Rikardo Muti

Riccardo Muti (1941 - ), италијански диригент

Rikardo Muti (ital. Riccardo Muti; Napulj, 28. jul 1941) je italijanski dirigent. Bio je muzički direktor u Čikaškom simfonijskom orkestru, Orkestru Đovanile Luiđi Kerubini, festivala Mađo Muzikale u Firenci, Filharmonijskom orkestru u Londonu, Filadelfijskom orkestru, Milanskoj skali i na Salcburškom festivalu.

Rikardo Muti
Rikardo Muti na otvaranju Salcburškog festivala (2008)
Datum rođenja(1941-07-28)28. jul 1941.
Mesto rođenjaNapuljKraljevina Italija
ZanimanjeDirigent
Veb-sajtwww.riccardomuti.com

Muti se posebno vezuje za muziku Đuzepea Verdija. Među vodećim svetskim dirigentima, u Bahtrak anketi iz 2015. godine, muzički kritičari su ga svrstali kao petog najboljeg živog dirigenta na svetu. Muti je dobio i dve Gremi nagrade.[1]

Detinjstvo i obrazovanje uredi

 
Rikardo Muti prilikom primanja nagrade u Novari 1967.

Muti je rođen u Napulju, ali je svoje rano detinjstvo proveo u Molfeti, u blizini Barija, u oblasti Apulije na južnoj italijanskoj obali Jadrana. Njegov otac, Domeniko, bio je patolog u Molfeti, kao i pevač amater i veliki ljubitelj muzike. Njegova majka Gilda, bila je uzdržana i stroga Napolitanka koja je rodila petoro dece.[2] [3]

Muti je diplomirao na Liceo klasiko Vitorio Emanuel II u Napulju, zatim je studirao klavir na Konzervatorijumu San Pjetro a Majela kod Vinćenca Vitalea. Nakon toga je dobio diplomu iz kompozicije i dirigovanja na Konzervatorijumu Đuzepe Verdi u Milanu, gde je studirao kod kompozitora Bruna Betinelija i dirigenta Antonina Vota. Takođe je studirao kompoziciju kod Nina Rote, koga smatra mentorom. Jednoglasno mu je dodeljeno prvo mesto žirija „Takmičenja za dirigente Gvido Kanteli“ u Milanu 1967. godine, a sledeće godine postao je glavni dirigent i muzički direktor festivala Mađo Muzikale u Firenci, i tu funkciju je obavljao jedanaest godina.

Karijera uredi

Od 1971. godine bio je čest dirigent opera i koncerata na Salcburškom festivalu, gde je posebno bio poznat po svojim dirigovanjima Mocartovim operama. Od 1972. godine Muti je redovno dirigovao Filharmonijskim orkestrom u Londonu, a 1973. je postavljen za njegovog glavnog dirigenta, nasledivši Ota Klemperera.[4]

Godine 1986. Muti je postao glavni dirigent filharmonje Milanske Skale, sa kojom je 1988. godine bio na turneji po Evropi. Godine 1989. dirigovao je uživo izvođenje Mocartovog Don Đovanija. Godine 1991, nakon dvanaest godina kao muzički direktor, najavio je ostavku iz Filadelfijskog orkestra, koja je stupila na snagu na kraju sezone 1991–1992.

Godine 1995. bio je predsednik žirija Međunarodnog kompozitorskog takmičenja "Drugi avgust".[5]

Berlin i Beč uredi

Muti je bio redovan gost Berlinske filharmonije i Bečke filharmonije. Godine 1996. dirigovao je Bečkom filharmonijom tokom Bečke festivalske nedelje i na turneji u Japanu, Koreji, Hong Kongu i Nemačkoj. Poslednja turneja sa Bečkom filharmonijom bila mu je u Japanu 2008. Muti je takođe vodio orekestar tokom Bečkog novogodišnjeg koncerta u 6 navrata: 1993, 1997, 2000, 2004, 2018. i 2021.[6]

Muzički direktor uredi

Osim rada u Milanskoj Skali, gde je bio muzički direktor 19 godina, Muti je vodio operske nastupe sa Filadelfijskim orkestrom i produkcije u glavnim operskim kućama Rima (od 1969), Ravene, Beča, Londona (od 1977), Minhena (od 1979. godine) i Njujorka (2010). Njegov rad sa Bečkom državnom operom obuhvatao je Aidu 1973, Moć sudbine 1974, Normu 1977, Rigoleta 1983, Tako čine sve 1996 i 2008, Don Đovanija 1999 i Figarovu ženidbu2011.

Nastupi u Salcburgu uredi

 
Predsednica Salcburškog festivala Helga Rabl-Štadler sa Rikardom Mutijem, 14. avgusta 2016.

Muti je prvi put dirigovao na Salcburškom festivalu 1971. godine sa Donicetijevim Don Paskvaleom (u postavci Ladislava Štrosa). Muti se kasnije redovno pojavljivao na Salcburškom festivalu, dirigujući brojnim koncertima i operskim produkcijama sa Bečkom filharmonijom. Od 2007. do 2011. Muti je bio glavni dirigent na Salcburškom festivalu. 2011. je dirigovao novom produkcijom Verdijevog Magbeta, koju je režirao Piter Štajn.[7] Za Salcburški festival 2017. dirigovao je Aidu u režiji Širin Nešat.

 
Muti sa Vladimirom Putinom posle nastupa u Moskvi, 1. juna 2000.

Rikardo Muti i Italijanska operska akademija uredi

U julu 2015. ostvarena je želja Rikarda Mutija da se još više posveti školovanju mladih muzičara: prvo izdanje Italijanske operske akademije Rikarda Mutija za mlade dirigente, repetitore i pevače održano je uz veliko priznanje u Teatru Aligijeri u Raveni uz učešće muzičara i publike ljubitelja muzike iz celog sveta. Akademija ima za cilj da mladim muzičarima prenese iskustvo i lekcije Rikarda Mutija i da publika shvati punu složenost operske produkcije.[8]

U Sjedinjenim Američkim Državama uredi

U Sjedinjenim Državama, od 1980. do 1992. Muti je bio muzički direktor Filadelfijskog orkestra, kojeg je vodio na brojnim međunarodnim turnejama. Godine 1979. imenovan je za muzičkog direktora, a 1992. za dirigentskog laureata ovog orkestra.[9]

Muti je bio redovan i popularan gostujući dirigent u Njujorškoj filharmoniji. Muzičari u njujorškom orkestru su navodno bili zainteresovani – pred kraj mandata Kurta Mazura i Lorina Mazela – da im dirigent u isto vrreme bude i muzički direktor. Međutim, Muti je izjavio da ne želi da preuzme takav položaj.[10] [11]

Muti je prvi put kao gost dirigovao Čikaškim simfonijskim orkestrom 1973. godine na Festivalu Ravinija, ali se vratio kao gostujući dirigent u Čikago tek 2007. U maju 2008, je imenovan za muzičkog direktora u sezoni 2010–2011, sa početnim ugovorom od pet godina. Njegovo poslednje produženje ugovora, najavljeno u januaru 2018, je do sezone 2021–2022.[12] U januaru 2020. Čikaški simfonijski orkestar je potvrdio da Muti treba da zaključi svoj ugovor na kraju sezone 2021–2022.[13] U septembru 2021. najavljena je revizija Mutijevog ugovora kao muzičkog direktora, uz produženje mandata do kraja sezone 2022-2023.[14]

Politički angažman uredi

U noći 12. marta 2011. godine, Muti je u Rimu izveo prvo u nizu zakazanih izvođenja Verdijeve opere Nabuko. Po završetku refrena „ Va, pensijero“, koji sadrži stihove „O zemljo moja, tako si lepa i tako izgubljena“ (ital. Oh mia patria, sì bella e perduta), publika je „srdačno aplaudirala“. Muti se, kršeći operski protokol i stroge konvencije samog kompozitora Verdija,[15] okrenuo publici i održao kratak govor, osvrnuvši se na ozbiljne budžetske rezove koje je najavila Berluskonijeva vlada, [16] a koje će posebno uticati na finansiranje umetnosti. Muti je govorio o potrebi održavanja kulture u Italiji, podstaknut, kako je kasnije naveo, uverenjem da je „ubijanje kulture u zemlji poput Italije zločin protiv društva. Kultura je duhovni lepak koji drži narod zajedno.“[15][17] Operska publika je na poziv Mutija za bis, ustala i zapevala uz hor na sceni.[18] Muti podseća da je „80 odsto publike znalo tekst” i pevalo, dok su „neki članovi hora bili u suzama”.[15]

18. marta ponovljen je nastup Nabuka pred italijanskim predsednikom Đorđom Napolitanom i premijerom Silviom Berluskonijem. Muti, koji je izjavio da mu je to bilo prvi put u životu da je zajedno dirigovao horom i publikom, a takođe i poslednji,[15] je tom prilikom dirigovao Verdijevom operom na „ortodoksan“ način. [18]

Lični život uredi

Muti je oženjen Marijom Kristinom Macavilani, osnivačicom i direktorkom Ravenskog festivala.[19] Imaju dva sina, Domenika i Frančeska, i ćerku Kjaru, koja je udata za pijanistu Dejvida Freja.[20] Muti takođe poseduje rezidenciju u blizini Salcburga.

Godine 2010. Muti je napisao autobiografiju. Sledeće godine prevedena je i objavljena na engleskom kao: Riccardo Muti: An Autobiography: First the Music, Then the Words. Muzički kritičar Džon fon Rajn iz Čikago tribjuna opisao je Mutijeve memoare kao „fascinantne“.[21]

Nagrade uredi

Izvori uredi

  1. ^ Pullinger, Mark (3. 9. 2015). „Chailly and the Berliner Philharmoniker: the critics' choice for World's Best Conductor and Orchestra”. Bachtrack. Pristupljeno 6. 5. 2021. 
  2. ^ „Muti, la mia infanzia a Molfetta quando in regalo ebbi un violino”. www.lagazzettadelmezzogiorno.it. 
  3. ^ „Riccardo Muti recalls childhood memories of a 'caro nome'. www.csosoundsandstories.org. Arhivirano iz originala 03. 10. 2022. g. Pristupljeno 03. 10. 2022. 
  4. ^ Stephen Moss (31. 1. 2005). „Enough!”. The Guardian. Pristupljeno 3. 6. 2007. 
  5. ^ „About Us”. 
  6. ^ Ljubiša Tošić (2020-12-29). „Corona-Ausgabe des Neujahrskonzerts: Walzerpilot für seltsame Zeiten”. Der Standard. Pristupljeno 2021-01-01. 
  7. ^ "Muti : Bring music to prisons" Arhivirano 1 mart 2012 na sajtu Wayback Machine La Stampa, 5 August 2010 (in Italian).
  8. ^ „Biography”. 
  9. ^ Bernard Holland (15. 2. 2005). „Muti Returns to Philadelphia for a Reunion”. The New York Times. Pristupljeno 3. 6. 2007. 
  10. ^ Ed Vulliamy (24. 12. 2000). „How America dropped the baton”. The Observer. Pristupljeno 15. 7. 2007. 
  11. ^ Daniel J. Wakin (25. 4. 2007). „Philharmonic to Add a Position at the Top”. The New York Times. Pristupljeno 15. 7. 2007. 
  12. ^ „Riccardo Muti to remain CSO music director until 2021–22” (Saopštenje). Chicago Symphony Orchestra. 30. 1. 2018. Arhivirano iz originala 17. 04. 2021. g. Pristupljeno 2021-01-01. 
  13. ^ „Muti talks about '20–21 season, also Cavalleria rusticana, on WDCB-FM” (Saopštenje). Chicago Symphony Orchestra. 28. 1. 2020. Pristupljeno 2021-01-01. 
  14. ^ „Riccardo Muti extends contract as Music Director of the Chicago Symphony Orchestra through 2023” (PDF) (Saopštenje). Chicago Symphony Orchestra. 23. 9. 2021. Pristupljeno 2021-09-24. 
  15. ^ a b v g 'Muti : Killing Culture is a Crime" Corriere della Sera, 15.
  16. ^ "Italy Passes $68 Billion in Budget Cuts" Bloomberg, 1 July 2011.
  17. ^ "Va, pensiero" na sajtu YouTube Theatro dell'Opera, Rome, Saturday 12 March 2011.
  18. ^ a b "Muti conducts 'Nabucco' with Napolitano and Berlusconi present" Quotidiano, 18 March 2011.
  19. ^ "Muti Mazzavillani, lady of the Ravenna Festival: "That's how I made the city grow", FQ Emilia Romana website, 9 June 2011 (in Italian).
  20. ^ „Chiara Muti Swans in Fendi for La Scala's Swan Lake”. Opera Chic. 25. 7. 2013. Pristupljeno 1. 12. 2019. 
  21. ^ von Rhein, John (27. 7. 2011). „Muti book a compelling saga of a rich life lived in music”. Chicago Tribune. Pristupljeno 9. 6. 2016. 
  22. ^ „53rd Annual GRAMMY Awards”. GRAMMY.com. 28. 11. 2017. 
  23. ^ „The Birgit Nilsson Prize 2011 recipient”. Arhivirano iz originala 25. 7. 2011. g. Pristupljeno 16. 3. 2011. 
  24. ^ „Riccardo Muti receives Praemium Imperiale Award”. Gramophone. London. 11. 7. 2018. Pristupljeno 17. 7. 2018. 

Spoljašnje veze uredi