Manastir Dragović

Manastir Dragović je manastir Eparhije dalmatinske Srpske pravoslavne crkve koji se nalazi u selu Koljane u Dalmaciji, Republika Hrvatska. To je jedan od tri istorijska srpska manastira u Dalmaciji, pored manastira Krka i Krupa.

Manastir Dragović
Osnovni podaci
Jurisdikcija	Srpska pravoslavna crkva
Eparhija	Eparhija dalmatinska
Osnivanje	1395.
Osnivač	Tvrtko I Kotromanić
Lokacija
Mesto	Koljane
Država	Hrvatska
Koordinate	43° 51′ 49.3″ N 16° 30′ 41.8″ E
Manastir Dragović Manastir Dragović na karti Hrvatske

Položaj

Od mesta Vrlike prema Koljanima, nizvodno uz reku Cetinu i nekad pitomu plodnu Cetinsku krajinu, stizalo se do starog manastira Dragovića. Danas se mnogo toga izmenilo; cetinska polja preplavljena su vodom veštačkog jezera Peruća, a manastir je premešten na brdo iznad leve obale toka Cetine. Pre nego što se stigne do manastira, još iz daljine, vide se ostaci utvrđenja "Gradine", koji se nalaze na jednom uzvišenju u blizini današnjeg manastira Dragovića. Suprotno od ove utvrde, a severoistočno od manastira, nalazi se brdo Kosa.

Naziv manastira

Na osnovu ljetopisa "Povijest o Svetoroždestvenskom manastiru Dragoviću u Pravoslavnoj eparhiji dalmatinskoj" koji je napisao arhimandrit Gerasim Petranović 1859. godine, a koji se čuva u manastirskoj riznici, manastir Dragović je ponio ime po Dragu koji je sa braćom Dobrom i Vukom prešao iz Bosne u Cetinsku krajinu. Po njegovom bratu Vuku je prozvan jedan most (Vukovićev most) podignut na reci Cetini, koji se sada nalazi pod vodom jezera Peruća. Jedno selo u blizini manastira se i danas zove Dabar.

Još jedno predanje govori o postanku imena manastira Dragovića. Kako u neposrednoj blizini starog manastira izvire rječica Dragović, po narodnom predanju manastir je dobio ime po imenu te rječice.

Prošlost

Podignut je 1395. godine, šest godina poslije Kosovske bitke. Posle boja na Kosovu nastupio je teško razdoblje za srpski narod. Osobito poslije smrti kralja Tvrtka Srbi iz Bosne masovnije prelaze u Dalmaciju, gdje su pomenute godine podigli ovaj manastir. Nalazi se nedaleko od mjesta Vrlika, pored Perućkog jezera, na 20 kilometara od Knina. Tokom svog postojanja tri puta je mijenjao mjesto, a služio je i doživljavao sudbinu srpskog naroda u Dalmaciji.

Dvorište manastira.

Opustošen je 1480. u jednom od turskih pohoda na ove prostore. Ponovo je opustošen 1537. godine tokom pohoda turske vojske na utvrđeni grad Klis. Nakon toga bio je pust oko dvadeset godina, sve do 1590. kada je obnovljen. Ipak, inoci su ubrzo napustili manastir zbog gladi. Iza toga bio je pust sedamdeset godina, do 1694. kada ga obnavlja vladika Nikodim Busović. Četiri godine kasnije manastir je ponovo napušten, zbog turskih napada. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine Cetinska krajina je potpala pod mletačku vlast pa su se dragovićki inoci vratili u svoj manastir.

Godine 1585. pet dragovićkih inoka se povlači na područje Budimskog vladičanastva gdje osnivaju manastir Grabovac.

Zbog nestabilnog tla, na kojem je bio sagrađen manastir, i velike vlage, po dozvoli mletačke vlade 1777. godine je počelo premještanje manastira, na molbu Vikentija Stojsavljevića. Novi manastir je osnovan na mjestu zvanom Vinogradi. Njega je kasnije dovršio nastojatelj Jerotej Kovačević. Manastir i nova crkva osvećeni su 20. avgusta 1867. godine. Nikodim Milaš se zainočio u Dragoviću 1873. godine.

Pedesetih godina 20. vijeka zbog izgradnje hidroelektrane na Cetini i Perućkog jezera manastir je ponovo izmješten, a više hiljada srpskog pravoslavnog naroda iz plodne cetinske doline raseljeno je, mahom u Srbiju. Nove prostorije manastira Dragović osveštane su 1959. na Malu Gospojinu.

Ulaz u manastir.

Godine 1995. je ponovo opustošen i do obnove početkom 21. veka manastirske prostorije su korišćene kao štala.

Dragović je do 1995. godine čuvao u svojoj knjižnici sa preko hiljadu naslovu i riznicu velike dragocjenosti. Tu se mogao vidjeti oktoih iz 14. vijeka, minej za mjesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, knjiga je knjigopečaćena u Ostrogu 1594, zakonopravilo je knjigopečaćeno u Moskvi 1653. itd. Tu su i kratki zapisi Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao i u manastir Dragović. Isto je činio kasnije srpski pjesnik Laza Kostić, kao i Ivo Ćipiko i Simo Matavulj. U riznici čuvao se antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. (prvi barokni antimis u Srba) i dva jerusalimskog patrijarha Dositeja od 1701. godine. Tu se čuvao, među ostalim, i ručni krst nastojatelja Vasilija iz Kosjereva od 1739. godine, srebrni filigranski kivot i druge dragocenosti. U malom kivotu dragovićke crkve čuvaju se dio moštiju srpskog arhiepiskopa Svetog Georgija i djelovi rize Svetog Spiridona, donesen sa Krfa.

Vuk Karadžić je održavao prepisku sa nastojateljom Jerotejem Kovačevićem i poslao prilog manastiru u iznosu od 50 forinti.

Prilog

Manastir prije obnove je bio vandalizovan ustaškim simbolima, a manastirski prostor se koristio za čuvanje stoke.

U jednom od ljetopisa Srpske pravoslavne crkve stoji sledeće:

„ Po kosovstѣіі bitcѣ tяžka vremena nastupiša za Serbiю, i ne menše tяžka za serbskіӥ pravoslaviыӥ narod vъ Bosnіi, osobenno poslѣ smerti blagočestivago i hrіstolюbivago kralя Stefana Tvertdka. Pri žizni Tverdka boяhueя bo Turki otъ nego, i ne napadahu mnogo na Bosnію; no poslѣ blažennoӥ ego končinы, a vo vremя vladѣnія slabago Stefana Dabiši, smѣlostь ihъ ne poznavaše granicъ, osobenno že, kogda i hrіstіanski vladѣtel vъ sіe vremя bяhu vъ neprestaniыhъ borenіяhъ meždu soboю; a ungarskіӥ kralь Vladislavъ daže sodržestvo imѣяše sъ Turskimъ sultanomъ. Mnogo dolženstvovahu teriѣti naši vъ Bosnі osobenno že vъ 1395. Godu, i radi togom mnogi prinuždenы bяhu bѣžati izpredъ Turkovъ i iskati ubѣžiщa vъ našeӥ Dalmacіi. Togda mnogo serbskago sъ svoimi svящennikami prebѣže izъ goristыhъ predѣlъ Bosnіi gdѣ zanimahusя skotovodstvomъ, i poselisя vъ stranahъ otъ istočnikovъ Cetinы i do morя blizu Splѣta i Trogirя. Vъ sіe vremя osnovanъ bыstь na ručьi Dragovič monastыrь vъ čestь presvяtыя Dѣvы Marіi, roždestvaeя. Bѣ bo seӥ monastыrь na utѣšenіe vslіe naroda, sovokuplяющagosя so vsѣhъ stranъ okolo nego i pitaющagosя vъ nemъ mlekomъ istinыя pravoslavnыя vѣrы i hrіstіanskago učenіa. ”

Stari manastir Dragović

Stara crkva manastira Dragovića bila je skromna građevina okružena sa svih strana manastirskim zgradama. Zvonik s izgledom na preslicu i malim zvonom na kome je bila utisnuta godina 1720, uzdizao se iznad zapadnog portala. Crkva je imala dvoja vrata i četiri prozora. Iznad zapadnih vrata postojala je ploča sa zapisom da je manastir obnovljen u vremenu igumana Vikentija 1749. godine, a na časnoj trpezi je uklesana godina 1779. Ta kamena ploča i danas čini osnovu Svetog prestola manastirske crkve.

Iznad prozora na oltarskoj apsidi postojala je takođe mermerna ploča sa natpisom da je oltar obnovljen u vremenu igumana Leontija 1771. godine. Iznad hora, pod samim zvonikom, bila je kapela posvećena Svetoj Paraskevi - Petki. U staru manastirsku crkvu, kao i ostala manastirska zdanja, bilo je uzidano još kamenih ploča: jedna sa starog žrtvenika na šumskom bogu Silvanu, drugi kameni blok bio je kamena predstava dva lava. Oba ova rimska spomenika danas se čuvaju u manastirskoj riznici.

Krajem 15. vijeka, 1480. godine, manastir Dragović je opljačkan od Turaka, a kaluđeri rastjerani. Poslije nešto više od 20 godina, manastir je obnovljen, da bi 1537. godine ponovo stradao pri pohodu turske vojske da osvoji utvrđeni grad Klis. Godine 1585, pet dragovićkih kaluđera: Pajsije, Evstatije, Stefan, Gerasim i Dionisije prešli su na područje Budimske eparhije i tamo osnovali manastir Grabovac.

Preseljenje manastira

Ostaci manastira Dragović.

Današnja crkva manastira Dragović podignuta je 1958. godine. Po arhitektonskim odlikama današnja manastirska crkva srodna je sa ostalim crkvama tog područja. To je jednobrodna građevina zidana od tesnog kamena sa stare crkve. Uz zapadni portal uzidan je četvorougaoni zvonik sa romanskim odlikama. Uz severnu stranu crkve prenesena je kapela Svete Petke koja se nalazi na starom crkvištu prvobitnog manastira Dragovića. Sa južne strane je podignuta manastirska kuća, takođe građena od tesanog kamena.

Manastir Dragović je sa svojim bratstvom imao veliki udeo u celokupnom životu pravoslavnih Srba Dalmacije. Ugledni igumani i nastojatelji ove svetinje bili su kao članovi mnogih crkvenih i političkih tela glavna spona bratskog življenja srpskog i hrvatskog naroda na ovom području. Mnogi dragovićki monasi su učestvovali u mnogim pobunama i ratovima za pravdu i pravo opstanka. Posle teških pljački i razaranja manastir Dragović je izgledao, kako svedoče sačuvani zapisi, kao:"obrano grožđe".

Dragoviću, slavni manastire, Tvoje ime nikad ne umire;

Dragoviću i Cetino rijeko, Ljepote vam nema nadaleko.

Milica iz obližnjeg sela Bogovac

Današnje manastirsko bratstvo čine tri monaha. Prilikom poslednjeg preseljenja manastira i stvaranjem veštačkog jezera za hidrocentralu Peruće, manastirsko imanje je potopljeno, tako da je manastir ostao bez zemlje. Preseljenje manastira je izvršeno u vreme kada je manastirom upravljao episkop gornjokarlovački Simeon. Veliki trud prilikom preseljenja je uložio i splitski paroh protojerej-stavrofor Marko Plavša, rodom iz Dabra. Novi manastir Dragović osvećen je na Malu Gospojinu 1959. godine.

Brojno srpsko stanovništvo koje je nekada bilo naseljeno uz rijeku Cetinu, stvaranjem jezera raseljeno je u mnoge krajeve. Manastir Dragović danas isključivo živi od priloga svojih vjernika, a rado ga se sjećaju i prilozima pomažu bivši parohijani od kojih je najveći broj raseljen po mestima Srema. Današnja manastirska parohija je mala.

Ikonostas

Obnavljanje manastira.

Današnji raspored prestonih ikona je skoro isti kao i na prethodnom ikonostasu crkve manastira Dragovića, i to: arhangel Mihailo, Bogorodica sa Hristom - carske dveri - Hrist kao arhijerej i sveti Jovan Krstitelj. Na starom ikonostasu, manastirskog hrama, iznad prestonih ikona, nalazile su se još tri ikone: Hristova molitva u Gestimanskom vrtu, Tajna večera i Rođenje Bogorodice. Ove tri ikone vremenski pripadaju kraju 17. vijeka, za razliku od prestonih ikona koje su najvjerojatnije nastale polovinom 18. vijeka.

Pored vremenske razlike uočljiva je i razlika u ikonopisačkoj kvaliteti. Ikone: Tajna večera, Molitva u Gestministiji i Rođenje Bogorodice su zreli Zografski radovi u kojima još uvijek odiše duh srpskog srednjovjekovne ikonopisačke tradicije. Na sadašnjem ikonostasu ikona Tajna večera je smještena iznad crkvenih dveri, a ikone sa predstavom Molitve u Gestministiji i Rođenje Bogorodice nalaze se u oltaru. Ikone su srebrom okovane, a na nekima je rekord. Na ikoni arhangela Mihajla, u desnom donjem kutu, urezan u tekst: "Vuko Sudarević načerta 1767" i "Man. Dragović 1783."

Na ikoni Bogorodica sa Hristom, pored liturgijskog teksta iskucano je: " Venecija 1775 ". Ova ikona kao i ikona sa predstavom Hrista (prestone ikone) okovane su u Veneciji za vrijeme Gerasima Adamovića, igumana manastira Dragović. Na carskim dverima u medaljonima predstavljeni su Blagovesti, zatim starozavjetni kraljevi - proroci Solomon i David i u donjem dijelu proroci Danilo i Izaija. Na djakonskom dverima predstavljeni su arhangeli Mihajlo i Gavrilo.

Ikonostas završava uobičajenom scenom Raspeća Hristovog ispod koga su Bogorodica i apostol Jovan. Velika ikona sa predstavom Bogorodice i Hrista (61x97cm) sa srebrenom krunom nalazi iznad desne pjevnice. Ova ikona kao i ikona istih dimenzija sa predstavom arhangela Mihaila, koja se nalazi iznad lijeve pjevnice, spadaju među najstarija ikonopisačka ostvarenja u manastiru Dragoviću. Po načinu izrade i umjetničkim odlikama te ikone pripadaju slikarskom stvaralaštvu druge polovine 17. vijeka. Pored ovih ikona u naosu crkve nalazi još nekoliko ikona koje su rađene na platnu u drugoj polovici 19. vijeka. U oltaru se nalazi jedan broj ikona, uglavnom iz 18. vijeka. Posebno se izdvaja ikona Bogorodice s Hristom (23x29cm) na kojoj je zapis "Partenije Đurić". Tri ikone istih dimenzija (30x45cm): apostol Andrej i evanđelisti Luka i Jovan, pripadaju istom autoru. Među vrednija ikonografička ostvarenja spada i ikona na kojoj su zajedno predstavljeni sveti Georgije sveti Dimitrije (32x39,5 cm). Među Zografska ostvarenja može se svrstati i ikona na kojoj su prikazani car Konstantin i carica Jelena (25,5x32cm).

Antiminisi

Manastirska zbirka posjeduje zbirku amtiminisa, izuzetno vrijednu kako po umjetničkoj obradi, tako i po vremenu nastanka. Posebno se izdvaja antimins patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1692. godine, koji je ujedno i prvi antimins kod Srba otisnut s bakrorezne ploče. Pored antiminsa patrijarha Arsenija u manastirskoj riznici nalaze se još i antiminisi jerusalimskog patrijarha Dositeja iz 1701, mitropolita Pavla Nenadovića i dva antiminisa vladike Venedikta Kraljevića.

Posebnu rijetkost predstavlja antimins, umjetničko djelo, Hristifora Žefarovića oko 1752. godine. Bakrorezna plica s koje je otisnut "žrtvenik" do danas nije pronađena. Središnje mjesto na ovom antiminisu zauzima predstava Polaganje Hristovo u grob, a u pozadini je sveti grad Jerusalim. Iznad ove predstave, u oblacima, su anđeli s predstavom svete Trojice.

Tekst je ispisan na slavenosrpskim i grčkom jeziku, kao i signatura samog autora: "Ot Krist. Zef. Ill. Ras obšč. Zbog ". Ovaj antimins posvetio je 1767. godine mitropolit crnogorski Sava. Kao iznimno rijedak saktalno-tekstilni eksponat izlagan je jedno vrijeme u Memorijalnom muzeju Hristofora Žefarović u manastiru Bođani.

Mošti

U malom kivotu čuva se dio moštiju svetog Georgija, "srpski prosvjetitelja i arhiepiskopa od svete i bogomizabrane loze Nemanjića". Po narodnom predanju, srpski kaluđeri su, nakon požara na Svetoj Gori, ponijeli sa sobom mošti ovog srpskog svetitelja, kao i knjigu s njegovim žitijem i zapisom iz 1405. godine. Pored moštiju čuva se i zapis ispisan na papiru da su mošti nađene u manastiru Kumanica na Limu. Iznad teksta je i pečat manastira Kumanice. Pošto je manastir Kumanica razoren, mošti su date na čuvanje Antoniju Simoviću iz Bijelog Polja. Dio tih moštiju danas se nalazi u crkvi manastira Dragovića. U kivotu se nalazi fragment rize svetog Spiridona donesen sa otoka Krfa, gdje počivaju mošti ovog sveca.

Groblje

Kod ulaza u staru crkvu manastira Dragovića, postojao je grob arhimandrita Stefana Dubajića. Na kamenoj ploči bilo je uklesano ime i 13. maj 1816. godine, dan smrti igumana Stefana. Prepis ovog zapisa se čuva u biblioteci manastira Dragovića.

Severoistočno od današnje manastirske crkve se nalazi zajednička grobnica dragovićkih kaluđera čiji su posmrtni ostaci premešteni sa starog manastirskog groblja, koje je zajedno sa crkvom potopljeno jezerom Peruća. Posebno spomen obeležje podignuto je jeromonahu Lukijanu Milkoviću. Tu su i dva novija groba, protosinđela Ruvima Štrbca i jeromonaha Kasijana Arnautovića.

Monaštvo

Danas u manastiru Dragović žive dva monaha, obojica jeromonasi: iguman Varsonufije i jrm Jovan.

Starješine manastira Dragović

• Nikodim Busović, vladika, 1694.
• Teofil, nastojatelj, 1707.
• Savatije Ljubibratić, vladika, 1719.
• Teofil Jugović, nastojatelj, 1737.
• Arsenije Nikolić, nastojatelj, 1738—1741
• Vikentije, nastojatelj, 1741—1764
• Leontije Milaković, nastojatelj, 1764—1772
• Meletije Mudrić, nastojatelj, 1772—1773
• Gavril Crnčević, nastojatelj, 1773—1774
• Mojsije Milojević, nastojatelj, 1774—1775
• Georgije Adamović, nastojatelj, 1775—1780
• Vikentije Stojisavljević, nastojatelj, 1780—1798
• Atanasije Đurić, nastojatelj, 1798—1804
• Spiridon Svrdlin, nastojatelj, 1804—1807
• Stefan Dubajić, prvopastir, 1807—1810
• Joanikije Radinović, nastojatelj, 1810—1811
• Simeon Ivić, nastojatelj, 1811—1813
• Spiridon Svrdlin, nastojatelj, 1813—1817
• Parentije Torbica, nastojatelj, 1817—1822
• Joanikije Radinković, nastojatelj, 1822—1829
• Nikodim Novaković, nastojatelj, 1829—1831
• Nikifor Kovačević, nastojatelj, 1831—1835
• Simeon Ilić, mjestobljuznitelj, 1835—1836
• Josif Milković, mjestobljuznitelj, 1836—1841
• Nikanor Sinobad, mjestobljuznitelj, 1841—1843
• Antonije Mijović, mjestobljuznitelj, 1843—1844
• Josif Milković, mjestobljuznitelj, 1844—1845
• Jerotej Kovačević, mjestobljuznitelj, 1845—1850
• Jakov Radulović, mjestobljuznitelj, 1850—1854
• Ilarion Torbica, nastojatelj a kasnije prvopastir, 1854—1892
• Silvester Bogovac, prvopastir, 1892—1914
• Parentije Miokovac, upravitelj, 1914—1924
• Sevastijan Jović, upravitelje, 1924—1933
• Naum Milković, nastojatelj, 1933—1945
• Ruvim Štrbac, sveštenoinok, 1945—1968
• Danili Jokić, upravitelj, 1976-

Literatura

• Veselinović, Rajko (1982). „Umetnost u Srba severne Dalmacije u XVIII stoleću: Prilog istoriji srpske umetnosti u XVIII veku”. Zbornik za likovne umetnosti. 18: 199—214. 
• Veselinović, Rajko (1986). „Srbi u Dalmaciji”. Istorija srpskog naroda. 4 (2). Beograd: Srpska književna zadruga. str. 7—66. 
• Latinović, Goran (2020). „Stradanje Srpske pravoslavne crkve za vrijeme Jugoslovenskog rata (1991—1995)”. Osam vekova autokefalije Srpske pravoslavne crkve. 1. Beograd: Pravoslavni bogoslovski fakultet. str. 471—489. 
• Orlović, Snježana (2009). Manastir Dragović: Monografija. Beograd-Šibenik: Istina. 
• Mileusnić, Slobodan (1997). Duhovni genocid: Pregled porušenih, oštećenih i obesvećenih crkava, manastira i drugih crkvenih objekata u ratu 1991-1995 (1997). Beograd: Muzej Srpske pravoslavne crkve. 
• Crnomarković, Miloš (2021). „Potapanje manastira Dragovića”. Crkvene studije. 18: 341—348. 
• Čolović, Branko (1997). „Kako je izgledao stari manastir Dragović”. Zbornik Narodnog muzeja: Istorija umetnosti. 16 (2): 143—158. 
• Čolović, Branko (2014). Manastir Dragović. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. 

Spoljašnje veze

• Manastir Dragović.
• Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta”: Dragović Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. april 2010).
• Manastir Dragović
• Tromeđa: Slobodan Mileusnić — Manastir Dragović Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. septembar 2017)
• Kako je davno potopljeni manastir ponovo isplivao („Politika”, 3. jun 2015)
• Manastiri u Hrvatskoj
• Pravoslavna karaula na Cetini ("Politika", 17. avg. 1937), str. 11