Veljko Milićević
Veljko Milićević (Čaglić, 14. januar 1886 – Beograd, 5. novembar 1929) bio je srpski pisac, prozaist modernizma, prevodilac i publicista,[1] u književnosti se javlja i pod pseudonimom L’homme qui rit.
Veljko Milićević | |
---|---|
![]() Portret iz mladosti | |
Datum rođenja | 14. januar 1886. |
Mesto rođenja | Čaglić, Austrougarska |
Datum smrti | 5. novembar 1929.43 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Kraljevina Jugoslavija |
Biografija
urediOsnovnu školu je završio u Donjem Lapcu u Lici, dva razreda u Gospiću, ostale u donjogradskoj Velikoj gimnaziji u Zagrebu. Maturirao je u Prvoj beogradskoj gimnaziji 1904. U Ženevi je počeo studirati prava, pa godinu dana na Filozofskom fakultetu (u Ženevi) romanske jezike i književnosti (1904/1905), potom u Londonu francuski jezik i književnost (1905/1906). Studije je nastavio u Parizu (1906 – 1908), odakle je sarađivao sa sarajevskom „Srpskom riječi”. Po povratku iz Francuske bio je u Sarajevu saradnik lista Narod (1911 – 1912). U Zagrebu je od 1922. bio saradnik Vremena, Novog lista i Epohe, od 1923. do smrti član redakcije Politike.
Njegov književni opus nije veliki. Prvi štampan rad mu je pesma Molitva, u časopisu Spomenak, 1. jula 1896. godine. Bio je aktivni učesnik đačkog društva u Zagrebu, u petom razredu je pokrenuo đački list Vojislav (1900) i prvi broj ispunio svojim pesmama, pričama i crtežima. Kao gimnazijalac sarađivao je u beogradskom listu Pobratim. Prvu pripovetku objavio je u listu Mlada Hrvatska (1901). U Beogradu je s drugovima izdavao i uređivao list Naša snaga (1904). Sarađivao je u časopisima, listovima i publikacijama: Spomenak, Golub, Uzdanica, Pobratim, Ženski svet, Mlada Hrvatska, Prijegled ‘Male biblioteke’, Nada, Srpski književni glasnik, Naša snaga, Savremenik, Srpska riječ, Almanah hrvatskih i srpskih pesnika i pripovedača, Narod, Pregled, Bosanska vila, Novi list.
Odlikovanja
urediU Crnoj Gori je odlikovan Medaljom za hrabrost, Jubilarnom spomenicom crnogorskom i Danilovim ordenom III, IV i V stepena.
Bespuće
urediNajznačajnije delo mu je roman Bespuće (1912), prvi moderan roman u srpskoj književnosti, u kojem obrađuje temu bezavičajnosti novog čoveka. Roman govori o povratku intelektualca Gavra Đakovića u zavičaj. Glavni junak dobija ulogu stranca među svojima, ravnodušnog i nepoznatog čoveka u nekada poznatoj sredini. Česta upotreba simbola, „hladnih” motiva (prvi put se u srpskoj književnosti koristi motiv voza), socijalno-političkih motiva, okretanje urbanoj sredini, neke su od karakteristika koje ovaj roman čine modernim. Ovo je roman atmosfere, s malim brojem likova, statičnim događajima i motivima. Pisac koristi brojne metafore i deskripciju da bi prikazao krizu glavnog junaka, koju pojačava povratak u zavičaj i koja kulminira u nervni slom.
Mihajlo Pantić je u svoju antologiju srpske pripovetke uvrstio i Veljka Milićevića.
Bibliografija
uredi- Nekavaljerske misli, pamflet, Beograd 1904
- Bespuće, Sarajevo 1912
- Opsene, Beograd 1922
- Pripovetke I-II, Beograd, I, 1930; II, 1939
- Dečja duša Veljka Milićevića i njegove rane pesme, Beograd 1932
- Vihor, prip., Beograd 1952
Prevodi
uredi- s engleskog
- s francuskog
- na češki
- na slovenački
Reference
uredi- ^ Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 503.