Na Liparu
„Na Liparu” je pjesma srpskog slikara, pjesnika i boema Đure Jakšića. Nastala je 1867. godine nakon što je Đura Jakšić, koji je radio kao učitelj, premješten iz Kragujevca u obližnje selo Sabantu, kao kazna za svoj temperament koji je izazivao negodovanje od strane tadašnje vlasti. Iako je najmanje radio na lirskoj poeziji, ipak je stvorio neke od najboljih pjesama srpske književnosti.[1][2][3][4][5][6][7]
Analiza djela uredi
Naziv ove pjesme označava Lipar, gdje je pjesnik napisao pesmu.[8] Pjesma se sastoji iz dva dijela, prvi dio nosi naziv „Veče”, a drugi „Ponoć”. Pjesma „Ponoć” je objavljena godinu dana ranije (1866. godine) u listu „Vila”, te se smatra da nema hronologije, ali ih povezuje sadržaj; pjesnikova ispovijest koja je započela u pjesmi „Veče” nastavlja se u pjesmi „Ponoć”.
„Veče” uredi
Prvi dio pjesme „Na Liparu” ima formu dvopjeva, odnosno pjevanja u dvoje. Pjesnik uzima ovu dijalošku formu jer mu omogućava iskazivanje raspoloženja dva subjekta iz dva različita svijeta. U ovom slučaju su to lirski subjekat (pjesnik) i ptice. Pjesma lirskog subjekta je elegična i iz nje zrače tuga, bol, žalost i očajanje koji su opjevani u usporenom ritmu. Ima formu sekstine u kojoj se smjenjuju dvanaesterci i jedanaesterci. Zbog sadržaja ih prati tmurna atmosfera. Pjesma ptica, odnosno slavuja, ima dosta brži ritam, lakog stiha i jednostavne rime. U pitanju je ditiramb. Ima veseliji ton od pjesme lirskog subjekta i ovde se mogu prepoznati veselija raspoloženja puna ljubavi i nježnosti. Uglavnom dominira stih od četiri sloga, ali se javlja i nekoliko stihova od tri i pet slogova. Dijaloška forma nam omogućava da vidimo razlike između ova dva različita svijeta. Ovi stihovi predstavljaju i stilsku figuru personifikaciju, jer pjesnik pticama daje ljudske osobine. Slike u ovim stihovima su svijetle i prikaѕuju kontrast stihovima koji dolaze od strane lirskog subjekta. Lirski subjekat je očajan i on se obraća pticama tražeći utjehu u njima i pružajući im zajedništvo da zajedno tuguju. Otkriva se da su ptice u potpunom suprotnom raspoloženju od pjesnika. One su vesele i svoj stih završavaju sa „Ćiju-ći!” koje pokazuje čisto onomatopejsko iskazivanje ptičije razigranosti. Ovaj njihov veseli govor skoro dotiče pjesnika. On ih naziva svojim drugarima i starim poznanicima, te hvali njihovu pjesmu, slatku kao med, i njihovo dobro srce. Odmah posle toga, kao kontrast, pjesnik govori kako je njegovo srce pretvoreno u led zahvaljujuću ljudima koji su ga razbijali i ljudskoj zlobi.
- „Moje tice lepe, jedini drugari,
- U novome stanu poznanici stari,
- Srce vam je dobro, pesma vam je med;
- Ali moje srce, ali moje grudi
- Ledenom su zlobom razbijali ljudi,
- Pa se, mesto srca, uhvatio led.”
Ovo predstavlja čistu metaforu čovjeka koji je izgubio vjeru u ljude i došao u to stanje da više nikome ne može vjerovati. Posle strofe lirskog subjekta, javljaju se ptice opet sa svojim veselim tonom. One ovaj put žele otopiti srce pjesniku. Ptice ne prihvataju pjesnikovu tugu, te pokušavaju da ga oraspolože i donesu veselje, radost i ljubav u njegov život. Ovdje se javlja kontrast između motiva leda iz prethodne strofe i motiva zumbula, cvijeća i uopšte proljeća. Ipak, poslednja strofa se vraća pjesniku i on ima završnu riječ. On ptice naziva „jadnim sirotanima”, te koristi motive kojima su slavuji prikazivali radost, da bi prikazao svoju tugu i žalost. On govori kako je njegovo cvijeće uvelo, a maj otišao. On govori kako njemu više nije ostalo osim teške rane na srcu.
- „A na duši osta, kô skrhana biljka,
- Il’ kô tužan miris uvelog bosiljka,
- Jedna teška rana, težak uzdisaj.”
Poslednja strofa je metaforični izraz koji potpuno opisuje stanje u kojem se pjesnik nalazi i bol koju on osjeća. Elegični stihovi lirskog subjekta i ditiramb ptica koji je izražen u osam kratkih stihova potpuno se razlikuju ritmički, ali i u tonu, raspoloženju i motivima.
„Ponoć” uredi
Dok u prvom dijelu radnja se dešava vjerovatno uveče negdje u prirodi, u drugom dijelu radnja je smještena je na zatvorenom mjestu u ponoć. Ovdje nije u pitanju dvopjev, već se javlja isključivo lirski subjekat. On govori kako je gluvo doba noći, ali njemu se učinilo da čuje neki glas. On priča sam sa sobom i pita se kome li pripada taj zvuk što je on čuo. Sada nabraja sve mogućnosti: duhove (prema srpskom narodnom predanju, noću duhovi ustaju i teže da obavljaju nedovršena posla), zemlja koja kune pokore, nebo koje dalje putuje, zvijezde što plaču, i tako dalje. On ovim stihovima metaforički govori kako i nebo i zemlja i sve ostalo što navodi tuguje i oplakuje stanje koje trenutno vlada njegovom domovinom i vlašću koja se nalazi na vrhu. Upravo zbog ovakvih skrivenih poruka u svojim djelima, Đura Jakšić je uvijek bio protjerivan i nikada mu nije bilo dopušteno da radi u velikim gradovima gdje bi mogao prenijeti svoje mišljenje većem broju mladih ljudi. Iz tog razloga on postavlja retoričko pitanje:
- „Pa zar da neba svetu nestane?
- Pa zar da zemlji više ne svane?
- Zar da ostane -
- tama?...”
On ovim govori da će neba nestati, zemlji više neće svanuti i da će ostati tama ukoliko se nešto ne promijeni. Vrata su odškrinula i on tada uviđa lik svoje, vjerovatno mrtve, majke. Lik majke se pojavljuje zato što ona u sebi nosi ono što je potrebnom lirskom subjektu. Majka je simbol bezuslovne ljubavi, a neshvaćenom i uvijek odbijenom pjesniku je upravo to potrebno. On se njoj ispovijeda zato što zna da je ona jedina koja će ga saslušati. Govori da je mnogo griješio i kajao se, ali i da su mu ljudi stalno cijepali srce. On navodi kako dobra nije vidio otkad je ona otišla. Zatim komentariše kako ona vjerovatno misli da mu je dobro među ljudima, ali situacija je upravo suprotna. On se tu osjeća depresivno, usamljeno i očajno. Za to navodi razlog da su ljudi postali zlobni, pakosni i da se zavist sa njima bratski rukuje. Poentu čitave pjesme predstavljaju stihovi:
- „O majko, majko, svijet je pakostan,
- život je, majko, vrlo žalostan...”
Jezičko-stilska struktura djela uredi
Pjesma „Na Liparu” je bogata stilskim figurama. Pored epiteta, najzastupljenije stilske figure, pojavljaju se i neke druge. Javljaju se kontrasti u prvom dijelu između strofa izrečenih od strane lirskog subjekta i od strane slavuja: veselost i razigranost ptica i tuga i depresija pjesnika, nježno i dobro srce ptica i ledeno srce pjesnika. Personifikacija se prikazuje u samoj činjenici da ptice imaju ljudske osobine, odnosno da bez problema razgovaraju i komuniciraju sa pjesnikom, te ubacuje onomatopeju na krajevima druge i četvrte strofe u vidu zvuka koji proizvode ptice („Ćiju-ći!”). Zatim poređenja, u stihovima poput:
- „A na duši osta, kô skrhana biljka,
- Il’ kô tužan miris uvelog bosiljka„”
Javlja se i gradacija, na primjer, u drugom dijelu kada se napetost i mističnost povećava, da bi na kraju dostiglo svoj vrhunac. Pjesnik ovo djelo počinje retoričkim pitanjem. On pticama postavlja pitanje na koje zapravo ni ne očekuje odgovor. Takođe se na početku drugog i trećeg stiha se javlja epifora, koja se takođe javlja i u drugoj strofi.
- „Jeste li mi rod, siročići mali?
- Il’ su i vas, možda, jadi otrovali?
- Il’ vas je, slabe, progonio svet —
- Pa dođoste samo da, kad ljude znamo,
- Da se i mi malo bolje upoznamo,
- U dvopevu tužnom pevajući set?... ”
Ritam je usporen kada su strofe izgovorene od strane lirskog subjekta, dok su strofe ptica ubrzane i vesele. Strofe ptica su takođe i kraće, te napisane uglavnom sa tri, četiri ili pet slogova, dok su ostale duže, sporije i pisane u jedanaestercu ili dvanaestercu. Drugi dio „Ponoć” napisan je u desetercu, osim u dijelovima kada je pjesnik htio da naglasi atmosferu ili osjećanja. U prvom dijelu javlja se kontrast motiva: pored motiva veselog karaktera, kao što su motiv proljeća, motiv zumbula, motiv ptica, javljaju se i oni tužniji koji opisuju lirskog subjekta, motiv tuge, motiv žalosti, motiv leda, motiv slomljenog srca, i tako dalje. Pjesnikove strofe napisane su u elegičnom stilu, dok je pjesma ptica ditiramb.
Romantičarski elementi uredi
Đura Jakšić je pripadao književnom pravcu romantizam, te se karakteristike romantizma mogu ogledati u njegovim djelima. Njegova djela u sebi imaju izraženu subjektivnost i individualnost. On piše stvari onako kako ih on vidi, bez obzira na druge, te predstavlja klasičnog romantičarskog junaka. On je gordi usamljenik koji prezire građansku vlast. Slavi se kult prirode, što se može primjetiti u njegovom djelu. On spominje prirodu u ovoj pjesmi i sam naziv je upravo vezan za nju. Slike prirode prate pjesnikova osjećanja. Pjesnik izražava sebe, svoju ličnost i svoja osjećanja. Upravo kroz lirskog subjekta, možemo vidjeti duh i volju Đure Jakšića. On voli svoju domovinu i veliki je patriota, ali kritikuje vlast i nikada se neće složiti sa njom, te se bori za bolje sutra svoje zemlje.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ Čitanka za drugi razred srednje škole; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo 2012; dr Cvijetin Ristanović, dr Branko Savić, dr Vuk Milatović
- ^ „Na Liparu”
- ^ Analiza djela „Na Liparu”[mrtva veza]
- ^ [https://www.lektire.rs/na-liparu-dura-jaksic/ Đura Jakšić, „Na Liparu”
- ^ Veče
- ^ Ponoć
- ^ Odlike romantizma
- ^ „Kragujevac: Višegodišnji problem manastira Lipar konačno rešen”. B92.net (na jeziku: srpski). Pristupljeno 5. 1. 2021.