Feliks Mendelson
Feliks Mendelson (nem. Felix Mendelssohn; Hamburg, 3. februar 1809 — Lajpcig, 4. novembar 1847) bio je nemački kompozitor ranog romantizma. Njegova dela uključuju simfonije, koncerte, oratorijume, klavirsku i kamernu muziku. Nakon dugog perioda relativnog klevetanja zbog promene muzičkih ukusa i antisemitizma u kasnom 19. i ranom 20. veku, njegova stvaralačka originalnost se prepoznaje i ponovo vrednuje i on je danas među najpopularnijim kompozitorima romantizma.[1]
Feliks Mendelson | |
---|---|
Datum rođenja | 3. februar 1809. |
Mesto rođenja | Hamburg |
Datum smrti | 4. novembar 1847.38 god.) ( |
Mesto smrti | Lajpcig |
Veb-sajt | www |
Život
urediFeliks Mendelson je rođen u Hamburgu kao sin Jevrejina Abrahama Mendelsona Bartoldija, bankara i sina Mozesa Mendelsona, i Lee Salomon, pripadnice porodice Icig i sestre Jakoba Salomona Bartoldija.
Abraham je nastojao da se odrekne jevrejske vere; njegova deca su prvobitno vaspitavana bez verskog obrazovanja i kršteni su kao luteranci 1816. godine (tada je Feliks dobio dodatno ime Jakob Ludvig). Ime Bartoldi je prihvaćeno na sugestiju Leinog brata Jakoba, koji je stekao pravo na to ime i usvojio ga kao vlastito prezime. Kasnije u jednom pismu Feliksu, Abraham je objasnio da ova odluka predstavlja odlučan prekid sa tradicijom njegovog oca Mozesa: 'Nema hrišćanskog Mendelsona gde ima jevrejskog Konfučija'. Iako je Feliks nastavio da se potpisuje kao 'Mendelson Bartoldi' uprkos očevim naredbama, izgleda da se nije ustručavao da koristi samo 'Mendelson'.
Porodica se preselila u Berlin 1812. godine. Abraham i Lea Mendelson nastojali su da Feliksu, njegovom bratu Paulu i sestrama Fani i Rebeka pruže najbolje moguće obrazovanje. Njegova sestra Fani Mendelson (kasnije Fani Hensel) postala je poznata pijanistkinja i amaterski kompozitor; prvobitno je Abraham mislio je ona muzikalnija od brata. U to vreme, međutim, nije se smatralo prikladnim za ženu da ima muzičku karijeru, tako da je Fani ostala amaterski muzičar.
Mendelson se često smatra najvećim muzičkim vunderkindom nakon Volfganga Amadeusa Mocarta. Prve časove klavira davala mu je majka. U sedmoj godini podučavala ga je Mari Bigot u Parizu. Od 1817. godine studirao je kompoziciju kod Karla Fridriha Celtera u Berlinu. Prvi javni koncertni nastup je verovatno imao u devetoj godini, kada je učestvovao na koncertu kamerne muzike. Kao dete bio je plodan kompozitor i u trinaestoj godini je napisao prvo objavljeno delo, klavirski kvartet. Celter je upoznao Mendelsona sa svojim prijateljem, ostarelim Geteom. Kasnije mu je časove držao kompozitor i klavirski virtuoz Ignjac Mošeles, koji je u svojim dnevnicima priznao da nije morao puno da ga podučava. Mošeles i Mendelson su postali bliski saradnici i prijatelji.[2]
Pored muzike, Mendelsonovo obrazovanje uključivalo je umetnost, književnost, jezike i filozofiju. Bio je vešt u crtanju olovkom i slikanju akvarela, mogao je da govori (pored maternjeg nemačkog) engleski, italijanski i latinski i bio je zainteresovan za klasičnu književnost.
U doba adolescencije, njegova dela je izvodio privatni kućni orkestar za saradnike njegovih bogatih roditelja iz redova intelektualne elite Berlina. Mendelson je napisao dvanaest gudačkih simfonija između dvanaeste i četrnaeste godine. Ta dela su ignorisana gotovo jedan vek, ali se danas povremeno mogu čuti na koncertnom repertoaru. Godine 1824, dok je još imao petnaest godina, napisao je svoju prvu simfoniju za ceo orkestar (u ce-molu, op. 11). U šesnaestoj godini napisao je Gudački oktet u Es-duru, prvo delo koje pokazuje punu snagu njegove genijalnosti. Gudački oktet i njegova uvertira na Šekspirovu dramu San letnje noći, koju je napisao godinu dana kasnije, njegova su najpoznatija rana dela. (Napisao je muziku za dramu šesnaest godina kasnije, uključujući i poznati Svadbeni marš). Godine 1827. izvedena je njegova opera Die Hochzeit des Camacho. Fijasko opere ga je odvratio da se ponovo oproba u ovom žanru; kasnije je jedno vreme tokom četrdesetih godina eksperimentisao sa libretom Eugena Skribea zasnovanog na Šekspirovoj Oluji, ali ga je odbacio kao neprikladnog.
Od 1826. do 1829. godine Mendelson je studirao na Berlinskom univerzitetu, gde je prisustvovao Hegelovim predavanjima o estetici, Gansovim o istoriji i Riterovim o geografiji.
Godine 1829. Medelson je prvi put posetio Britaniju, gde ga je Mošeles, koji se već nastanio u Londonu, uveo u uticajne muzičke krugove. Imao je ogroman uspeh; dirigovao je svojom Prvom simfonijom i svirao na javnim i privatnim koncertima. U leto je posetio Edinburg i postao je prijatelj kompozitora Džona Tomsona. Prilikom narednih poseta upoznao je kraljicu Viktoriju i njenog supruga princa Alberta, koji su se divili njegovoj muzici. Posete Britaniji su ga inspirisale da napiše dva čuvena dela, uvertiru Hebridi i Škotsku simfoniju (Treća simfonija). Njegov oratorijum Ilija premijerno je izveden u Birmingemu na Muzičkom trijenalu 26. avgusta 1846.
Nakon Celterove smrti, postojali su izgledi da Mendelson postane dirigent Berlinske muzičke akademije sa kojom je oživeo Bahovu Pasiju po Mateju (vidi dole). Međutim, na to mesto je postavljen Karl Rungenhagem. Razlog može biti Mendelsonova mladost i strah od mogućih novina; takođe se pretpostavlja da je razlog njegovo jevrejsko poreklo.
Bez obzira na to, 1835. godine postavljen je za dirigenta Lajpciškog orkestra. Ovo postavljenje je bilo od izuzetnog značaja za njega; osećao se Nemcem i želeo je ima vodeću ulogu u muzičkom životu svoje zemlje. To je na neki način bila naknada za prethodno razočaranje. Uprkos naporima pruskog kralja da ga dovede u Berlin, Mendelson je svoju pažnju usmeravao na razvoj muzičkog života u Lajpcigu i 1843. je osnovao Lajpciški konzervatorijum, gde je uspešno privoleo Ignjaca Mošelesa i Roberta Šumana.[3]
Mendelsonov lični život je bio konvencionalan. Njegov brak sa Sesil Žanreno je bio veoma srećan i imali su petoro dece: Karla, Mari, Paula, Feliksa i Lili. Mendelson je bio izvrstan slikar akvarela i njegova obimna prepiska - praćena smešnim skicama i crtežima - pokazuje da je takođe mogao biti duhovit pisac.
Medelson je poslednjih godina života bio ozbiljno bolestan, verovatno usled nervnih problema i prevelikog rada. Takođe ga je smrt sestre Fani u maju 1847. duboko potresla. Mendelson je umro 4. novembra 1847. godine u Lajpcigu nakon serije srčanih udara. Opelo je održano u Crkvi Svetog Pavla, a sahranjen je na Groblju Svetog Trojstva u Berlinu.
Procvat Bahove i Šubertove muzike
urediMendelsonova dela pokazuju njegovo proučavanje baroka i rane klasične muzike. Njegove fuge i njegovi korali odražavaju tonalnu jasnoću i korišćenje kontrapunkta Johana Sebastijana Baha, koji je na njega duboko uticao. Njegova baba-tetka Sara Levi (devojačko Icig) je bila učenica Bahovog sina Vilhelma Fridemana Baha. Ona je sakupila mnoštvo Bahovih rukopisa. Muziku Johana Sebastijana Baha, koja je skoro pala u zaborav na prelazu u devetnaesti vek, duboko je cenio Mendelsonov učitelj Celter. Mendelson je 1829. godine, uz podršku Celtera, dirigovao izvođenjem Bahove Pasije po Mateju u Berlinu. Orkestar i hor sačinjavali su članovi Berlinske muzičke akademije. Uspeh izvođenja (prvog nakon Bahove smrti 1750. godine) predstavljao je važan element u procvatu Bahove muzike u Nemačkoj i širom Evrope. Zahvaljujući tome Mendelson je bio široko prihvaćen.
Mendelson je takođe oživeo interesovanje za delo Franca Šuberta. Robert Šuman je otkrio rukopis Šubertove Devete simfonije i poslao ga Mendelsonu koji ju je premijerno izveo u Lajpcigu 21. marta 1839, više od jedne decenije nakon kompozitorove smrti.
Dela
urediOvaj članak je nedovršen. |
Simfonije
urediRedosled simfonija je sledeći: 1, 5, 4, 2, 3.
- Simfonija br. 1 (1824). U njoj se uočava uticaj Baha, Mocarta i Betovena.
- Simfonija br. 5 "Reformatorska" (1829 — 1830). Napisana je povodom 300. godišnjice Reformacije
- Simfonija br. 4 "Italijanska" (1833). Mendelson je inspiraciju za stvaranje ovog dela dobio tokom putovanja u Italiju.
- Simfonija br. 2 (1840 — 1841)
- Simfonija br. 3 "Škotska" (1830, rev. 1842). Delo evocira atmosferu Škotske u romantičarskom duhu, ali bez škotskih narodnih melodija.
Reference
uredi- ^ „Felix Mendelssohn German musician and composer”. Britannica. Pristupljeno 28. 1. 2021.(jezik: engleski)
- ^ „Felix Mendelssohn - Music, Facts & Songs”. Biography. Pristupljeno 28. 1. 2021.(jezik: engleski)
- ^ „Felix Mendelssohn-Bartholdy, 1809-1847”. Library of Congress. Pristupljeno 28. 1. 2021.(jezik: engleski)
Literatura
uredi- Barenboim, Lev Aronovich (1962). Anton Grigorevich Rubinstein (na jeziku: ruski) (2 vols. izd.). Leningrad: State Musical Publishing House. OCLC 16655013.
- Barr, John (1978). The Officina Bodoni, Montagnola, Verona: Books Printed By Giovanni Mardersteig on the Hand Press, 1923–1977 . London: The British Library. ISBN 978-0-7141-0398-3.
- Bennett, J.R. Sterndale (1907). The Life of Sterndale Bennett. Cambridge: Cambridge University Press. OCLC 59807054.
- Biddlecombe, George (2013). „Secret Letters and a Missing Memorandum: New Light on the Personal Relationship between Felix Mendelssohn and Jenny Lind”. Journal of the Royal Musical Association. 138 (1): 47—83. S2CID 170879707. doi:10.1080/02690403.2013.771961.
- Brown, Clive (2003). A Portrait of Mendelssohn. New Haven and London: Yale University Press. ISBN 978-0-300-09539-5.
- Chorley, Henry (1972). Thirty Years' Musical Recollections. New York: Vienna House. ISBN 978-0-8443-0026-9. Edited by Ernest Newman.
- Conway, David (2009). „"Short, Dark and Jewish-Looking": Felix Mendelssohn in Britain”. Ur.: Massil, Stephen. The Jewish Year Book 2009. Valentine and Mitchell. ISBN 978-0-85303-890-0. Pristupljeno 2. 12. 2017.
- Conway, David (2012). Jewry in Music: Entry to the Profession from the Enlightenment to Richard Wagner. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-01538-8.
- Daverio, John; Sams, Eric (2001). „Schumann, Robert”. Ur.: Deane Root. Grove Music Online. Oxford University Press. ISBN 978-1-56159-263-0. doi:10.1093/gmo/9781561592630.article.40704.
- Devrient, Eduard (1869). My Recollections of Felix Mendelssohn-Bartholdy. Prevod: N. MacFarren. London: Richard Bentley. OCLC 251991611.
- Duggan, Audrey (1998). A Sense of Occasion: Mendelssohn in Birmingham 1846. Studley: Brewin Books. ISBN 978-1-85858-127-9.
- Eatock, Colin (2009). Mendelssohn and Victorian England. Farnham, Surrey: Ashgate. ISBN 978-0-7546-6652-3.
- Emmett, William (1996). The national and religious song reader. New York: Haworth Press. ISBN 978-0-7890-0099-6.
- Firman, Rosemary (2004). „Bennett, Sir William Sterndale (1816–1875)”. Oxford Dictionary of National Biography (online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/2131. (Subscription or UK public library membership required.)
- Garratt, James (2004). „Mendelssohn and the Rise of Musical Historicism”. Ur.: Mercer-Taylor, Peter. The Cambridge Companion to Mendelssohn. Cambridge: Cambridge University Press. str. 55–70. ISBN 978-0-521-53342-3.
- Hansen, Jörg; Vogt, Gerald (2009). "Blut und Geist": Bach, Mendelssohn und ihre Musik im Dritten Reich. Eisenach: Bachhaus Eisenach. ISBN 978-3-932257-06-3.
- Hensel, Sebastian (1884). The Mendelssohn Family (4th revised izd.). London: Sampson Low and Co. OCLC 655604542. 2 volumes. Edited by Felix's nephew, an important collection of letters and documents about the family.
- Hiller, Ferdinand (1874). Mendelssohn: Letters and Recollections. London: MacMillan and Co. OCLC 1019332582. Translated by M.E. von Glehn.
- Locke, Ralph P. (1986). Music, Musicians and the Saint-Simonians. Chicago and London: University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-48902-5.
- Mellers, Wilfrid (1957). Romanticism and the Twentieth Century. London. OCLC 869299807.
- Mendelssohn, Felix (1986). Felix Mendelssohn, A Life in Letters. New York. ISBN 978-0-88064-060-2. Edited by R. Elvers, translated by C. Tomlinson.
- Mercer-Taylor, Peter (2000). The Life of Mendelssohn . Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-63972-9.
- Moscheles, Charlotte (1873). Life of Moscheles, with selections from his Diaries and Correspondence. London: Hirst and Blackett. OCLC 185148728.
- Nietzsche, Friedrich (2002). Beyond Good and Evil. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-77078-1. Translated by Rolf-Peter Horstmann and Judith Norman.
- Rosen, Charles (1995). The Romantic Generation. Harvard. ISBN 978-0-674-77933-4.
- Sanders, L.G.D. (1956). „Jenny Lind, Sullivan and the Mendelssohn Scholarship”. Musical Times. 97 (1363): 466—467. JSTOR 936774. doi:10.2307/936774.
- Schoeps, Julius S. (2009). Das Erbe der Mendelssohns (na jeziku: nemački). Frankfurt: S. Fischer Verlag. ISBN 978-3-10-073606-2.
- Smith, Ronald (2000). Alkan: The man, the music. London: Kahn & Averill. ISBN 978-1-871082-73-9.
- Spitta, Philipp (1972). Johann Sebastian Bach (3 vols.). Prevod: Bell, Clara; Fuller-Maitland, J.A. New York: Dover Books. ISBN 978-0-486-27412-6.
- Stanley, Glenn (2004). „The music for keyboard”. Ur.: Mercer-Taylor, Peter. The Cambridge Companion to Mendelssohn. Cambridge: Cambridge University Press. str. 189–205. ISBN 978-0-521-53342-3.
- Steinberg, Michael (1998). The Concerto: A Listener's Guide . Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-802634-1.
- Sterndale Bennett, R. (1955). „The Death of Mendelssohn”. Music and Letters. 36 (4).
- Taruskin, Richard (2010). The Oxford History of Western Music. 3: Music in the Nineteenth Century. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-538483-3.
- Temperley, Nicholas (2008). „Overture”. Ur.: Deane Root. Grove Music Online. Oxford University Press. doi:10.1093/gmo/9781561592630.article.20616.
- Todd, R. Larry, ur. (1991). Mendelssohn and his World. Princeton. ISBN 978-0-691-02715-9.
- Todd, R. Larry (2001). „Mendelssohn, Felix”. Ur.: Deane Root. Grove Music Online. Oxford University Press. doi:10.1093/gmo/9781561592630.article.51795.
- Todd, R. Larry (2003). Mendelssohn – A Life in Music. Oxford; New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-511043-2.
- Todd, R. Larry (2007). Mendelssohn Essays. New York and London: Routledge Taylor and Francis Group. ISBN 978-0-415-97814-9.
- Vitercik, Greg (2004). „Mendelssohn as Progressive”. Ur.: Mercer-Taylor, Peter. The Cambridge Companion to Mendelssohn. Cambridge: Cambridge University Press. str. 71–88. ISBN 978-0-521-53342-3.
- Wagner, Richard (1992). My Life. New York: Da Capo. ISBN 978-0-306-80481-6. Translated by Andrew Grey.
- Wagner, Richard (1995). Judaism in Music and Other Essays. Lincoln, NE; London: University of Nebraska Press. ISBN 978-0-8032-9766-1. Translated by W. Ashton Ellis.
- Werner, Eric (1963). Mendelssohn, A New Image of the Composer and his Age . New York; London: Free Press of Glencoe. OCLC 479241019.
- Youens, Susan (2004). „Mendelssohn's songs”. Ur.: Mercer-Taylor, Peter. The Cambridge Companion to Mendelssohn. Cambridge: Cambridge University Press. str. 189–205. ISBN 978-0-521-53342-3.
- Mendelssohn, Felix (1888). F. Moscheles, ur. Letters of Felix Mendelssohn to Ignaz and Charlotte Moscheles. London and Boston. OCLC 61618461.
- Mercer-Taylor, Peter, ur. (2004). The Cambridge Companion to Mendelssohn . Cambridge Companions to Music. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-53342-3.
- Selden-Goth, Gisela, ed (1945). Felix Mendelssohn: Letters. . New York: Pantheon Books, Inc.
Spoljašnje veze
uredi- Felix Mendelssohn na sajtu Projekat Gutenberg (jezik: engleski), Felix Mendelssohn-Bartholdy na sajtu Projekat Gutenberg (jezik: engleski) (Both these relate to Felix Mendelssohn, but the Gutenberg system lists him under both names).
- Feliks Mendelson na sajtu Internet Archive (jezik: engleski)
- Šablon:Musopen
- Leipzig Edition of the Works by Felix Mendelssohn Bartholdy
- Texts and translations of vocal music by Mendelssohn at The LiederNet Archive
- Complete Edition: Leipzig Edition of the Letters of Felix Mendelssohn Bartholdy
- The Mendelssohn Project A project with the objective of "recording of the complete published and unpublished works of Felix and Fanny Mendelssohn"
- A Renaissance Man Among the Romantics: Felix Mendelssohn at 200
- „Mendelssohn material”. BBC Radio 3 archives.
- Mendelssohn in Scotland
- Full text of Charles Auchester by Elizabeth Sheppard (1891 edition) (her novel with a hero based on Mendelssohn)
- Archival material at Leeds University Library