip. Zato što azatioprin supresuje kičmenu moždinu, pacijenti postaju podložni infekcijama. Mere opreza trebaju biti preduzete kad se ovaj lek koristi sa purin analozima kao što je je alopurinol. Enzim tiopurin S-metiltransferaza (TPMT) deaktivira 6-merkaptopurin. TPMT genski polimorfizam može dovesti do eksesivne toksičnosti leka.[4]

Mada je znatno skuplji[5], mikofenolat mofetil se sve više koristi umesto azatioprina za organ transplantaciju, pošto u manjoj meri dovodi do supresije kičmene moždine i oportunističkih infekcija, i ima manju učestalost akutnih neprihvatanja organa.[6] Azatioprin je još uvek veoma značajan.

Dugotrajne nuspojave уреди

 
Metabolički put azatioprina

On je listiran kao ljudski karcinogen u 11-tom izveštaju o karcinogenima SAD ministarstva za Zdravstvene i Ljudske Usluge.[7]

Reference уреди

  1. ^ Keith Parker; Laurence Brunton; Goodman, Louis Sanford; Lazo, John S.; Gilman, Alfred (2006). Goodman & Gilman's The Pharmacological Basis of Therapeutics (11. изд.). New York: McGraw-Hill. ISBN 0071422803. 
  2. ^ Keith Parker; Laurence Brunton; Goodman, Louis Sanford; Lazo, John S.; Gilman, Alfred (2006). „Chapter 38. Pharmacotherapy of inflammatory bowel disease, Immunosuppressive agents”. Goodman & Gilman's The Pharmacological Basis of Therapeutics (11. изд.). New York: McGraw-Hill. ISBN 0071422803. 
  3. ^ Keith Parker; Laurence Brunton; Goodman, Louis Sanford; Lazo, John S.; Gilman, Alfred (2006). „Chapter 52. Immunosuppressants, tolerogens and immunostimulatns”. Goodman & Gilman's The Pharmacological Basis of Therapeutics (11. изд.). New York: McGraw-Hill. ISBN 0071422803. 
  4. ^ Konstantopoulou M, Belgi A, Griffiths K, Seale J, Macfarlane A (2005). „Azathioprine-induced pancytopenia in a patient with pompholyx and deficiency of erythrocyte thiopurine methyltransferase”. BMJ. 330 (7487): 350—1. PMID 15705694. doi:10.1136/bmj.330.7487.350. 
  5. ^ Remuzzi G. et al. Mycophenolate mofetil versus azathioprine for prevention of acute rejection in renal transplantation (MYSS): a randomized trial. The Lancet, Vol. 364, August 7, 2004; 503:12
  6. ^ Woodroffe R, Yao G, Meads C, Bayliss S, Ready A, Raftery J, Taylor R (2005). „Clinical and cost-effectiveness of newer immunosuppressive regimens in renal transplantation: a systematic review and modelling study”. Health Technol Assess. 9 (21): 1—194. PMID 15899149. 
  7. ^ National Toxicology Program. „Azathioprine”. Substance Profiles, Report on Ccarcinogens (Eleventh изд.). U.S. Department of Health and Human Services. Архивирано из оригинала (PDF) 30. 07. 2009. г. Приступљено 28. 06. 2010. 

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди