Anatolij Rogožin

руски официр

Anatolij Ivanovič Rogožin (rus. Анатолий Иванович Рогожин, Červlenija 12. april 1893Nenaut 6. april 1972) bio je ruski oficir, učesnik Prvog svetskog i Ruskog građanskog rata. Tokom Drugog svjetskog rata bio je pripadnik i zadnji komandant Ruskog zaštitnog korpusa.

Anatolij Rogožin
Anatolij Ivanovič Rogožin
Lični podaci
Datum rođenja(1893-04-12)12. april 1893.
Mesto rođenjaČervlenija, Terečka gubernija, Ruska Imperija
Datum smrti6. april 1972.(1972-04-06) (78 god.)
Mesto smrtiNenaut, SAD
ObrazovanjeNikolajevska konjička škola
Vojna karijera
VojskaBela garda, Vermaht
Činpukovnik
Odlikovanja

Biografija uredi

 
Nadgrobni spomenik pukovnika Rogožina

Rođen 1893. godine u naselju Terečke kozačke vojske Červlenija, kao sin kozačkog oficira. Nakon što je završio kadetsku školu i završio Nikolajevsku konjičku školu, Rogožin je komandovao sa nekoliko kozačkih jedinica u Persiji. Po povratku u Rusiju 1914. godine, borio se na Jugozapadnom frontu tokom Prvog svetskog rata. Kratko je služio u Kijevu,a potom odlazi u Terek gdje se njegova jedinica suočila sa pobunom uoči Februarske revolucije. Tokom juna učestvovao je u pobuni Terečkih kozaka protiv boljševika nakon čega postaje dio Bele garde. Nakon evakuacije iz Rusije, Rogožin odlazi u Kraljevinu SHS gdje služi kao graničar.[1]

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane nacističke Njemačke u aprilu 1941. pridružio se Ruskom zaštitnom korpusu u nastajanju. Postao je komandant jednog od pješadijskih pukova. Za pokazanu hrabrost u borbama odlikovan je Gvozdenim krstom druge klase. Posle iznenadne smrti generala Borisa Štejfona 30. marta 1945. godine postaje komandant Ruskog zaštitnog korpusa. Sa glavninom korpusa je uspio da napusti teritoriju Jugoslavije i da se preda britanskim snagama.[2] U gradu Kelerbergu formiran je logor za pripadnike Ruskog zaštitnog korpusa a Rogožin je bio komandant logora. Njihovo izručenje tražio je Smerš, ali ih je spasio britanski general Stil. Britanske vlasti su se prema vojnicima korpusa ponašale drugačije nego prema kozacima i Rusima iz Ruske oslobodilačke armije. Pomagao je u organizaciji evakuacije veterana Ruskog zaštitnog korpusa i bio je jedan od posljednjih koji je napustio logor 1951. Formirao je veteransku organizaciju boraca Ruskog korpusa (Soюz Činov Russkogo Korpusa) i pokrenuo je časopis Naše vesti. Emigrirao je u SAD gdje je nastavio da radi u belogardijskim organizacijama. Preminuo je 6. aprila 1972. a sahranjen je na groblju u sklopu manastira Novo Divejevo u Nenautu, pored kapele koja je posvećena Ruskom zaštitnom korpusu.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b „Naši Vesti”. nashi-vesti.narod.ru. Pristupljeno 2022-03-11. 
  2. ^ Timofeev, A. I︠U︡.; Timofeev, A. Ю. (2011). Rusi i Drugi svetski rat u Jugoslaviji : uticaj SSSR-a i ruskih emigranata na događaje u Jugoslaviji 1941-1945. Institut za noviju istoriju Srbije, Institut za noviju istoriju Srbije. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije. str. 48. ISBN 978-86-7005-089-1. OCLC 768343815.