Vojvoda Momčilo ili sevastokrator Momčilo je bio bugarski[1][2][3][4][5][6] razbojnik i feudalni vlastelin zapadnih Rodopa, iz prve polovine 14. veka. Na početku je bio pripadnik razbojničke grupe na granici tadašnje Bugarske, Vizantije i Srbije. Vizantijci su unajmili Momčila kao plaćenika. Zahvaljujući svom oportunističkom učeću u građanskom ratu u Vizantiji, u kom je ratovao na svim stranama, postao je vladar velikog dela Rodopa i zapadne Trakije. Njegov posed nalazio se na međama Tribala (Srba), Meza (Bugara) i Romeja (Vizantinaca).

Momčilo
Datum rođenja1305
Datum smrti7. jul 1345.
Balkan 1340. godine, oblast upravljanja vojvode Momčila i prestonica Ksanti (danas Ksanti)
Balkan 1340. godine

Momčilo je imao na početku uspeha i protiv Osmanlija i Vizantinaca, spalivši turske brodove, a skoro da je uspeo i da ubije jednog od svojih glavnih protivnika u to vreme, Jovana VI Kantakuzina. Uprkos tome, poražen je i ubijen od združene vizantijsko-osmanlijske vojske 1345. godine u bici kod Periteriona. Zbog svoje hrabrosti i borbe protiv Turaka, vojvoda Momčilo je opevan u narodnim pesmama Srba i Bugara kao borac protiv turskog osvajanja Balkana.

Biografija uredi

Rođen je s početka XIV veka (negde oko 1300. — 7. jul 1345) u porodici koja nije bila plemenitog porekla. Izdvajao se od svojih vršnjaka svojom visinom i snagom. Kako je bio izuzetno razvijen i snažan, o čemu se govori i u takozvanoj „Rimovanoj turskoj hronici o Omar paši”, dosta pouzdanom izvoru, koji navodi se da je Momčilo bio tako visokog rasta „da je ličio na minare”, nametnuo se kao hajdučki vođa.

U službi Vizantije uredi

Nakon 30. godine života, stupio u službu kod vizantijskog cara Andronika III Paleologa (vladao 1328—1341) koji ga je „uvrstio u vojnike“ (stratiote). Na osnovu ovih oskudnih podataka, može da se pretpostavi da je Momčilo dobio „proniju” (posed) negde u Rodopima, na granici između Vizantije i Bugarske, što ga je obavezivalo da ratuje u vizantijskoj vojsci. On se, međutim, nije pokazao kao suviše disciplinovan ratnik ni veran podanik. Nastavio je da „četuje i da mnogo zla nanosi Miziji”, odnosno Bugarskoj, iako je u to vreme (1331) bio sklopljen mir između dve zemlje. Na sva upozorenja od strane „arhonata na granici” (upravnika oblasti) „on ne mogaše da se sasvim ubedi”, pa je zbog toga trebalo da bude kažnjen „za zlodelo”. Pošto je postao „mrzak” i Mizima (Bugarima) i Romejima (Vizantincima), Momčilo je odlučio da pobegne u Srbiju — kod kralja Stefana Dušana. „Otišao je Tribalima i tamo proboravio dosta vremena.”[7]

Na dvoru kralja Dušana uredi

 
Pirotski grad, koji je obnovio vojvoda Momčilo

Momčilo je sa odredom od 2000 Srba i Bugara, kojim je lično komandovao, bio u redovima srpske vojske koja je predvođena kraljem Dušanom i carem Jovanom Kantakuzinom od jeseni 1342. godine do jeseni 1343. godine ratovala i osvajala po Vizantiji. Srbi su u to doba osvojili Voden, Strumicu i Melnik i neuspešno opsedali grad Ser. Međutim, kada se u jesen 1343. raspao savez kralja Dušana i cara Kantakuzina, ovaj poslednji je uspeo da Momčila privuče na svoju stranu.[8]

U službi cara Kantakuzina uredi

Iako je zvanično Momčilo u svojoj rodnoj oblasti voljom cara Jovana VI Kantakuzina zavladao, ubrzo je pokazao da se samo vratio ranijim običajima i da neće da vodi mnogo računa ni o čijim osim o sopstvenim interesima. „Odluči da se računa... dobrovoljni sluga cara Kantakuzina ali ne tako... da ga sledi gde bi on želeo da ide, već da... krišom napada njegove neprijatelje na svoju korist, a i svih onih koji su za razbojničku platu odlučili da sa njime vojuju” (N. Gregora). Ubrzo su Momčilovo ime i njegova slava privukli značajnu vojsku. Prilazili su mu sa svih strana „i od Tribala i Miza i drugi...”, to jest i Srbi i Bugari: „neki bednici koji su bili krvožedni i divlji... nešto više od 2000 odabranih konjanika koji su svi ratničkim duhom zadojeni”. Na drugom mestu nalazimo podatak da se Momčilu pridružilo više od trista konjanika i oko 5000 pešaka, što je bila ozbiljna vojska za to vreme. Ovladao je gradom Ksantijom, koji mu je postao sedište. Bio je strog, čak i surov gospodar: „neumoljiv u besu, surovo i nečovečno ubijajući protivnike i osuđujući ih na smrtnu kaznu i za male i za velike prestupe”. Iako vizantijski pisac sa svog plemićkog položaja daje prilično prezrivu ocenu Momčilovih boraca — ljudi iz naroda i sirotinje („razbojnička gomila”) — ipak priznaje da je Momčilo okupio brojnu i vrlo vernu vojsku. „Svi su tvrdili da će pre sopstveni život nego njega žrtvovati kada zatreba.” Za samo par godina, Momčilo je svojim delima i podvizima ostavio lik koji će se vekovima pamtiti u narodnim pesmama Srba i Bugara.

Ubrzo je postao tako značajan da su obe strane u vizantijskom ratu nastojale da ga zadrže ili privuku. Car Kantakuzin dodelio mu je titulu sevastokratora, što je bila treća po rangu titula u carstvu (nakon titula cara i despota). S druge strane, Momčilo je iz Carigrada dobijao oružje, tako da je bilo samo pitanje vremena i njegove procene kada će da promeni stranu. To se izgleda desilo negde u junu 1344. godine, kada je Jovan VI Kantakuzin dobio novog saveznika u vizantijskom građanskom ratu — Turke Seldžuke.[9]

Borbe sa Turcima i Vizantijom 1343. i 1344. uredi

U junu 1343. Kantakuzinu je emir Omar (Umur), vladar jedne od seldžučkih državica u Maloj Aziji pod imenom Ajdin (oko današnje Smirne), uputio veliku pomoć u vidu 200 brodova sa nekoliko hiljada vojnika. Tursko ponašanje ili možda neki drugi povod, bili su dovoljan razlog da Momčilo promeni stranu i da napadne Turke, a zatim i samog Kantakuzina. Car-istoričar pripoveda da je Momčilo napao luku Abderu (Egejska obala), gde se nalazilo 15 turskih brodova s malom stražom. U napadu, tri broda su spaljena, dok su ostali uspeli da pobegnu. Čuvari su pobijeni. Sada su se, u odmazdi, i Turci i trupe cara Kantakuzina okrenule protiv Momčila.[9] Car-istoričar Jovan Kantakuzin vrlo je živo opisao jedan sukob sa Momčilovom vojskom iz kog je jedva izvukao živu glavu. Zanimljivo je da njegova priča počinje opisom sna. Car je u pratnji šezdesetak vojnika bio u izvidnici nedaleko od starog, razrušenog grada Mesine, kada je, savladan umorom, nakratko prilegao. Iz dremeža ga je probudio glas koji mu je u snu govorio: „Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih i obasjaće te Hristos.” Uznemiren, car se probudio u trenutku kada su izviđači javili da pristiže nepoznata vojska. Radilo se o hiljadu jahača koje je predvodio Momčilo kome su uhode dojavile carevo kretanje.

Nastalo je panično povlačenje i borba. „Car pritešnjen, branio se od onih koji su prvi stigli; i pao je carev konj dok se on borio sa neprijateljima. A jedan od carevih pratilaca... sišavši sa konja dade ga caru i ujedno ga podiže da uzjaše. Dok se peo, neko ga prišavši udari mačem u glavu, ali ništa ne naškodi, jer je šlem dobro odoleo udarcu. Odatle, braneći se celim putem, udarajući i primajući udarce... stigao je car u Kumucinu, čudesno spasen.” Pristalice Kantakuzina, zarobljene u ovom prepadu, Momčilo je poslao u Carigrad, i od cara Jovana V kao nagradu primio znake despotskog dostojanstva. Ova titula davala se vrlo retko, uglavnom rođacima carske porodice. Momčilo je prvi strani velmoža koji je dobio dostojanstvo despota, a da za to nisu bili ispunjeni zvanični uslovi. Tako je nekadašnji hajduk postao istovremeno i sevastokrator i despot, odnosno od obe zaraćene strane primio dve najviše vizantijske titule. Beše to bez sumnje vrhunac slave gospodara Rodopa, koji je tada naumio da „za sebe osnuje nezavisnu vlast” pa se „odmetnu i od cara Kantakuzina i od carice Ane (regentkinje), a istovremeno je ratovao protiv oboje i potčinjavao gradove i sela... učini se da je nesavladiv zbog srčanosti i prirode utvrđenosti krajeva kojima je vladao”.[8]

Bitka kod Periteriona uredi

U leto 1345 došlo je do sukoba malobrojne vojske Vojvode Momčila i trupa Turaka i Vizantinaca. Momčilo je nakon herojskog otpora savladan i ubijen 7. jula 1345. godine.

Narodni pripovedač uredi

  • Kralj Vukašin se ženi sestrom vojvode Momčila. Momčilo je po narodnom pripovedaču ujak Kraljevića Marka.
  • Konj vojvode Momčila zvao se „Jabučilo” — krilati konj.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, ISSN 0584-987X, Franjo Barišić, Naučna knjiga, 1986, str. 454: Polazeći od vesti Jovana Kantakuzina, istoričari su bez rezerve prihvatali da je Momčilo bio Bugarin.
  2. ^ Pjesme junačke srednijijeh vremena. Srpske narodne pjesme, Vuk Stefanović Karadžić, R. Aleksić, Prosveta, 1958, str. 597.Postojao je jedan Momčilo, Bugarin po rođenju, veliki nasilnik u doba Dušanovo, odmetnik i od Srba i od Vizantinaca.
  3. ^ Život epske pesme: Ženidba kralja Vukašina u krugu varijanata, Lidija Delić, Zavod za udžbenike, 2000, str. 93: Neznatnog roda i verovatno poreklom Bugarin, rano je počeo hajdukovati na srpsko-bugarskoj granici.
  4. ^ Popovic 1988, str. 25: ...it is generally accepted he was a Bulgarian... ...p. 45. The historical Momcilo, a Bulgarian, who was somewhere between an outlaw and a lord...
  5. ^ Kazhdan 1991, str. 1390–1391
  6. ^ Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 303—305. ISBN 978-0-472-08260-5. 
  7. ^ Lopandić, Duško. „Hrabri ratnik Momčilo | Ostali članci”. Novosti.rs. Pristupljeno 9. 8. 2014. 
  8. ^ a b „KO JE BIO VOJVODA MOMČILO? | Politikin Zabavnik”. Politikin-zabavnik.rs. Arhivirano iz originala 10. 8. 2014. g. Pristupljeno 9. 8. 2014. 
  9. ^ a b Lopandić, Duško. „Momčilo preke naravi! | Ostali članci”. Novosti.rs. Pristupljeno 9. 8. 2014. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi