Kisi narod

Narod Kisi je zapadnoafrička etnolingvistička grupa.^[1] Oni su četvrta po veličini etnička grupa u Gvineji, koja čini 4% stanovništva. Kisi takođe nastanjuju Liberiju i Sijera Leone. Govore jezikom Kisi, koji pripada grani Mande iz porodice jezika Niger-Kongo.^[2] Kisi su poznati po pravljenju korpi i tkanju na vertikalnim razbojima. U prošlim vremenima bili su poznati i po svojim veštinama obrade gvožđa, jer zemlja poseduje bogate naslage gvožđa. Kisi kovači proizveli su čuveni "Kisi novčić".

Istorija

Kisi zajednica sa početka 20. veka

Prema Narodi Afrike, tradicija Kisi smatra da su pre sedamnaestog veka naseljavali region Gornjeg Nigera. Navodno su živeli južno od Futa Džalona sve dok ih narod Jalunka nije proterao. Posle 1600. godine migrirali su na zapad proterivajući Limbase u svom maršu, ali bili su pod stalnom pretnjom Kurankovih.^[3]

Otpor francuskom osvajanju

U Gvineji je ratnik Kisi Kaba Keita uspeo da ujedini mnoštvo poglavara Kisija pod svojom vladavinom i dugi niz godina se odupre francuskom osvajanju. Pre francuskog napada, on je okupio Kuranko je i Lele. Kada su Francuzi stigli 1892. godine, morao je da pusti relativno autonomne poglavare dotičnih oblasti da se brane. Zbog tehnološke superiornosti Francuza, Kisi Kaba pribegavao je uglavnom gerilskoj taktici, odlažući tako njihovo osvajanje svog kraljevstva. Ipak, 1893. godine shvatio je da njegov otpor neće uspeti i podvrgao se Francuzima, koji su ga tada prepoznali kao poglavara severne teritorije Kisi. Međutim, njegov odnos sa Francuzima postepeno se pogoršavao, što je dovelo do toga da su postavili njegove rivale na mesta poglavara različitih naselja, a na kraju i do pogubljenja u Siguiriju.

Ekonomija

Kisi su prvenstveno poljoprivrednici. Pirinač, njihova osnovna žitarica, uzgaja se na većini padina i u niskim, močvarnim područjima. Takođe gaje i kikiriki, pamuk, kukuruz, banane, krompir i dinje. Pasulj, paradajz, luk i paprika gaje se u malim povrtnjacima, a kafa uzgaja kao gotovinska kultura. Većina poljoprivrednika uzgaja i nešto stoke.

Poljoprivredni posao, poput setve, uklanjanje korova i žetva, muškarci i žene dele ravnopravno. Dodatne odgovornosti za muškarce uključuju lov, ribolov i krčenje zemlje. Dužnosti žena uključuju brigu o malim povrtnjacima, čuvanje pilića, trgovanje na lokalnim pijacama i ribolov. Dečaci čuvaju stoku, a to su obično goveda i koze. Krave se smatraju vrednim životinjama, ne zbog mleka, već kao žrtve za religijske rituale.

Društveni sistemi

Mnogim generacijama su Kisi poznati kao vredni ljudi. Veoma su orijentisani na godine, dominiraju i vode ih načelnik i stariji ljudi. Kisi žive u malim, samoupravnim selima koja su ušuškana u gajevima drveća manga ili kola. Svako selo je kompaktno i ne sadrži više od oko 150 ljudi. Kuće su obično podignute malo iznad zemlje i okrugle su sa zidovima od blata, slamnatim krovovima u obliku konusa i verandama. U središtu sela je javni trg sa prebivalištem za seoskog starešinu. On prinosi žrtve u seoskom svetilištu i deluje kao sudija nad zajednicom.

Za Kisi narod, dete se ne smatra „potpunim“ i na njega se gleda kao na nešto nečisto i prljavo. Stoga, kada dečak ili devojčica dostignu pubertet, održava se ritual prečišćavanja. Ova ceremonija, nazvana birije, "čisti" dete i uvodi ga u odraslo doba. Posle se očekuje da mlada odrasla osoba preuzme odgovornosti odraslih.

Muzika igra jedinstvenu ulogu u kulturi Kisi. Ponekad se koristi za određene vrste komunikacije. Muzika ne mora nužno imati melodiju, već ritmičan zvuk sa mnogo bubnjanja i zviždanja.

Religija i duhovna verovanja

Nomoli antropomorfna figurina Kisi naroda izložena u Muzeju afričke umetnosti u Beogradu

Iako su se mnogi Kisi preobratili u hrišćanstvo, većina njih i dalje praktikuje svoju tradicionalnu etničku religiju. Kult predaka ili molitva preminulim rođacima je uobičajena praksa među Kisi. Kisi veruju da duhovi predaka deluju kao posrednici između njih i tvorca, boga. Male kamene statue koriste se za predstavljanje duhova. Oni se obožavaju i starešine sela im prinose žrtve. Mnoge urezane kamene figure i glave su proizvedene od strane Kisi ljudi u prošlosti pre kolonijalnih kontakta sa Evropljanima. Nije jasno zašto su napravljeni; neki naučnici tvrde da su oni deo obožavanja predaka, dok drugi kažu da mogu predstavljati bogove za povećanje poljoprivrednih prinosa. Veliki broj se može videti u kolekciji Britanskog muzeja.^[4]

Reference

^ Peter Austin (2008). One Thousand Languages: Living, Endangered, and Lost. University of Califoria Press. str. 84. ISBN 978-0520-25-560-9.
^ Bankole Kamara Taylor (2014). Sierra Leone: The Land, Its People and History. New Africa Press. str. 149. ISBN 978-9987-16-038-9.
^ James Stuart Olsen (1996). The Peoples of Africa: An Ethnohistorical Dictionary. Greenwood Press. str. 290. ISBN 978-0313-27-918-8.
^ British Museum Collection

Spoljašnje veze

Muzej afričke umetnosti u Beogradu

[Austin2008p84-1] Peter Austin (2008). One Thousand Languages: Living, Endangered, and Lost. University of Califoria Press. str. 84. ISBN 978-0520-25-560-9.

[Taylor2014p149-2] Bankole Kamara Taylor (2014). Sierra Leone: The Land, Its People and History. New Africa Press. str. 149. ISBN 978-9987-16-038-9.

[Olson1996p290-3] James Stuart Olsen (1996). The Peoples of Africa: An Ethnohistorical Dictionary. Greenwood Press. str. 290. ISBN 978-0313-27-918-8.

[4] British Museum Collection

[1]

[2]

[3]

[4]