Đirolamo Đenga
Đirolamo Đenga (Girolamo Genga, oko 1476 – 11. jul 1551) italijanski slikar i arhitekta kasne renesanse, manirizma.
Đirolamo Đenga | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | oko 1476. |
Mesto rođenja | okolina Urbina, |
Datum smrti | 11. juli 1551. |
Mesto smrti | okolina Urbina, |
Umetnički rad | |
Pravac | manirizam |
Uticaji od | Luke Sinjorelija |
Uticao na | Bartolomea Đengu |
Život i karijera
urediĐenga je rođen u okolini Urbina. Uglavnom prema biografiji Đorđa Vazarija, Đenga je stekao zanat u Orvijetu kod Luke Sinjorelija. Kasnije je bio tri godine sa Pjetrom Peruđinom, u društvu sa Rafaelom. Sledi rad u Firenci i Sijeni (gde je ukrasio palatu Petruči oko 1508), zajedno sa Timoteom Vitijem a u drugom gradu slikao je različite kompozicije za Pandolfa Petručija, vodećeg lokalnog vladara.
Vrativši se u Urbino, bio je u službi vojvode Gvidobalda da Montefeltro na dekoraciji njegove palate, gde je pokazao izuzetnu sklonost ka teatralnom ukrašavanju. Zabeleženo je da je pomagao u dizajnu dekoracije za sahranu vojvode 1508. godine. Iz Urbina, otišao je u Rim i u crkvi Svete Katarine od Sijene oslikao jedno od svojih remek dela: Vaskrsnuće.
Frančesko Marija I dela Rovere, vojvoda od Urbina, pozvao je Đengu da izvede radove za njegovo venčanje sa Eleonorom Gonzaga 1522. godine. Vojvodu je ubrzo proterao papa Lav X, a Đenga ga je pratio do Mantove. Kada je Dela Rovere povratio Pezaro, Đenga rekonstruiše bivši dvorac u prigradsku vilu, poznatu kao vila Imperiale[1]. Prostorije su iznutra oslikavane borilačkim podvizima Eleonorinog supruga. Većinu fresaka uradio je Đenga, koji je bio i arhitekta nove zgrade, u blizini stare, zapadno u podnožju brda. Đenga je napravio objekat koji je uzak po uzdužnoj osi; sve sobe orijentisane su ka spolja, a najbolje su činile gotovo celinu sa vrtom. Dvorište je dodatno ukrašeno mermernom fontanom i drevnom statuom mladosti, verovatno Idolina koju je Đenga, lično obnovio i postavio. Preko puta lođe je zid koji služi kao fasada grotu osvetljenom sa terase iznad, u čijoj pozadini je rustična fontana od sige[2]. Ovaj polu-ruralni zamak renovira od oko 1530. pa nadalje. Njegovo utonulo dvorište je direktan presedan za čuvenije dvorište rimske vile Đulija[1]. Za fresko dekoracije enterijera, Đenga je regrutovao brojne velike slikare maniriste, uključujući Frančeska Menzoćija, Bronzina, Dosa Dosija, i Rafaelina dal Kolea. Vojvoda od Urbina, kada je povratio dominaciju, imenovao je Đengu za ličnog arhitektu i dekoratera.
Među njegovim radovima u Urbinu, bile su i scenografije za predstave, na primer, Kastiljone je opisao raskošan dekor (verovatno Đengin) za Bibieninu predstavu La Kalandrija u Urbinu, 6. februara 1513. On je takođe ukrasio Kapelu San Martino u katedrali.
Đenga je bio vajar kao i muzičar. Među njegovim učenicima bio je i sin Bartolomeo (1518–1558), koji je postao cenjeni arhitekta. Očuvano je nekoliko Đenginih slika. Jedan od njegovih vodećih radova je u crkvi Svetog Agostina u Čezeni: triptih u ulju koji predstavlja Vaskrsnuće, Boga oca u slavi i Madonu sa detetom. Od arhitektonskih radova ističu se crkva Jovana Krstitelja u Pezaru, biskupska palata u Senigaliji, fasada katedrale u Mantovi koji se visoko rangiraju u celokupnom opusu XVI veka. Pred kraj života Đenga se povukao u kuću u blizini Urbina, nastavljajući da crta olovkom.
Galerija
uredi-
Mučeništvo Svetog Sevastijana (Galerija Ufiči). -
"Zakletva Sermide" Tavanica Zavetne sale(vila Imperijale). -
Kula iznad ulaza u stari deo(vila Imperijale). -
Novi deo sa utonulim dvorištem(vila Imperijale). -
Oslobađanje zarobljenika (Nacionalna pinakoteka, Sijena). -
Madona sa detetom i svetcima.
Literatura
uredi- Chisholm, Hugh, ed. (1911). "Genga, Girolamo". Encyclopædia Britannica (11th ed.). Cambridge University Press.
- Freedberg, Sydney J. (1993). Pelican History of Art, ed. Painting in Italy, 1500-1600. Penguin Books Ltd.
- Hobbes, James R. (1849). Picture collector's manual adapted to the professional man, and the amateur. T&W Boone, 29 Bond Street.
Reference
uredi- ^ a b Hopkins, Andrew (2002): Italian Architecture from Michelangelo to Borromini.
- ^ Grbić, M. (2015): Istorija vrtne umetnosti. Univerzitet u Beogradu. . Београд. ISBN 978-86-7299-227-4.