Dikcija (lat. dictio — „izgovor”) je način govora-izlaganja, izražavanja; način izgovora reči, rečenica, glasova i slogova u govoru, pevanju i deklamaciji; izbor upotreba i način izgovora reči.[1]

Elementi dikcije uredi

Dikciju čine:[1]

Ritam uredi

Ritam (lat. ritmos — „tok, kretanje”) označava jednako, pravilno smenjivanje elemenata u nekom kretanju koje ima svoje delove, celine. Ritam može biti brz, spor, isprekidan, monoton, dinamičan. Brži ritam se primenjuje kod saopštavanja iznenadnih događaja, dinamičnijih emocija (ljutnja, ogorčenost, radost i sl.), a sporiji ritam prati smirene informacije, važnije misli i izjave, emocije koje izražavaju slabost lica (tuga, stid, strah, umor ...) Brzina ritma zavisi od dužine reči: kraće reči imaju brži ritam, dok duže sporiji.

Tempo uredi

Tempo (lat. tempo — „vreme”) označava vreme zadržavanja izvesnog zvuka u govoru, muzici, kretanju uopšte. Tempo govora obeležava brzinu kojom se kreće jedan govorni tok, izlaganje. Ovo kretanje može biti normalno, sporo, isprekidano, brzo... Brzina se meri instrumentom (metronomom). Tempo zavisi od fiziološko-psihičke odlike govornog lica (temperament), prirode i predmeta izlaganja (uzbudljivi doživljaji brže, opisivanje predmeta sporije i sl.), sagovornika-njegove moći shvatanja našeg izlaganja...

Akcenat reči uredi

Akcenat predstavlja sastavni deo rečenične melodije. Ovaj akcenat može biti:

  • gramatički-pravilno naglašavanje slogova u reči i čuvanje dužina;
  • logički-isticanje pojedinih reči koje nose glavnu misao;
  • psihološki-isticanje reči emocionalno obojenih.

Pauza uredi

Ovaj prekid govora je neophodan, s jedne strane, da bi govornik povremeno udahnuo vazduh, a s druge, pauza doprinosi dubljem shvatanju i doživljavanju govora. Obično se ističu tri vrste pauze:

  • gramatička označava prekid govornog lanca radi uzimanja vazduha i ostvarivanja određene intonacije;
  • logička se primenjuje u dužem izlaganju ili čitanju, posle strofa...;
  • psihološka ima za cilj da stvori određeni psihološki utisak radi potpunijeg prihvatanja i doživljavanja govora.

Postoji još jedna pauza - cezura. Cezura je najkraća pauza koja deli stih na dva dela i tako omogućava pojavu ritmičkih signala.

Melodija uredi

Melodija u govoru nastaje tonskim kretanjem reči i rečenica po visini. Ravnu melodiju imaju izjavne rečenice, uzlaznu melodiju upitne rečenice, a silaznu uzvične rečenice. Melodijsko kretanje rečenice naziva se kadencom, a kretanje dela složene rečenice kao i nabrajanje, naziva se polukadencom.

Govorni registri uredi

Reč je o govornom aparatu koji raspolaže širokim dijapazonom i po visini i po dubini. Govorna melodija se deli na tri registra:

  • srednji registar - primer: „Ja o tome često govorim“,
  • gornji registar - primer: „Ne, to više neću trpeti!“,
  • donji registar - primer: „Eto, to je moja sudbina!“.

Normalno kretanje melodije polazi od srednjeg registra i drži se tog nivoa kao govorne osovine, dok se dalje talasa poput amplitude preko donjeg i gornjeg registra.

Intonacija uredi

Intonacija je dizanje i spuštanje glasa da bi se izrazile razne nijanse značenja, stupnjevi osećaja. Intonaciju karakterišu dva elementa: kretanje tona po visini i emotivan, lični stav govornika prema predmetu govora.

Postoje više vrsta intonacija:

  • Normalna-običan, miran ton bez posebnih misli i emocija;
  • Ekspresivna-emocionalna, efektivna;
  • Intonacija umetaka-izražava umetnute delove govora (reči, rečenica);
  • Logična-nijansa misli ili rasuđivanje
  • Uzlazna-ton raste, povišava se (pitanje i sl.)
  • Usklična-veće povišenje tona od pričanja, a niže od pitanja
  • Opominjuća-poziv, podsticaj, opomena.

Disanje pri govoru uredi

Disanje je spontana fiziološka aktivnost, bez uticaja volje. U normalnim uslovima njena učestalost je oko 20 puta u minuti. Pri govoru, brzina disanja se menja zavisno od vrste i oblika izlaganja (razgovori, proza ili stihovi...). Zato govorno lice treba da se vežbama disanja osposobi za razne oblike govora. U vežbanju disanja preporučuje se izgovaranje suglasnika i kraćih tekstova, a potom i dužih. Uvežbano pravilno disanje izvanredno doprinosi lepom govoru, čitanju i recitovanju, a kod početnika obezbeđuje dobru artikulaciju glasova, osobito suglasnika u svim položajima.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b Stambolić, Miloš, ur. (1986). Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit. str. 125. ISBN 86-19-00635-5. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi