Sergej Šojgu

министар одбране Руске Федерације

Sergej Kužugetovič Šojgu (rus. Сергей Кужугетович Шойгу; Čadan, Tiva, Sovjetski Savez, 21. maj 1955) je ruski političar, general armije i ministar odbrane Ruske Federacije.

Sergej Šojgu
Lični podaci
Datum rođenja(1955-05-21)21. maj 1955.(68 god.)
Mesto rođenjaČadan, Tiva, SSSR
DržavljanstvoRuska Federacija
NarodnostTuva Tuvinac
Religijapravoslavlje
UniverzitetTehnički univerzitet Krasnojarsk
Profesijagrađevinski inženjer i magistar ekonomskih nauka
Porodica
DecaJulija i Ksenija
Politička karijera
Politička
stranka
Jedinstvena Rusija od 2001
Čin
general armije
Trenutna funkcija
Funkciju obavlja od 6. novembra 2012.
PrethodnikAnatolij Serdjukov
11. maj — 6. novembar 2012.
PrethodnikBoris Gromov
NaslednikAndrej Vorobjov (v. d.)
Ministar za vanredne situacije
20. januar 1994 — 11. maj 2012.
NaslednikVladimir Pučkov

Bio je dugogodišnji ministar za vanredne situacije (19942012) i gubernator Moskovske oblasti (maj — novembar 2012). Potpredsednik i član Visokog saveta Jedinstvene Rusije i nosilac zvanja heroj Ruske Federacije.[1]

Biografija uredi

Sergej Šojgu je rođen u Čadanu (Tuva) 1955. godine od oca pripadnika tuvanske manjine i majke Ruskinje.[2] Za vreme Sovjetskog Saveza je vršio razne funkcije u infrastrukturnom sektoru, a istovremeno je služio i u Crvenoj armiji u kojoj je stekao čina generala armije. Nakon raspada SSSR-a njegovo iskustvo u logistici i organizacione sposobnosti su mu omogućili da uvek bude u blizini političkog vrha novostvorene Ruske Federacije, pa je zbog toga dobio mesto ministra za vanredne situacije i ovu funkciju je obavljao od 1994. do 2012. tj. sve do preuzimanja Ministarstva odbrane.

U ruskom je narodu je poznat kao guverner Moskovske oblasti, ranije član KPSS, a kasnije u redovima Ujedinjene Rusije, omiljen „jer ima čvrstu ruku – dobro doziranu i nikad preteranu“, kao i zbog sposobnosti da dobro upravlja najtežim situacijama. Sa njim su u Ministarstvo odbrane Rusije došli i general-pukovnik Valerij Gerasimov, tada komandant Centralne vojne oblasti, koji je preuzeo mesto komandanta Vrhovne komande, te general Arkadij Bašin, koji je s mesta komandanta Zapadne vojne oblasti preuzeo funkciju zamenika ministra odbrane i general-pukovnik Oleg Ostapenko, koji je ostao na dužnosti ratnog vazduhoplovstva i svemirske odbrane.

Odmah po preuzimanju dužnosti ministra odbrane Šojgu je zaređao niz diplomatskih susreta od strateškog značaja. Već 21. novembra 2012. se za vreme posete Vladimira Putina Pekingu general Sergej Šojgu susreo s prvim čovekom kineskih oružanih snaga, Ksu Kiliangom. Šojgu i Ksu Kiliang su se složili kako osim obaveza koje proizilaze iz članstva u Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO), Rusija i Kina imaju niz dodatnih zajedničkih interesa, te kako između te dve zemlje vlada uzajamno poverenje. Nakon posete Kini, u Moskvu je 14. decembra 2012. doputovala brazilska visoka vojna delegacija i tada su Sergej Šojgu i tadašnji brazilski ministar odbrane, Šelšo Amorim, potpisali ugovor o vojnoj saradnji prema kojem Brazil u Ruskoj Federaciji vidi najboljeg partnera za kupovinu oružja i razmenu vojne tehnologije. Dogovor o saradnji između Rusije i Brazila je formalno potvrdila i ruska vlada, kada je zamenik ruskog premijera Dimitrij Rogozin zvanično najavio „početak dugoročne vojne saradnje između Moskve i Brazilije.“

Dana 30. januara 2013. Šojgu je posetio u Astanu, glavni grad Kazahstana, kako bi se susreo s predsednikom Nursultanom Nazarbajevim, a cilj posete je bilo jačanje partnerstva u okviru Organizacije o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), tadašnje Carinske unije između Rusije, Belorusije i Kazahstana i Šangajske organizacije, a razgovaralo se i o nasleđu u vojnom sektoru iz vremena Sovjetskog Saveza. Nazarbajev je tada izjavio „kako je Rusija bila i biće jedan od najvažnijih saveznika Kazahstana" i pozvao ministre odbrane dveju zemalja da pojačaju saradnju u okviru ODKB, a posebno u sektoru vojne tehnologije. Šojgu je tada najavio projekat kome je cilj stvaranje zone zajedničke protivvazdušne odbrane Rusije i Kazahstana. Tog dana su zvaničnici Ruske Federacije i Kazahstana potpisali više od 60 dokumenata o vojnoj i vojno-tehničkoj saradnji.

Vojna diplomatija ruskog ministra odbrane se i nakon ovoga nastavila. Odmah nakon svrgavanja egipatskog predsednika iz redova Muslimanskog bratstva, Mohameda Mursija, general Sergej Šojgu jača odnose sa Egiptom. S bivšim generalom i aktuelnim egipatskim predsednikom, Abdelom Fatahom Al-Sisijem, je podigao saradnju između egipatske i ruske vojske na nivo na kojoj je bila pre početka ’70 -ih, kada je tadašnji egipatski predsednik Anvar El-Sadat prekinuo sve odnose sa Sovjetskim Savezom i priklonio se Sjedinjenim Državama.

Posebnu važnost rusko Ministarstvo odbrane je u naredne dve i po godine posvetilo Latinskoj Americi, a general Šojgu je posetio gotovo sve zemlje tradicionalne saveznice Sovjetskog Saveza, a kasnije i Rusije. Potpisao je sporazume o vojno-tehničkoj saradnji s Nikaragvom i Kubom, a nešto ranije je sa ministrom odbrane Venecuele, Vladimirom Padrino Lopez, dogovorio zajedničke vojne vežbe jedinica ruske protivvazdušne odbrane i venecuelanske vojske. Saradnja Rusije sa zemljama Latinske Amerike u oblasti odbrane će pomoći Moskvi da se efikasnije uspostavi protivtežu širenju NATO saveza u istočnoj Evropi.

 
Sergej Šojgu na vojnoj paradi povodom obeležavanja Dana pobede 2014.

Osim toga, general Sergej Šojgu je potpisao sporazum o vojnoj saradnji sa Iranom, a sporazum uključuje i jačanje saradnje u borbi protiv terorizma, razmenu vojnog osoblja, pomorsku saradnju koja uključuje i obostrano korišćenje ratnih luka. Iranski ministar odbrane Husein Dehkan je nakon ovoga pozvao na veću saradnju jer je to način suprotstavljanja američkim ambicijama u regionu. „Iran i Rusija su u stanju da se suoče sa ekspanzionističkom intervencijom i pohlepom Sjedinjenih Država kroz saradnju, sinergiju i aktiviranje strateških potencijalnih kapaciteta. Između ostalog, kao dve susedne zemlje Iran i Rusija imaju zajedničke stavove o političkim, regionalnim i globalnim pitanjima“, rekao je Dehghan ovom prilikom, a Iranska državna televizija je izvestila „kako su se Iran i Rusija dogovorili o isporuci ruskih protivraketnih sistema iranskoj vojsci.“

Jačanje partnerstva sa zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza iz Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODBK), sa grupom BRIKS, saradnja sa zemljama Šangajske organizacije za saradnju (SCO) s kojima se Rusija zajedno suprotstavlja terorističkoj pretnji na Kavkazu i na svojim južnim granicama, saradnja sa Latinskom Amerikom, Iranom, Egiptom i brojnim drugim zemljama, potom modernizacija i jačanje borbene gotovosti prema najsavremenijim kriterijumima unapređenja ratne mornarice i svih ostalih komponenti oružanih snaga, kao i sprovođenje u delo informatičke odbrane; i na kraju česte i masovne iznenadne vojne vežbe koje uključuju na stotine hiljada vojnika i svu raspoloživu ratnu tehniku, brojni su pokazatelji promena u oružanim snagama Ruske Federacije koje je uveo Sergej Šojgu.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „"General information about Federation". Arhivirano iz originala 24. 04. 2012. g. Pristupljeno 24. 01. 2017. 
  2. ^ Sergeй, Šoйgu. „Эho Moskvы :: Bez durakov: Sergeй Šoйgu”. Эho Moskvы. Pristupljeno 8. 12. 2015. 

Spoljašnje veze uredi