Bitka na Moravi (1915)

Bitka na Moravi (14. oktobar25. novembar 1915) bila je deo Trojne invazije na Srbiju. Rejon ratnih dejstava bio je od Negotina do Leskovca. Zbog velike nadmoći ne samo u ljudstvu već i u artiljeriji, Bugarska prva armija je nakon 10 dana žestokih borbi potisnula Srbe do doline Morave. U početku, zbog oštre klime i teškog terena, bugarsko napredovanje je bilo sporo. Uprkos očajničkom otporu branilaca, došlo je do bugarskog prodora u blizini Pirota, a Srbi su se povukli ka reci Timok. Pod komandom general-potpukovnika Klimenta Bojadžijeva prvo su osvojene oblasti Niša i Aleksinca, i dolina Morave, tokom prvih 10 dana, radi spajanja sa XI Nemačkom armijom. 26.10.1915 osvojeni su Pirot i Zaječar.

Bitka na Moravi
Deo Srpskog fronta

Srpska vojska na Moravi
Vreme14. oktobar25. novembar 1915.
Mesto
Ishod odlučujuća bugarska pobeda
Sukobljene strane
Kraljevina Bugarska Bugarska Kraljevina Srbija Srbija
Komandanti i vođe
Bugarska Kliment Bojadžijev Kraljevina Srbija Stepa Stepanović
Kraljevina Srbija Ljubomir Milić
Kraljevina Srbija Vojislav Milojević
Jačina
Bugarska I armija
195.620
116,569 pušaka
108 mitraljeza
422 topova [1]
Srpska II armija - ukupno 5 divizija
90.000
oko 90.000 pušaka
94 mitraljeza
248 topova [2]
Žrtve i gubici
13.500
1,906 poginulo,
10,637 ranjeno,
925 nestalo[3]
6.000

Bugari su prodrli oko 90 km na teritoriju Srbije. Srbi su izgubili 6.000 ljudi, 60 topova i velike količine vojne opreme.[4]

Događaji koji su prethodili uredi

Dana 6. septembra 1915, Kraljevina Bugarska je pristupila vojnom savezu Centralnih sila, potpisivanjem tri odvojena dokumenta političkog i vojnog karaktera.

Nemci su 18. septembra 1915. godine oformili grupu armija Makenzi, koja se sastojala od XI Nemačke armije, III Austrougarske i I Bugarske armije.

Leskovački protivnapad (manevar) uredi

Feldmaršal Makenzen, nakon dva pokušaja (prvi pokušaj 23. oktobar-1. novembar u rejonu Kragujevca; drugi, nakon što je Makenzen uočio da se Srpska vojska povlači ka Crnoj Gori i Albaniji, u pokušaju da se zatvori pravac prema Raški, u rejonu Kraljeva i dolini Zapadne Morave 2-7. novembra), 7. novembra 1915, otpočeo je i treći pokušaj potpunog poraza Srpske vojske.

Dvadesetak dana nakon pada Vranja 16.10.1915, bugarske trupe su zauzele planinu Kukavicu i krenule ka Leskovcu. Bugarske jedinice napredovale su ka Leskovcu i iz pravca Vlasotinca, dolinom reke Vlasine. Kod mosta na Južnoj Moravi (na putu za Vlasotince), došlo je do većeg sukoba 24.10 - 6.11.1915, bugarskih jedinica i jedinica Timočke divizije i tom prilikom je poginulo 49 srpskih vojnika. Nakon povlačenja iz Niša i Kruševca, srpska Druga armija, pod komandom vojvode Stepe Stepanovića je postavljena duž trase Leskovac - Kosova. Osmog i 9. novembra, bugarske trupe primorali su Srbe da se povuku sa njihovog položaja, iz Leskovca, i napredovale su ka desnoj obali Puste reke. Zadatak Timočke divizije je bio da zadrži bugarsku vojsku do dolaska Moravske divizije drugog poziva, Prve armije. Ona je 9. novembra stigla na svoje odredište-leva obala Puste reke. Za komandanta ove manevarske grupe (Moravska 2. poziva, Timočka 1. i Šumadijska 2. poziva), Stepa je imenovao komandanta Moravske divizije drugog poziva pukovnika Ljubomira Milića. Milić je doneo sledeću odluku:

Preduzeti opšti napad na neprijatelja 11. novembra u 6,30 i to

  • Timočka divizija prvog poziva pravac Kamena čuka – Brestiš
  • Moravska divizija drugog poziva pravac Karasanova livada-Beli kamen
  • Šumadijska divizija drugog poziva pravac Kamenica –Goli rid

Komandant artiljerijskih snaga Druge armije, pukovnik Vojislav Milojević, uspeo je da zaustavi napredovanje Bugara. Jaka srpska artiljerijska vatra paralisala je neprijatelja te je usledilo povlačenje bugarskih jedinica. Bugari su pretrpeli velike gubitke, samo u rejonu dejstva Šumadijske divizije (poginulih 500 i zarobljeno 100 bugarskih vojnika). Moravska divizija je zarobila 33 vojnika i jednog potporučnika. Važan događaj odigrao se kod sela Milanova. Komandant Bugarske prve divizije uputio je svoju Treću brigadu iz rezerve da prihvati njihovu Prvu i Drugu brigadu, koja je odstupala od Bojnika i Lebana. Treća Bugarska brigada sudarila se sa Trećim moravskim pukom drugog poziva, pa su se Bugari po mraku povukli na brdo Hisar kod Leskovca, a ubrzo su morali da se povuku na oko 18 kilometara od samog grada Leskovca. Na ovaj način postignut je cilj. Put Prokuplje–Lebane bio je otvoren. Time je bitka za Pustu Reku završena. Ova bitka je poznata kao Leskovački protivudar.[a] Jedini pravac za povlačenje srpske vojske ostao je preko Kosova, ka Albaniji.[6]Zbog ovog podviga pukovnik Ljubomir Milić unapređen je u čin generala.

 
Srpsko Bugarsko bojno polje posle bitke 1915.
 
Srpsko povlačenje 1915
 
Austrijske jedinice na Moravi u Novembru 1915-te
 
Bugarski vojnici 18. novembra.

Presudni događaji u rejonu dejstva Bugarske II armije (Makedonija-deo južne Srbije) uredi

Pukovnik/General Ljubomir Milić, komandant Moravske divizije Drugog poziva, Prve srpske armije
Pukovnik Vojislav Milojević, komandant artiljerije Druge srpske armije
Najzaslužniji za ishod u toku Leskovačkog manevra.

Posebne teškoće nastupile su kada Bregalnička divizija I poziva nije uspela da zaustavi nastupanje bugarskih snaga, nakon čega je Srbiji odsečena veza sa Egejskim morem.

  • 16. oktobra 1915.- zauzeto Vranje
  • 19. oktobra 1915.- Bugarske trupe su izbile na Vardar
  • 20. oktobra 1915.-zauzeto Kumanovo
  • 22. oktobra 1915.- zauzeto Skoplje
  • 26. oktobra 1915.- zauzeta strateški važna Kačanička klisura
  • 16. novembra - 21. novembra 1915. - poraz Francuskih jedinica pod komandom generala Morisa Saraja (tri Francuske i jedne Britanske divizije ukopane oko Černa kod Dojranskog jezera) od strane Bugarske II armije, kod Krivovlaka, u sklopu ofanzive Ovče polje.[7] Sa padom Prištine General Saraj shvatio je da saveznici ne mogu da pomognu Srbe i odlučio da počne povlačenje ka Solunu.

Događaji koji su usledili uredi

Suočena sa teškom vojnom situacijom srpska vlada je na sednici kojom je predsedavao regent Aleksandar Karađorđević u Kruševcu 29. oktobra 1915. godine odlučila da će država istrajati na dosadašnjem političkom kursu. Nakon što srpske trupe nisu uspele da se probiju prema Skoplju i da se zatim spoje sa savezničkim trupama na jugu, Vlada i Vrhovna komanda odlučile su se na povlačenje na albansku obalu odakle bi srpska vojska bila evakuisana. Naredba za povlačenje izdata je 25. novembra 1915. godine. Povlačenje srpskih snaga vršeno je u tri pravca: PećAndrijevicaPodgoricaSkadar, Prizren—Ljum Kula—Spas—Fleti—Puka—Skadar—Lješ i Prizren—Ljum Kula—Piškopeja—Debar—Elbasan.[8]

Napomene uredi

  1. ^ Ovo je jedinstven primer u ratnoj istoriji, da trupe nakon toliko bitaka, teškoća i gubitaka, poljuljanog vojnog morala, krenu u protivofanzivu i ostvare veliku pobedu. [5]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Bъlgarskata armiя v Svetovnata voйna, vol. II , pag. 892-905; Dъržavna pečatnica, Sofiя 1938
  2. ^ Bъlgarskata armiя v Svetovnata voйna, vol. II , pag. 918-921; Dъržavna pečatnica, Sofiя 1938
  3. ^ Bъlgarskata armiя v Svetovnata voйna, vol. IV , pag. 1028; Dъržavna pečatnica, Sofiя 1940
  4. ^ Atanas Peйčev i kolektiv, 1300 godini na straža, Voenno izdatelstvo, Sofiя 1984.
  5. ^ SCIndeks - Članak
  6. ^ http://www.nokesoft.com/fdv/Radovi_PDF_2011/Vlasotinacki%20kraj%20Lima4.pdf pp. 8 ,9 i 10
  7. ^ Doughty, Robert A. (2005), Pyrrhic victory: French strategy and operations in the Great War, Harvard University Press
  8. ^ Srpska vojska u Bizerti - ISTORIJSKA BIBLIOTEKA

Literatura uredi

  • Srbi u Prvom svetskom ratu 1914—1918. Nikola B. Popović(2000) izdavač- Društvo istoričara Južnobačkog i Sremskog okruga, Novi Sad
  • Srbija u Prvom svetskom ratu , Andrej Mitrović
  • Istorija ratova Kraljevine Srbije (1912—1918) , Aleksandar D. Obradović
  • Milić Milićević; Ljubodrag Popović (2003). Generali Vojske Kneževine i Kraljevine Srbije. Vojnoizdavački zavod.