Nikola Colović (Zaječar, 28. avgust 1874Beograd, 13. decembar 1939) bio je komandant I Konjičke brigade u Prvom svetskom ratu i brigadni general jugoslovenske vojske. Kum Đorđa Vajferta.

Nikola Colović
Nikola Colović
Lični podaci
Datum rođenja(1874-08-28)28. avgust 1874.
Mesto rođenjaZaječar, Kneževina Srbija
Datum smrti13. decembar 1939.(1939-12-13) (65 god.)
Mesto smrtiBeograd, Kraljevina Jugoslavija
Vojna karijera
Služba18981927.
Čin Konjički brigadni general
Učešće u ratovimaPrvi balkanski rat
Drugi balkanski rat
Prvi svetski rat
OdlikovanjaOrden Karađorđeve Zvezde sa mačevima
Orden Belog orla sa mačevima

Biografija

uredi

Rođen je 28. avgusta 1874. godine u Zaječaru. Završio je Nižu i Višu školu vojne akademije.

U Prvom balkanskom ratu, posle Kumanovske bitke kao komandant konjičkog puka Dunavske divizije I poziva Srpske vojske, gonio je jedinice turske Vardarske armije niz Vardar, razbio jedan bataljon kod Demir Kapije, zauzeo Dorjan i Gevgeliju, gde je zarobio 1900 turskih vojnika, pa je samoinicijativno izbio do Soluna 9. novembra 1912.[1]

U Cerskoj bici, 16. jula sa 3. konjičkim pukom razbio je prvi bataljon 21. češke landverske divizije Austro-ugarske vojske general-majora Artura Przuborskija, a sledeći dan je gonio i ostale delove divizije preko Drine. Na povratku preko sela Prnjavor pukovnija je opkoljena u predvečerje, ali se probio iz obruča i u zoru 18. jula ulazi u sastav konjičke divizije kod sela Bojića.

U povlačenju Srpske vojske 1915. godine istakao se kao komandant brigade u zaštitničkim borbama kod sela Krnjeva 22. i 23. oktobra itd. Nakon proboja Solunskog fronta 1918, u brzom gonjenju I konjička brigada probija se u pozadinu jedinica bugarske I armije kod Kočana i goni ih ka Carevom selu. Potom, na moravskom pravcu, posle umešnog manevra kod sela Lešja 5. oktobra, goni jedinice nemačke IX armije preko Svilajnca sve do Dunava.

Pre i posle Prvog svetskog rata pisao je o konjici u listu „Ratnik“, a kao poručnik preveo je „Konjički juriš kod Somo-Sijera u Španiji“ od A. K. Puzirevskog (Beograd, 1901). Od 1903. bio je oženjen Ljubicom, kćerkom sanitetskog potpukovnika Evgenija Branovačkog i imao je jednog sina Ljubomira (1907—2002) konjički major; i kćerku Julijanu koja se 1929. udala za pešadijskog poručnika Aleksandra S. Marinkovića.[2]

Preminuo je 13. decembra 1939. u Beogradu[1][3].

Napisao je knjigu „Sa bojnih polja 1912-1918. (rukopisi generala)” objavljenu 2016. godine.[4]

Reference

uredi

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi