Jagnopci
Jagnopci (engl. Yaghnabis, rus. Ягнобцы) ili Jagnobi, kako su još poznatiji, su iranski narod koji živi u državama centralne Azije, a najveći broj njih trenutno živi na prostorima srednjeg Tadžikistana.
| Regioni sa značajnom populacijom | |
|---|---|
| Tadžikistan | ----- |
| Jezici | |
| Jagnopski jezik, Tadžički jezik | |
Ime i porijeklo uredi
Tadžici koji žive u gornjim krajevima rijeke Jagnob uvijek su se razlikovali od Jagnopaca, kako ih Tadžici još nazivaju Galči. Ruski orijentalista A. Kun, koji je 1870. godine posjetio dolinu Jagnob, vjerovatno je bio prvi Evropljanin koji je primjetio da se tu govori više jezika. Još dva Evropljanina, R. Goto i H. Junker, otputovali su u dolinu Jagnob 1913. godine. Prvo zabeleženo spomimanje jagnopskog jezika bilo je 1870. godine.[1]
Stanište uredi
Jagnopci naseljavaju prijedjele visokih planina. Žive u 22 sela na obalama rijeke Jagnob, u srednjem Tadžikistana, i na gornjim krajevima rijeke Zeravšan. Dolina Jagnob se smatra najneprohodnijom dolinom u regionu. Donja sela nalaze se na oko 2.500 metara iznad nivoa mora. Njehova sela su okružena visokim planinama na sjeveru i jugu, pa je to i jedan od glavnih uzroka geografske izolacije zahvaljujući kojoj je ova mala etnička grupa preživjela do danas. U 16. i 17. vijeku dio pripadnika ovog naroda se preselio u dolinu rijeke Varzob gdje još uvijek žive u pet sela. Nekoliko porodica Jagnopca takođe živi u dolini reke Harangon. Administrativno, ljudi doline Jagnob formiraju jednu zajednicu, sa centrom u Dumzoi koji pripada Ajninskom okrugu. Međutim, kako je negdje zapisano, u drugoj polovini prošlog vijeka Jagnopci su morali da se iseljavaju na jug zbog nedostatka zemlje. Do kraja dvadesetih godina njihova nova teritorija je pala pod uticaj Tadžika. Prema zapažanjima M. Andrejeva u selima (od njih 20) u sredini doline Jagnob, još uvijek se govorio jagnopski jezik i krajem dvadesetih godina 20. veka. U četiri gornja sela i u dva sela u podnožju govorio se i tadžički jezik.[1]
Stanovništvo uredi
Prema podacima sa popisa iz 1926. godine, broj Jagnopaca je bio 1.800, a broj je ostao isti sve do 1939. godine. Prema procjenama koje je napravio M. Bogoljubov 1966. godine broj domaćih govornika ovog naroda je vići od 2.000, dok je 1952. godine u dolini Jagnob bilo oko 1.794 ljudi, a oko 900 na drugim mjestima. Prema istraživaču, A. Hromovu, 1972. godine situacija neznatno promjenjena. Broj Jagnobaca koji je govorio maternjim jezikom je bio 1.509 u dolini Jagnob i oko 900 na drugim mjestima.[1]
| Godina | Broj stanovništva |
|---|---|
| 1926. | 1 800 |
| 1939. | 1 800 |
| 1952. | 2 600 (Bogoljubov) |
| 1966. | 2 000 (Bogoljubov) |
| 1972. | 2 409 (Hromov) |
Jezik uredi
Porijeklo jagnopskog jezika dugo vremena nije bilo poznato. Kada su stari tekstovi pisani na sogdijskom nađeni u istočnom Turkistanu početkom ovog vijeka, postalo je očigledno da jagnopski jezik vodi porijeklo od drevnog sogdijskog jezika, koji pripada iranskoj grupi indoevropskih jezika. Postoje različiti dijalekti ovog jezika, uglavnom povezani sa posebnostima mesta stanovanja njihovih govornika (klasifikacija M. Andrejeva): 1. jezik sela na osenčenoj strani doline Jagnob; 2. jezik sela na sunčanoj strani doline Jagnob; 3. jezik sela u gornjem dijelu doline reke (1957. godine bilo je samo dva sela, De Baland i Piskon); 4. jezik sela smještenih na obalama lijeve pritoke reke Jagnob.
U akademskoj literaturi najčešće se susreću istočni i zapadni dijalekti jagnopskog jezika, ali različiti istraživači se ne slažu gdje se nalazi linija razgranjičenja. Svi govornici jezika ovog naroda su dvojezični, govoreći osim maternjeg i tadžički jezik. Prema opisu N. Malitskog o jezičkoj situaciji dvadesetih godina, dvojezičnost je bila univerzalna među muškarcima, ali je bilo i mnogo muškaraca koji su govorili i uzbečki jezik, dok je mali deo žena i djece govorio samo jedan jezik.
Do 17. vijeka sogdijski jezik, jezik od kojeg je nastao jagnopski, široko se govorio u dolinama Zeravšana i Kaškadarije, u Usrušanu (području između Samarkanda i Hodženta) i u dolini Fergana. Nakon toga tadžički je postepeno potisnuo sogdijski jezik. Preživeo je kao jezik male etničke grupe Jagnopci, u marginalnom planinskom području u gornjem dijelu doline Zeravšana, i u dolinama Fandarije i Jagnoba.
Jedan od razloga za opstanak jagnopskog jezika, navodno je relativno kasna islamizacija. Jagnopci su bili prisiljeni da preuzmu islam kao vjeru, ako se vjeruje u tadžičku izreku: „Jagnopci su prevedeni u islam sjekirom”. Čak i krajem dvadesetih godina, oni su ostali ponosni na svoj identitet i jezik. U Kansu starija generacija je govorila jagnopskim jezikom, dok su mladi počeli da koriste tadžički jezik. Stanovnici sela Bidif govorili su razumno dobar tadžički. M. Andrejev objašnjava ovo, navodeći da se selo nalazi u blizini Dargi prolaza, kroz koji se odvija većina kretanja stanovnika u dolini Jagnob. Tadžički jezik se takođe naučio kroz rad migranata koji je bio posebno popularan kod ljudi sa planinske strane ovog područja, gdje je došlo do nedostatka obradivog zemljišta. U pustoj godini ljudi su otišli u velikom broju, kako bi izbjegli glad, pa su se selili u ravnice.
Tokom sovjetskih godina započelo se sa proizvodnjom pamuka na ravnicama Turkmenistana i u gradu Buhara, u Uzbekistanu, a siromašniji su dolazili sa planina kako bi zaradili malo novca na pamučnim poljima. Tadžički jezik se najmanje govorio u selima Kul i Saken. Jagnopci, koji su se preselili u dolinu Vandž, do kraja dvadesetih godina prošlog vijeka usvojili su tadžički jezik, jer „jezik djedova nije bio dobar”.
Odnosi između Tadžika i Jagnopca su vijekovima bili odnosi osvajača i osvojenih. Istraživači su primjetili prezirujući stav Tadžika prema Jagnopcima. U ranijim vremenima Jagnopci su koristili „tajni” jezik koji je onemogućio Tadžike da ih razumiju u njihovoj komunikaciji. Sada, pošto su Jagnopci postali više slični Tadžicima u svojoj kulturi i jeziku, ovaj „tajni” jezik gubi svoj značaj. Uticaj Tadžika na jezik Jagnopca nije bio ograničen samo na rječnik (više od polovine riječi je tadžičkog porjeklo, a kasnije pozajmljene riječi zadržale su svoj oblik tadžičkih riječi), ali je takođe očigledan u sintaksi i, čak do određene mjere, u morfologiji (neke gramatičke karakteristike tadžičkog jezika ušle su i u jezik Jagnopaca).
Uticaj Tadžika postao je naročito intenzivan tokom sovjetskog perioda: društveni život je bio reorganizovan, djeca su morala prisustvovati školama u kojima je tadžički jezik obavezan, a sve više ljudi napuštalo je svoje domove i odlazilo u Dušanbe i u naselja u dolini Gisara, gdje su živjeli zajedno sa Tadžicima, Rusima i Uzbecima. Rijetko su se vraćali u dolinu Jagnob. Uticaj ruskog jezika na Jagnopce i, u manjoj meri, uticaj turskih jezika, ostvarivao se preko Tadžika. Uzbečke i kirgiske pozajmljenje riječi u jezik Jagnopca su došli preko jezika pastira.[1]
Istorija uredi
Područje i ime Jagnopaca je prvi put pomenuto (kao Ignou, Jagnau) od strane Georga von Mejendorfa koji je 1820. godine putovao sa ruskom ambasadorom u Buharu. Od tada je nastao naziv Galči za ljude na koje su naišli na tim prostorima. Koliko je poznato, istorija Jagnopaca je istorija uzastopnih poraza, više puta su ih pokoravali neki jači susjedi. Prema usmenom predanju, neko vreme su Jagnopci bili pod vlašću Darvaza. Početkom 19. vijeka Jagnopci su bili priključeni emiratu Buhara. Lokalni vladari, beksi, bili su etnički Tadžici.[1]
Kultura uredi
Zbog geografske izolacije, intelektualna i materijalna kulturna dobra Jagnopca zadržala su neke veoma zanimljive stare oblike. Jagnopci su uglavnom poljoprivrednici, uprkos nedostatku zemljišta u njihovom regionu. Na desnoj obali rijeke, izložene suncu, oranica je oskudna, dok na lijevoj obali, u sjenci planina, ima više obradivih površina, ali ne dovoljno svetlosti ili topline. Sela u gornjim krajevima reke Jagnob okružene su dobrim pašnjacima, ali ove oblasti su zauzete od strane Tadžika. Među usjevima koje rastu na poljima su ječam, pšenica i grašak. Većina voća koje uspjeva je kratkog vijeka. Njihova sela su mala, jer kuće moraju biti smještene u blizini navodnjenih polja. Kako nema mnogo šume na njihovom području, oni grade kamene kuće, i to tako što ih grade jednu do druge i to sve radi lakšeg života zajednice. Određeni poslovi su specifični za polove, na primjer, polja navodnjavaju samo muškarci, dok životinje na ljetnjim pašnjacima čuvaju i ugajaju žene. Zimi velike grupe muškaraca (25-100) idu u lov. Nagrada iz tog lova za koju se uglavnom nadaju je divlja koza. Pošto voće i povrće slabo uspjeva Jagnopci su prinuđeni da ih nabavljaju u drugim selima.[1]
Pismo uredi
Jagnopci nemaju pisani jezik. Međutim, poznato je (zapažanja M. Kordejeva 1920. godina) da oni ponekad pravili bilješke na svom jeziku, ali koristeći arapsko pismo, tako da ih Tadžici nisu mogli razumjeti. Filolozi su počeli da se interesuju za jagnopski jezik na početku ovog vijeka kada su u kineskom delu Turkistana pronađeni stari tekstovi pisani na sogdijskom jeziku. Od tada se vjeruje da je jezik Jagnopaca jedan od dijalekata sogdijskog jezika. Ipak, objavljeno je izuzetno malo jagnopskih tekstova.[1]
Vidi još uredi