Fijaker je bečki naziv (orginalno njem. Fiaker) za registrovane (numerisane) dvoprežne kočije javnog prevoza, sa kočijašem, koje su se na taj način razlikovale od nenumerisanih Janški kočija (njem. Janschky-Wagen)[1] i jednoprežnih (Comfortables).[2]

Termin fijaker se danas u njemačkom govornom području još uvijek koristi samo u Bavarskoj i Austriji, ali i u Češkoj, Mađarskoj (Fiáker) i po bivšoj Jugoslaviji), dok se po ostalim njemačkim zemljama koristi riječ njem. Droschke.

IstorijaУреди

Riječ fijaker pojavila se u Beču u 18. vijeku, ona je uvezena iz Pariza, tamo je od 1662. ispred hotela u ulici sv. Fijakra[3] (Rue de Saint Fiacre) bilo stajališe kočija za najam, poduzetnika i trgovca konjima Nikolasa Sovaža, koje su Parižani zbog ulice nazvali fijaker.[2]

U Beču je tridesetak godina kasnije — 1693. izdana je prva licenca za fijaker, tako da ih je oko 1790. već bilo oko 700, tad se uvela i registracija (numeracija kola), a u razdoblju zenita 18601908, bilo je preko 1000 po ulicama.[2]

Kočijaši fijakera su često bili poznati osobenjaci, neki od njih sjajno su zviždali, a neki sjajno pjevali. Njihov godišnji bal — Fiakerball, koji se održava na Pepelnicu svojevremeno je bio veliki bečki društveni događaj, pa ga je ovjekovječio i Rihard Štraus u operi Arabela u liku Fijakermili, ljepotice s tog bala.[2]

 
Fijakeri na stajalištu ispred Hofburga

Danas su fijakeri samo popularna turistička atrakcija, nudeći nekoliko tura vožnje po istorijskom centru Beča, tako da ih je 1997. bilo 100.[2] Od 1984. i žene mogu voziti fijaker, a od 1998. i fijakeristi moraju imati posebnu vozačku dozvolu.[2]

Fijakeri u ostalim zemljamaУреди

Fijakeri su bili popularni i u svim ostalim većim gradovima Austrougarske, od Praga, Budimpešte, Zagreba, Sarajeva, Zemuna, Subotice, Petrovaradina, Temišvara, Ljubljane..., tako da su i danas voze turiste po Pragu i Budimpešti.

U Zagrebu je posljednji fijaker kao dio javnog prijevoza saobraćao sve do početka 1960-ih, i uredno čekao putnike namjernike ispred Glavnog kolodvora. Njegov vlasnik bio je Trnjanin, koju je kuću sa štalom imao pored novoizrađene gradske vijećnice na današnjoj Vukovarskoj. On i njegovi konji još su par godina odolijevali modernim vremenima, pa su ih maknuli sa travnjaka ispred vijećnice, tako je nestao posljednji zagrebački fijaker. Od 1990-ih pojavila se želja da se fijakeri ponovno pojave na zagrebačkim ulicama, ali taj put kao turistička atrakcija po uzoru na Beč, te uloge prihvatio se Josip Habric i vozio fijaker po Gornjem gradu, do 2011. kad je umro.[4] Viki Glovacki je opjevao posljednji zagrebački fijaker u pjesmi Zadnji fijaker (kompozitor: Stjepan Mihaljinec, stihovi: Drago Britvić), izvedenoj na Zagrebačkom festivalu 1963. godine.[5]

U Novom Sadu su se fijakeristi zadržali sve do početka 1970-ih. Sombor je zbog pjesme Fijaker stari, vjerovatno grad čiji je simbol — fijaker, ali i tamo je posljednji fijakerist Sanko Milutinović zvani čiča Duca umro 2000. godine.[6]

Fijakeri su se kao moda proširili i izvan granice Austrougarske tokom 19. vijeka, po Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji, Rumuniji, Rusiji, Turskoj... U Beogradu su slično kao i u Zagrebu, posljednji fijakeri vozili do početka 1960-ih.[7]

Fijakeri su bili popularni i u Skoplju, pod imenom — pajton, tako da danas postoji ideja da se bar jedan vrati u saobraćaj kao turistička atrakcija.[8]

IzvoriУреди

  1. ^ Janschkywagen (na jeziku: njemački). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Fiaker (na jeziku: engleski). Encyclopedia of Austria. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  3. ^ Saint Fiacre (na jeziku: engleski). Catholic Forum Patron Saints Index. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  4. ^ Otišao deda Joža (na jeziku: hrvatski). Večernji list. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  5. ^ Viki Glovacki – Izlozba – Variete (na jeziku: hrvatski). Muzej grada Zagreba. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  6. ^ Sećanje na čika Ducu, poslednjeg somborskog fijakeristu. kodkicoša. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  7. ^ Београд има још кочијаша. Илустрована Политика. Pristupljeno 03. 06. 2012. 
  8. ^ Наскоро пајтон во Скопје (na jeziku: makedonski). Time.mk. Pristupljeno 03. 06. 2012. 

Spoljašnje vezeУреди