Sjenički sandžak

Sjenički sandžak (tur. Seniçe sancağı) je bio pogranična pokrajina Osmanskog carstva koja je postojala između 1902. i 1912. godine, sa upravnim središtem u gradu Sjenici. Nalazio se u sastavu tadašnjeg Kosovskog vilajeta.

Sjenički sandžak
Seniçe sancağı
1902.—1912.

Sjenički sandžak (1902-1912)
Glavni gradSjenica
RegijaJugoistočna Evropa
Zemlja Osmansko carstvo
Događaji
StatusBivša pokrajina
Vladavina
 • OblikBegovat
Istorija 
• Uspostavljeno
1902.
• Ukinuto
1912.
Prethodnik
Sledbenik
Novopazarski sandžak (Osmansko carstvo)
Novopazarski sandžak (Osmansko carstvo)
Kraljevina Srbija
Kraljevina Crna Gora
Sandžaci Kosovskog vilajeta (1907)

Sredinom 19. veka, Sjenica je počela da dobija na značaju kao mesto u kojem su često boravili novopazarski kajmakami i sandžakbegovi.[1] Sjenički sandžak je nastao 1902. godine, nakon velikog preuređenja Novopazarskog sandžaka koje je izvršeno tako što su kaze Novi Pazar[2] i Mitrovica pripojene Prištinskom sandžaku, dok su kaze Berane i Rožaje priključene Pećkom sandžaku. Od preostale četiri kaze — Sjenica, Bijelo Polje, Nova Varoš i Vraneš (Donji Kolašin), stvoren je poseban Sjenički sandžak, koji se na istoku graničio sa Prištinskim, na jugu sa Pećkim i na zapadu sa Pljevaljskim sandžakom.[3]

Na području Sjeničkog sandžaka ukrštali su se suprotstavljeni interesi Turske, Austrougarske, Srbije i Crne Gore. U vreme Aneksione krize (1908-1909), Donjokolašinska kaza je izuzeta iz sastava Sjeničkog sandžaka i priključena Pljevaljskom sandžaku.[3]

Tokom Prvog balkanskog rata (1912—1913), celokupno područje Sjeničkog sandžaka oslobodile su u jesen 1912. godine vojske Srbije i Crne Gore.[4] Prema međusobnom sporazumu, veći deo Sjeničkog sandžaka, uključujući i sam grad Sjenicu, pripao je Srbiji, a manji deo pripao je Crnoj Gori. Time je Sjenički sandžak prestao da postoji. Konačno razgraničenje izvršeno je posebnim sporazumom između Srbije i Crne Gore od 12. novembra 1913. godine.[5]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Šabanović 1959, str. 96-97.
  2. ^ Mušović 1976, str. 164.
  3. ^ a b Rakočević 1983, str. 264.
  4. ^ Đorđević 1983, str. 189.
  5. ^ Jagodić 2010, str. 31.

Literatura uredi