Lens Armstrong (engl. Lance Armstrong; 18. septembar 1971)[1] je bivši američki biciklista i do sada najpoznatiji u istoriji biciklizma.[2] Armstrong je osvojio sedam uzastopnih titula na Tur de Fransu, u periodu od 1999. do 2005. godine, nakon što je prethodno pobedio rak. Ali, sve titule su mu oduzete u oktobru 2012. zbog dopinga. Lens je tek 17. januara 2013. priznao da je koristio razne vrste dopinga tokom cele karijere. Zanimljivo je da tokom karijere nikada nije bio pozitivan na doping testu. Armstrong je 2000. osvojio bronzanu medalju u trci na hronometar na olimpijskim igrama. Svetska antidoping agencija mu je oduzela medalju, ali je on nije vratio.

Lens Armstrong
Lens Armstrong na Tur de Fransu 2009. godine.
Lični podaci
Puno imeLens Edvard Armstrong
NadimakШеф
Datum rođenja(1971-09-18)18. septembar 1971.(52 god.)
Mesto rođenjaPlejno, Teksas, SAD
DržavljanstvoSjedinjene Američke Države SAD
Visina1,77 m
Masa75 kg
Timske informacije
Trenutni tim
Suspendovan doživotno
Disciplinadrumski
Tip vozačasve
Profesionalna karijera
1992 — 1996
1997
1998 — 2004
2005
2009
2010 — 2011
Motorola
Kofidis
US Postal
Diskaveri kanal
Astana
Rejdiošek
Uspesi
Tur de Frans
Tur de Frans1999, 2000, 2001, 2002, 2003, 2004, 2005.
Prvenstva
Svetski šampion
(drumska trka)
1 (1993)
Nacionalni šampion
(drumska trka)
SAD, 1993. godine.
Druge trke
Fičburg—Longsjo Klasik 1992. godine
Trofej Lajgvelja 1993. godine.

Tur Dupon 1995. i 1996. godine.

Klasik San Sebastijan 1995. godine.

Tur Luksemburga 1998. godine.
Nagrade i medalje
Ažurirano: 19. april 2016.

Detinjstvo i triatlon uredi

Armstrong je rođen kao Lens Edvard Gunderson u Planou, u Teksasu, od majke Linde Gejl i oca Edija Čarlsa Gundersona. Roditelji su mu se razveli kad je imao dve godine. Njegova majka se udala sledeće godine za Terija Kejt Armstronga, koji je usvojio Lensa. Lensov biološki otac, Edi Gunderson, umro je 2012.

Armstrong je sa 12 godina počeo da se bavi plivanjem, u lokalnom plivačkom timu Plano. Osvojio je četvrto mesto na prvenstvu Teksasa, u disciplini 1.500 metara slobodnim stilom. Plivanje je napustio nakon godinu dana, da bi se posvetio triatlonu i sa 13 godina je osvojio dečji triatlon. 1987—88. Armstrong je bio prvi na rang listi najboljih triatlonaca do 19 godina. Sa 16 godina je počeo karijeru profesionalnog triatlonca i osvojio je nacionalno prvenstvo 1989. i 1990. godine. 1992. godine, odlučio je da se posveti biciklizmu i započeo je profesionalnu karijeru.

Profesionalna karijera uredi

1992—1996. uredi

Armstrong je profesionalnu karijeru počeo u timu Motorola[2] i prve godine zabeležio je šest pobeda. 1993. vozio je svoj prvi Tur de Frans i ostvario je jednu etapnu pobedu.[1] Tur je napustio tokom etape 12, a u tom trenutku je bio na 97 mestu. Nakon Tura, osvojio je svetsko prvenstvo u drumskoj vožnji, održano u Oslu, u Norveškoj. Iste godine je osvojio i Trif Drag, triplu krunu u biciklizmu u Americi. Trif Drag klasik u Pitsburgu, K-Mart klasik Zapadne Virdžinije i nacionalno prvenstvo. Sezonu je završio sa deset pobeda.

Godine 1994, osvojio je Trif klasik i drugo mesto na Turu Dupon u Americi. U Evropi, osvojio je drugo mesto na klasicima Lijež—Bastonj—Lijež i San Sebastijan, gde je završio na zadnjem mestu dve godine ranije.

Godine 1995, osvojio je Klasik San Sebastijan i Tur Dupon. Vozio je Tur de Frans po drugi put i pobedio je na etapi 18, do Limoža, tri dana nakon što je njegov timski suvozač, Fabio Kasarteli, umro nakon pada na spustu, na etapi 15. U generalnom plasmanu završio je na 36 mestu.

Godine 1996, osvojio je Fleš Valon, postavši prvi Amerikanac koji je osvojio, zatim je osvojio Tur Dupon po drugi put. Osvojio je drugo mesto na Pariz—Nici i završio je na 11 mestu na Milan—Sanremu. Na Tur de Fransu je morao da se povuče nakon pete etape. Na Olimpijskim igrama 1996. osvojio je šesto mesto u vožnji na hronometar i 12 mesto u drumskoj vožnji.[1] Tokom klasika Lidsa, Armstrong je potpisao dvogodišnji ugovog sa timom Kofidis, vredan dva miliona dolara. Dva meseca kasnije, u oktobru otkriven mu je rak testisa.[2]

Rak je bio u naprednoj fazi i doktori su davali male šanse da će se izvući, ali je uspio da ga pobedi nakon godinu dana terapije. Kofidis je raskinuo ugovor sa njim, a onda mu je stigla ponuda iz tima US postal (kasnije Diskaveri kanal), što je Lens prihvatio.

1998—2005. uredi

Godine 1998, Armstrong se vratio biciklizmu [2]i to u velikom stilu. Osvojio je Tur Luksemburga i Kaskade klasik, a zatim je završio četvrti na Vuelti i na svetskom prvenstvu.

Godine 1999, završava drugi na Amstel gold rejsu, a zatim je osvojio Kriterijum Dofine. Vratio se na Tur de Frans nakon tri godine i osvojio ga, postavši heroj mnogima. Armstrong je osvojio četiri etape i pobedio je drugoplasiranog Aleksa Cilea za 7 i po minuta. Na Turu nisu učestvovali Jan Ulrih (zbog povrede) i Marko Pantani (zbog dopinga) pa su to mnogi uzeli kao razlog njegovog uspeha.

Godine 2000. osvojio je trku Gran pri Edi Merks i Gran pri deset nacija i jednu etapu na Kriterijuma Dofine. Na Tur de Fransu, Armstrong se suočio po prvi put sa Janom Ulrihom gde je započeto njihovo veliko šestogodišnje rivalstvo, tu je bio i Pantani. Armstrong je pobedio na hronometru i osvojio Tur po drugi put, čak 6' 02" ispred Ulriha. Nakon Tura, Armstrong je osvojio bronzanu medalju na Olimpijskim igrama u vožnji na hronometar.

Godine 2001, završio je drugi na Amstel gold rejsu i osvojio je Tur Švajcarske, pre novog okršaja na Tur de Fransu sa Ulrihom. Armstrong je pobedio na etapama 10, 11 i 13 i učvrstio svoju lidersku poziciju. Pobedu je ostvario i na etapi 18 i osvojio je Tur sa 6' 44" ispred Ulriha.

Godine 2002, osvojio je Kriterijum Dofine po drugi put, a zatim i Tur de Frans, ovoga puta Ulrih nije učestvovao zbog suspenzije i Armstrong je pobedio sa sedam minuta ispred Hosebe Belokija.

Godine 2003, osvojio je treći put Kriterijum Dofine i vodio je opet borbu sa Janom Ulrihom na Tur de Fransu. US Postal je pobedio na ekipnom hronometar na četvrtoj etapi, a zatim je Armstrong pobedio na etapi 15, iako je imao incident zbog navijača. Ulrih ga je čekao i dobio je nagradu za fer plej. Armstrong je na kraju osvojio svoj peti Tur[2], ovoga puta samo minut ispred Ulriha. Armstrong se tako izjednačio sa velikom četvorkom koja je osvajala Tur de Frans pet puta: Žak Anketil, Edi Merks, Bernar Ino i Migel Indurain.

Godine 2004, osvojio je Trku oko Gruzije, a zatim i svoj šesti Tur de Frans, čime je postao rekorder. Armstrong je pobedio sa 6' 19" ispred Andreasa Kledena, dok je Jan Ulrih bio četvrti. Armstrong je osvojio šest etapa i izjednačio rekord Đina Bartalija iz 1948. osvojivši tri brdske etape zaredom. Osvojio je brdski hronometar na etapi 16, a odsprintao je Ivana Basa na etapama 15 i 17, a zatim je osvojio hronometar i na etapi 19, postavivši sopstveni rekord u etapnim pobedama.

Na startu Tur de Fransa 2005. godine, Armstrong je na hronometru poražen od Dejva Zabriskog za dve sekunde. Njegov tim je osvojio ekipni hronometar, a u brdima je Armstrong bio u velikim iskušenjima, T-Mobile tim je bio na Turu sa tri lidera, Ulrih, Kleden i Aleksandar Vinokurov, a tu je bio i Ivan Baso od drugih favorita. Svi su napadali Armstronga, ali bezuspešno. Osvajanjem hronometra na zadnjoj etapi, osvojio je svoj sedmi Tur de Frans, 4' 40" ispred Basa, dok je Ulrih bio treći.

Na kraju 2005. Armstrong je objavio kraj karijere.

Povratak—2009. uredi

Armstrong se vratio biciklizmu 2009. godine u timu Astana i po prvi put je vozio Điro d’Italiju i završio je na 12 mestu. Na Tur de Fransu, delio je ulogu lidera sa Albertom Kontadorom i odmah je došlo do podela u timu, Astana je htela da Armstrong osvoji, ali ne i Kontador. Iako u istom timu, vodili su veliku borbu, na kraju, Armstrong je osvojio treće mesto, 5' 24" iza pobednika, Alberta Kontadora. Drugi je bio Endi Šlek.

2010—2011. uredi

Na kraju 2009. godine, Armstrong je napustio Astanu i osnovao je svoj tim, Rejdiošek. Prva trka koju je vozio 2010, bila mu je Tur Daun Ander, gde je završio na 25 mestu. Pre Tura, vozio je Milan—Sanremo, Amstel gold rejs, Lijež—Bastonj—Liježu i Tur Kalifornije. Na Tur de Fransu, nakon pada na osmoj etapi, Armstrong je ostao bez šansi za generalni plasman. Svoj zadnji Tur završio je na 23 mestu, a njegov tim je bio najbolji tim na Turu.

Nakon trke Tur Daun Ander u januaru 2011. godine, Armstrong je definitivno završio karijeru.

Doping uredi

U velikom delu svoje karijere, Armstrong se suočavao sa optužbama za doping. Dugo godina je sve poricao, pravdajući se time da nikada nije bio pozitivan na doping testu. 1999. je biciklista Kristof Bason pisao dosta članaka za francuske novine o dopingu u biciklizmu. Tokom vožnje na Tur de Fransu, na Alp du Ezu, Lens mu je rekao da to nije dobro za biciklizam. Lens je tu priču potvrdio na televiziji, rekavši da to što Bason piše nije dobro ni za biciklizam ni za njega i druge bicikliste. Pol Kimaž, koji je bio biciklista tokom osamdesetih, a kasnije je postao sportski novinar, nazvao je Armstronga rakom biciklizma.

Nakon povratka 2009. Armstrong je iznenadno testiran 24 puta, od strane raznih antidoping agencija, ali ništa nije pronađeno. Federalna istraga je počela kada je Flojd Landis priznao da se dopingovao i optužio Armstronga i mnoge druge bivše suvozače. Istraga je ipak okončana 2012. i protiv Armstronga nije podneta optužba. Istragu je sprovodila i svetska antidoping agencija, koja je uz podršku Landisa došla do ključnih dokaza. Armstrongu su oduzete sve titule na Tur de Fransu i dobio je doživotnu zabranu bavljenja sportom.

Nakon godina poricanja, Armstrong je 17. januara 2013. godine, gostujući u emisiji kod Opre Vinfri priznao da se dopingovao tokom cijele karijere, koristeći razna sredstva. "Cela moja karijera je velika laž." rekao je Armstrong.[1]

Privatni život uredi

Armstrong poseduje kuću i ranč u Teksasu.

Dana 1. maja 1998. oženio se sa Kristin Ričard, sa kojom ima troje dece, a razveli su se 2003. U julu 2008. započeo je da izlazi sa Anom Hansen, sa kojom je dobio dvoje dece.

Godine 1997, Armstrong je pokrenuo fondaciju Lens Armstrong, posvećenu ljudima koji se bore sa rakom.

Godine 2011, vratio se triatlonu. Na svetskom prvenstvu, Armstrong je vodio dok nije pao sa bicikla i završio na 23 mestu.

Reference uredi

  1. ^ a b v g „Lens Armstrong – Legenda ili prevarant?”. Sportska sećanja. Pristupljeno 16. 1. 2020. 
  2. ^ a b v g d Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 69. ISBN 86-331-2075-5. 

Spoljašnje veze uredi