Tajmir (Tajmirsko poluostrvo; rus. Таймыр, Таймырский полуостров) je poluostrvo u Rusiji na severu centralnog Sibira, i ujedno najseverniji deo kontinentalne Azije. Na zapadu je ograničeno Jenisejskim zalivom (Karsko more), dok je na istoku Zaliv Katanga (Laptevsko more). Administrativno pripada Krasnojarskom kraju.

Tajmirsko poluostrvo
Taйmыrskiй poluostrov
Lokacija poluostrva Tajmir.
Geografija
LokacijaDaleki sever
Površina400.000 km2
Visina1.125 m
Najviši vrhBiranške planine
Administracija
Rusija
Položaj poluostrva Tajmir
Ekspedicija na Taйmыre na dva sudovima hovercraft Hivus-10 u aprilu 2013 godine

Geografija uredi

Poluostrvo Tajmir leži između Jenisejskog zaliva Karskog mora i Hatanškog zaliva Laptevskog mora.

Jezero Tajmir i Biranške planine nalaze se unutar ogromnog Tajmirskog poluostrva.

Rt Čeljuskin, najsevernija tačka Afroevroazijskog kontinenta, nalazi se na severnom kraju poluostrva Tajmir.

Flora i fauna uredi

Na severu Sibira biljni i životinjski svet ima samo dva meseca pogodna za reprodukciju. Svakog leta ponoćno sunce pomaže rast velikog broja vrsta. Irvasi migriraju u ovaj kraj i mešaju se sa polarnim medvedima i fokama. Migratorne ptice iz Evrope, Afrike i Azije na Tajmiru formiraju najveće stanište divljih ptica na svetu.

Populacija uredi

 
Autohtoni Neneti iz Tajmira.[1][2]

Neneti, takođe poznati kao Samojedi, su autohtoni narod u severnoj arktičkoj Rusiji, a neki žive na poluostrvu Tajmir.

Narod Nganasan je autohtoni samojedski narod koji naseljava centralni Sibir, uključujući poluostrvo Tajmir.[3][4] U Ruskoj Federaciji su priznati kao jedan od autohtonih naroda ruskog severa. Oni žive prvenstveno u naseljima Ust-Avam, Volačanka i Novaja u Tajmirskom Dolgano-Neneckom okrugu Krasnojarskog kraja, sa manjim brojem stanovnika u gradovima Dudinka i Norilsk.[5] Izolovana lokacija naroda Nganasan omogućila im je da održavaju šamanističke prakse čak iu 20. veku.[6]

Privreda uredi

Ruska rudarska kompanija Noriljski nikelj se u ovom području bavi eksploatacijom rude nikla i njenom preradom u gradu Noriljsk. Nikl se dalje transportuje do luke Dudinka na reci Jenisej, a odatle brodovima do Murmanska i drugih luka.

Ekologija uredi

Poluostrvo je mesto poslednjeg poznatog prirodnog mošusnog govečeta izvan Severne Amerike, koje je izumrolo pre oko 2.000 godina.[7] Uspešno su ponovo uvedeni 1975. godine.[8] Populacija je porasla na 2.500 životinja u 2002. godini i na 6.500 u 2010. godini.[9]

Jedna studija iz 2021. otkrila je na bazi eDNK da su vunasti mamuti preživeli na poluostrvu Tajmir do pre 3.900 do 4.100 godina, otprilike istovremeno sa Vrangelovom populacijom. Poluostrvo Tajmir, sa svojim sušnijim staništem, možda je služilo kao utočište za mamutske stepe, podržavajući mamute i druge široko rasprostranjene sisare iz ledenog doba, kao što su divlji konji (Equus sp.).[10]

Klima uredi

Obale poluostrva Tajmir su zamrznute tokom većig dela godine, u proseku između septembra i juna. Letnja sezona je kratka, posebno na obali Laptevskog mora na severoistoku. Klima u unutrašnjosti poluostrva je kontinentalna – klima tundre (ET). Zime su oštre, sa čestim mećavama i ekstremno niskim temperaturama. Sledeći podaci za rt Čeljuskin daju indikaciju vremenskih prilika u severnom delu poluostrva.

Klima rta Čeljuskina
Pokazatelj \ Mesec .Jan. .Feb. .Mar. .Apr. .Maj. .Jun. .Jul. .Avg. .Sep. .Okt. .Nov. .Dec. .God.
Maksimum, °C (°F) −26
(−15)
−26
(−15)
−24
(−11)
−16
(3)
−8
(18)
1
(34)
5
(41)
4
(39)
0
(32)
−10
(14)
−19
(−2)
−22
(−8)
−11,7
(10,8)
Minimum, °C (°F) −33
(−27)
−33
(−27)
−33
(−27)
−26
(−15)
−15
(5)
−5
(23)
−3
(27)
−3
(27)
−5
(23)
−16
(3)
−26
(−15)
−30
(−22)
−19
(−2,1)
Količina padavina, mm (in) 8
(0,31)
9
(0,35)
9
(0,35)
8
(0,31)
9
(0,35)
18
(0,71)
21
(0,83)
22
(0,87)
22
(0,87)
15
(0,59)
9
(0,35)
11
(0,43)
201
(7,91)
Dani sa padavinama 15 15 14 12 11 12 11 12 15 16 13 16 162
Sunčani sati — mesečni prosek 0 0 124 270 217 150 186 124 62 0 0 0 1.133
Izvor: World Climate Guide[11]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Nacionalьnый sostav naseleniя”. Federal State Statistics Service. Pristupljeno 30. 12. 2022. 
  2. ^ Small(-numbered) peoples of the North and the Far East (Malыe Narodы Severa i Dalьnego Vostoka). Multinational Petersburg. 18 July 2015
  3. ^ State statistics committee of Ukraine - National composition of population, 2001 census (Ukrainian)
  4. ^ Lamnidis, Thiseas C.; Majander, Kerttu; Jeong, Choongwon; Salmela, Elina; Wessman, Anna; Moiseyev, Vyacheslav; Khartanovich, Valery; Balanovsky, Oleg; Ongyerth, Matthias; Weihmann, Antje; Sajantila, Antti (2018-11-27). „Ancient Fennoscandian genomes reveal origin and spread of Siberian ancestry in Europe”. Nature Communications (na jeziku: engleski). 9 (1): 5018. Bibcode:2018NatCo...9.5018L. ISSN 2041-1723. PMC 6258758 . PMID 30479341. doi:10.1038/s41467-018-07483-5 . 
  5. ^ Ziker
  6. ^ Hoppál 2005
  7. ^ BioMed Central (6. 10. 2005). „Muskox Suffered Loss Of Genetic Diversity At Pleistocene/Holocene Transition” — preko Science Daily. 
  8. ^ „Greenland Muskox”. Bovids. Safari Club International. Arhivirano iz originala 2007-09-27. g. 
  9. ^ Dr. Taras Sipko. „Reintroduction of Musk Ox in the Northern Russia”. Large Herbivore Network. Arhivirano iz originala 2015-09-05. g. 
  10. ^ Wang, Y; Pedersen, M.W.; Alsos, I.g.; et al. (2021). „Late Quaternary dynamics of Arctic biota from ancient environmental genomics.”. Nature. 600 (7887): 86—92. Bibcode:2021Natur.600...86W. doi:10.1038/s41586-021-04016-x. 
  11. ^ „Climate Data for Mys Chelyuskin”. World climate Guide. Pristupljeno 1. 4. 2012. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi