Burgundija (istorijska regija)

Burgundija je istorijsko područje Francuske[1] , koje su naseljavali Kelti (Gali), Rimljani (Galo-Rimljani) i različiti germanski narodi, a najviše Burgundi i Franci. Kasnije je područje bilo podeljeno na Vojvodstvo Burgundiju (zapadna Burgundija) i grofoviju Burgundiju (istočna Burgundija). Vojvodstvo Burgundija je mnogo poznatije, a postalo je istorijski poznato. Kasnije je vojvodstvo Burgundija postalo francuska provincija Burgundija, a grofovija Burgundija je postala francuska provincija Franš-Kont. Današnji region Burgonja obuhvata većinu vojvodstva Burgundije.

Grb drugog vojvodstva od Burgundije i kasnije francuske provincije Burgundije

Istorija uredi

 
Teritorija vojvodstva Burgundije (žuto) 1477.

Burgunđani su bili germansko pleme, koje je ispunilo vakuum nastao nakon Pada Zapadnog rimskog carstva. Prešli su 411. Rajnu i uspostavili su kraljevinu u Vormsu. Posle višestrukih sukoba između Rimljana i Huna Kraljevina Burgundija je zauzimala granična područja između Švajcarske, Francuske i Italije. Franci su 534. pobedili poslednjeg burgundskog kralja Godomara i tada je Burgundija postala deo Franačke.

Kada se raspadala Franačka ponovo je nastala Burgundija. Nakon deobe Franačke 843. došlo je do sukoba, koji su se nastavili u drugoj polovini 9. veka. Kada se sve smirilo oko 880. postojale su tri Burgundije:[1]

Karlo III Debeli je umro 888. i ujedinio je celu Francusku sem donje Burgundije tj. Provanse. Plemstvo Gornje Burgundije je tada izabralo Rudolfa I od Burgundije za kralja. Rudolf je polagao prava i na Italiju, ali to nije mogao ostvariti. Dve kraljevine su se ujedinile 937., kada se Rudolf II od Burgundije odrekao prava na Italiju i za uzvrat dobio Provansu. Obe Burgundije su 1032. postale deo Svetog rimskog carstva u vreme cara Konrada II. Vojvodstvo Burgundija je pripalo Francuskoj 1004. Tokom srednjeg veka u Burgundiji su se nalazila sedišta značajnih crkvi i manastira, a među njima su Klini, Sito i Vezelaj.

Tokom Stogodišnjeg rata kralj Jovan II Dobri je dao vojvodstvo mlađem sinu. Nije želeo da ga ostavi naslednicima. Ubrzo je vojvodstvo Burgundija postalo veliki rival Francuske, jer su vojvode Burgundije ženidbama povećali teritorije i vojvodstvo se prostiralo od Švajcarske do Severnog mora. Imali su velik broj feuda na obe strane granice između Francuske i Svetog rimskog carstva. Ekonomski su bili najjači u Flandriji i Brabantu. Dvor u Dižonu je nadmašivao francuski dvor i ekonomski i kulturno. U Belgiji i Holandiji burgundski stil života je značio uživanje u životu i dobroj hrani.

 

Krajem 15. veka i početkom 16. veka Burgundija je predstavljala bazu moći za uspon Habzburgovaca, jer Maksimilijan I, car Svetog rimskog carstva se oženio za Mariju od Burgundije. Poslednji vojvoda Karlo Smeli je ubijen u bici i Burgundija je pripala Francuskoj. Ćerka Karla Smelog Marija od Burgundije i Maksimilijan I, car Svetog rimskog carstva su premestili dvor u Brisel i odatle su vladali ostacima carstva, Burgundskom Holandijom i Franš-Konte, koji je tada još bio carski feud. Kasnija teritorija je pripala Francuskoj po sporazumu iz Nijmegena 1678.

Vino uredi

Burgundija proizvodi vina istog imena. Iako to ime označava crveno vino, u regiji se proizvode i bela i crvena vina. Da bi se vino smatralo burgundskim vinom može biti proizvedeno samo od šardonea, pino noara, gamea ili pino blanka. Najbolja vina su od šardonea i pino noara i dolaze iz Kot dor. Burgundska vina su izuzetno cenjena zbog istorijske tradicije, reputacije. Mala proizvodnja onih najboljih vina doprinosi da ta vina postižu visoku cenu i tražnju. Vina iz Burgundije su među najskupljima na svetu. Neki potrošači kupuju ta vina samo da bi na njima kasnije preprodajom zaradili.

Geografija uredi

Najviši vrh je Ot Folen visok 901 metar. Burgunundijski kanal povezuje reke Sonu i Jonu, što omogućuje da barže plobe od severa do juga Francuske. kanal je završen 1832. kanal je dugačak 242 km i ima 209 prelaza. Dižon je najznačajniji grad duž kanala.

Reference uredi

  1. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 192. ISBN 86-331-2075-5. 

Spoljašnje veze uredi