Istočnohercegovački dijalekat
Istočnohercegovački dijalekat je mlađi štokavski dijalekat srpskog jezika ijekavskog izgovora.[1] Njime se govori u istočnoj Hercegovini (jugoistočna Bosna i Hercegovina i zapadna Crna Gora), zapadnoj Srbiji, kao i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj istočnohercegovački dijalekat je maternji govor gotovo svim Srbima, kao i ostalim nacionalnostima u predelima sa izrazito jakim srpskim migracijama, (Vojna krajina, delom Slavonija i dubrovačko primorje). Ovom dijalektu pripada i većina štokavskih govora Bosne. Prostire se na zapad sve do čakavskog i kajkavskog narečja (ponegde čak i do Slovenije), a na sever do granice sa Mađarskom. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, bez obzira na zvanično prisutne razlike među ovim jezicima, ovaj dijalekat se koristi kao standard u sva četiri novonastala jezika zbog svoje najveće rasprostranjenosti i naprednosti u odnosu na sve ostale dijalekte koji su opstali rastakanjem srpskohrvatskog jezika. Dubrovački govor, čiji je dubrovačka i bokokotorska književnost, je istočnohercegovački subdijalekt.
Osobine uredi
Među važnije osobine istočnohercegovačkog dijalekta spada novoštokavska akcentuacija, razvijena nova deklinacija (sa nastavkom -a za genitiv množine i sa jednim oblikom za dativ, instrumental i lokativ množine). Slovo jat je zamenjeno sa ije i je (pjesma, vjera, mlijeko, dijete), ali i sa e (bregovi, od brijeg) i i (volio od voljeti). Uglavnom je rašireno jekavsko jotovanje, ali se ono u govoru starog Dubrovnika i Bošnjaka po gradovima ne nalazi: djevojka i tjerati. U najvećem delu dijalekta nema glasa h, ali se sreće u nekim krajevima Crne Gore, u Dubrovniku i u govoru bošnjačkog stanovništva po gradovima: ljeb i hljeb, rana i hrana, rast i hrast. Grupa ao sažima se najčešće u o: pjevao > pjevo. Završetak infinitiva je na -ti i -ći, ali su vrlo česti i oblici krnjeg infinitiva na-t i -ć. U ovom dijalektu se čuva aorist, dok se imperfekat nalazi samo u južnijim i istočnijim govorima, a idući na sever se gubi.
Osnovica standardnih jezika uredi
Ovaj mlađi štokavski dijalekat ijekavskog izgovora, koji je još od kraja 15. i početka 16. veka u Dubrovniku bio, delimično, osnova dubrovačkog književnog jezika, i na kome je pisana raznovrsna narodna književnost, zaslugom Vuka Karadžića, njegovih pristalica i hrvatskih iliraca, u toku 19. veka postao je osnova zajedničkog književnog srpskohrvatskog jezika, odnosno srpskog i hrvatskog jezika i, kasnije, zajedno sa nekim drugim bosanskim i crnogorskim dijalektima, bošnjačkog standarda i nestandardizovanog crnogorskog jezika.
Vidi još uredi
Reference uredi
Literatura uredi
- Ivić, Pavle (1956). Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1. izd.). Novi Sad: Matica srpska.
- Okuka, Miloš (2008). Srpski dijalekti. Zagreb: Prosvjeta.