Prva austrijska republika

Prva austrijska republika (nem. Erste Österreichische Republik) ili Savezna Austrija, bila je austrijska država nastala nakon potpisivanja Sporazuma iz Sen Žermena u septembru 1919. Ovim sporazumom prestala je postojati Nemačka Austrija, država koja je nastala nakon raspada Austrougarske. Austrija je bila "de facto" republika, iako njen ustav ne pominje takvo ime.

Prva austrijska republika
Bundesstaat Österreich
Austrija
Zastava
Zastava
Grb Prve austrijske republike
Grb

Geografija
Kontinent Evropa
Prestonica Beč
Društvo
Službeni jezik Njemački jezik
Religija Katolicizam
Oblik države Republika
Istorija
Postojanje  
 — Osnivanje 1919.
 — Ukidanje 1934. (15 god.)
Zemlje prethodnice i naslednice
Prve austrijske republike
Prethodnice: Naslednice:
Nemačka Austrija Savezna Država Austrija

Postojanje Prve republike ostalo je upamćeno po oštrom sukobu i tenzijama između političke desnice i levice. Vrhunac tih sukoba bila je Julska buna iz 1927. Austrijski ustav stupio je na snagu 1920, a izmjenjen je i dopunjen 1929. Prestanak postojanja Federalne Države Austrije različito se tumači. Po nekima Federalna Država prestaje postojati kada na vlast dolaze austrofašisti 1934. nakon Austrijskog građanskog rata. Ali nova vlada je nastavila da koristi staro ustavno ime države - "Bundesstaat Österreich". Za druge, Savezna država je nestala sa svjetske scene sa Anšlusom iz 1938. godine.

Formiranje države uredi

 
Karl Rener se obraća drugim delegatima nakon što je primio mirne zahtjeve u Sent Germajnu

Godine 1919. prisilom od strane Antante, prestaje da postoji Nemačka Austrija potpisivanjem Sporazuma iz Sen Žermena.[1] Tim sporazumom neka njemačka područja predata su drugim državama, Sudeti Čehoslovačkoj, njemački Tirol Italiji, a dio južne Austrije predan je Kraljevini SHS.[2] Nijemci u Austriji bili su bijesni zbog toga što je ovaj sporazum prekršio "četrnaest tačaka" američkog predsednika Vudroa Vilsona u mirovnim pregovorima. Jedna od tačaka ugovora bila je samoopredeljenje svih naroda. Austrija je uspjela da sačuva još dvije pokrajine koje su tražile druge države. Prvi je bio jugoistočni dio regije Koruška naseljenog Slovencima, tako što su 20. oktobra 1920. godine, austrijski Slovenci glasali za ostanak u Austriji. Drugi region - Gradišće ili Burgenland je tražila Mađarska. Ova oblast je takođe bila dio Mađarske od 1647. godine, ali većinu stanovnika Burgenlanda su bili Nijemci, uz značajnu hrvatsku i mađarsku manjinu. Po sporazumu iz Sen Žermena, ovi regioni su ostali u Austriji. Austrija je takođe tražila grad Šopron, ali je ostao u Mađarskoj.

Nakon Prvog svjetskog rata, Austrijom je upravljala desničarska i ljevičarska koalicija koja je ostvarila značajan napredak radom na socioekonomskim i radnim zakonima. U istoj koaliciji je 1920. godine donesen Austrijski ustav. Međutim, novom Austrijom je i dalje bilo teško upravljati zbog zauzimanja regija koje su ranije bile značajan ekonomski faktor. Stvari su bile još komplikovanije jer su austrougarske države zavisile od Bečke banke.

Politika od 1920. do 1932. godine uredi

Poslije 1920. austrijskom vladom dominira Hrišćanska socijalna stranka koja je bila u bliskom kontaktu sa Katoličkom crkvom. Prvi kanceler iz ove partije, Ignaz Sejpel pokušao je da stvori savez između bogatih industrijalaca i katoličkih krstaša. Iako je na vlasti bila mirna stranka, državna politika bila je žestoka i nasilna i od strane lijevice i desnice. Ta dva rivala bila su u stalnom sukobu. Godine 1927. lijevičari su napravili masovni protest kada su pripadnici desničarskih paravojski bili osuđeni zbog ubistva pripadnika rivalske stranke.[3] Veliki protest poznat pod nazivom Julska buna je ućutkana od strane policije, a nekoliko demonstranata je poginulo. Nasilje u Austriji odugovlačilo se do 1930-ih kada je Engelbert Dolfus postao kancelar.

Austrofašizam uredi

 
Engelbert Dolfus, kancelar Austrije od 1932. do 1934. godine

Kancelar Engelbert Dolfus, član Hrišćanske socijalne stranke, na vlast dolazi 1932. Pod njegovim vođstvom Austrija se približava totalitarizmu. U martu 1933. Dollfus raspušta Nacionalnu skupštinu i stavlja parlament van funkcije.

Njegova vlada takmičila se sa Nacionalsocijalističkom nemačkom radničkom partijom koja je željela ujediniti Austriju sa Treći rajhom. Dolfusov austrofašizam vezao je austrijsku vladu sa Katoličkom ckrvom i jedan od razloga zašto se nije htio ujediniti sa Njemačkom bio je taj što je u Njemačkoj većinsko stanovništvo bilo protestantsko. Ubrzo postoje sukobi između nacionalnih socijalista, socijalista i austrofašista.

Godine 1934, 1. maja Dolfus uspostavlja jednopartijsku državu u Austriji. Federalno vijeće je ograničeno sa radom dok je izbor za Nacionalno vijeće ukinut. Država je preuzela potpunu vlast nad odnosima poslodavac-zaposleni, što je bilo poznato kao Ständestaat, a počinje se provoditi i represivna politika protiv nacionalsocijalista i simpatizera ujedinjenja sa Njemačkom. Nacionalsocijalisti uzvraćaju atentatom na Dolfusa 25. jula 1934. godine.

Naslednik Dolfusa, Kurt fon Šušnig, nastavio je sa represijom prema nacionalističkim socijalistima, ali je raspustio desničarsku paravojsku Hajmver 1936. godine.

Anšlus uredi

 
Masa pozdravlja Hitlera u Beču

Godine 1938. Hitler je pridobio Musolinija oko pitanja ujedinjenja s Austrijom i započinje prve planove Anšlusa.[4] Šucnig želi izbjeći sukob sa Njemačkom i 13. marta organizuje plebiscit oko toga da li Austrijanci žele ujedinjenje sa Njemačkom ili nezavisnu Austriju. Šucnig je želio da obezbjedi glasove za nezavisnost. Čak 99% Austrijanaca glasalo je za ujedinjenje. Hitler vraća ovo na ultimatum za Šucniga. U ultimatumu Hitler je zahtjevao da Austrija uskladi svoju spoljnu, vojnu, ekonomsku politiku sa njemačkom, te da Šucnig postavi Artura Zajs-Inkvarta za ministra unutrašnjih poslova. Šucnig prihvata ultimatum 11. marta, jer mu je Hitler obećao vojnu intervenciju. Šucniga je na mesto kancelara nasledio Zajs-Inkvarta, a već sledeći dan, 12. marta Njemačka šalje svoje trupe u Austriju koje preuzimaju vlast. 13. marta Savezna država Austrija zvanično je okončana i proglašena je dijelom Trećeg rajha kao pokrajina Ostmark.

Reference uredi

  1. ^ Steiniger 2003, str. 3
  2. ^ Pauley 1992, str. 79
  3. ^ Steiniger 2008, str. 5.
  4. ^ Steiniger 2003, str. 6

Literatura uredi