Glagoljica
Glagoljica je slovensko pismo koje je najvjerovatnije stvorio Konstantin Filozof, poznatiji kao Sveti Ćirilo. Dobila je naziv od slovenske reči »glagolati«, što znači »govoriti«.[1] U početku se glagoljica nazivala ćirilicom, u starim ruskim izvorima iz 11. vijeka, a naziv glagoljica je novijeg datuma.[2]
| glagoljica | |
|---|---|
 | |
| Tip | alfabet |
| Jezici | staroslovenski jezik |
| Stvorio | Ćirilo i Metodije |
Vremenski period | od 862/863. do srednjeg vijeka |
| Porodica | |
Dječiji sistem | ćirilica |
| Pravac | slijeva nadesno |
| ISO 15924 | Glag, 225 |
Unikod naziv | Glagolitic |
Širenje glagoljice uredi
Glagoljica se upotrebljavala u najstarijim i možda najljepšim po čistoti jezika staroslovenskim spomenicima, kako onim za koje je nesumnjivo da su se upotrebljavali u Moravskoj i Češkoj (Kijevski listovi, Praški odlomci), tako i u onim za koje je vjerovatno da su u svojim prepisima došli iz Makedonije ili okolnih slovenskih zemalja, na primer u Zografskom jevanđelju, Marijinom jevanđelju, Asemanijevom jevanđelju, Kločevom glagoljašu i sl.
Poznato je da je glagoljica iz Panonije (Sirmijum) prešla u zapadni deo Balkanskog poluostrva, naročito među stanovništvo u Hrvatskoj, Dalmaciji i drugim oblastima. Glagoljica je dopirala i do Rusije (isp. glagoljske natpise na zidovima saborne crkve u Novgorodu, ostatke od glagoljice u ruskom zapisu popa Upira).
Od početka 10. vijeka, staroslovenska azbuka, koja se jedno vrijeme upotrebljavala uporedo sa glagoljicom, počela je da potiskuje glagoljicu u Bugarskoj, Rusiji i Srbiji, tako da je od kraja 11. vijeka glagoljica ostala u stalnoj upotrebi samo kod katolika primoraca u sjevernoj Dalmaciji i u Hrvatskoj na sjeveru do vodomeđe Kupe, zauzimajući i nju, na kvarnerskom ostrvlju i u Istri (v. Glagoljsko bogosluženje). Tu se glagoljica sačuvala u nejednakoj upotrebi sve do kraja 18. i do četrdesetih godina 19. vijeka. Prema toj upotrebi, razlikujemo staroslovensku (oblu) glagoljicu i hrvatsku (uglastu) glagoljicu.
Glagoljica i ćirilica: poređenje uredi
Glagoljica se razlikuje od ćirilice u samom obilježavanju glasova:
- glagoljica ima isti znak za e i je, dok ćirilica ima dva znaka;
- isto tako, glagoljica ima jedan znak za ja i d;
- glagoljica ima tri znaka za i, ćirilica — dva;
- glagoljica ima naročiti znak za umekšano g u grčkim riječima, staroslavenska ćirilica ga nema.
Ipak, među njima ima i mnogo sličnosti.
Glagoljica se nalazi u staroslovenskim spomenicima sa najstarijim jezikom (kao što je Zografsko jevanđelje), a naročito u odličnim staroslovenskim spomenicima, takođe vrlo starim, iz 10. vijeka, za koje je nesumnjivo da su pisani u Češkoj ili Moravskoj (Kijevski listići), tako da se može reći da su je tu mogli donijeti samo Braća Prosvjetitelji; drugo, ona je primitivnija i složenija od ćirilice.
Legenda o nastanku glagoljice uredi
Kod primoraca je vrlo rano ponikla legenda da je glagoljicu stvorio Sveti Jeronim, poznati prevodilac Vulgate (umro 420). To su vjerovatno izmislili sveštenici, kako bi prinudili papu da je ne zabranjuje (zaista, papa Inoćentije IV u svome aktu iz 1248, kojim se slovenska služba dopušta u primorskim mjestima, gdje se dotle glagoljica tradicionalno upotrebljavala, spominje takođe tu legendu).
U 18. vijeku je ta legenda razbijena i poslije tog vremena su mnogi slavisti dali svoje priloge za rješenje izvjesnih pitanja o glagoljici. Ponajviše se tim pitanjem bavio Vatroslav Jagić.
Porijeklo glagoljice uredi
Drugo je pitanje o porijeklu glagoljice. I tu se dugo lutalo (istorijski pregled svih pokušaja može se naći kod Jagića), dok nije Isak Tejlor, ispitivač porijekla azbuka, 1880. izneo mišljenje da je glagoljica sačinjena prema grčkom brzopisu iz 9. vijeka. On je smatrao da su se Sloveni još prije Ćirila i Metodija služili grčkim pismenima, kombinujući ih po 2—3 kada je trebalo predstaviti neki naročiti zvuk koji nije poznavala grčka azbuka. Na taj način su dobijene njegove kombinacije o postanku različnih glagoljskih slova od nekoliko grčkih slova, što je kasnije dopunio Jagić, i nema sumnje da su te kombinacije bile tačne za veliki broj slova. Naravno, Sveti Ćirilo je stilizovao cijelu azbuku.
Veliki broj slova mogao je biti na taj način lako i prirodno objašnjen. Kod drugih su bila potrebna ili velika natezanja ili se pretpostavljalo da je šare za ta slova Sveti Ćirilo mogao uzeti iz kakve istočnjačke azbuke, jer je on dobro poznavao različne istočnjačke jezike. Tako su nastale teorije o pozajmici izvjesnih slova iz avestanskog (Vs. Milera), jermenskog i gruzinskog (M. Gastera, Abihta), hebrejskog i samaritanskog (Šafarika, Vondraka), koptskog (Fortunatova, Lamanskog). Neki su mislili, kao Fortunatov, da se u samom stilizovanju glagoljice Sveti Ćirilo ugledao na istočnjačke azbuke (na koptsku), koje su i same u izvjesnom smislu predstavljale stilizovanu grčku azbuku. Ali je, ipak, i dalje ostao dovoljan broj onih (Leskin, Dilman, Taulor, Amfilohije, Fr. Miler, Jagić, Beljajev) koji su smatrali da se samo iz grčke azbuke mogu izvesti sva glagoljska pismena (ili iz prostih šara ili iz kombinacije većeg broja šara).
Knjige štampane na glagoljici uredi
U 15. vijeku (1483) štampana je (u Mlecima) prva glagoljska knjiga. Kasnije su štampane češće u Senju, Mlecima i drugdje. U 17. a naročito u 18. vijeku vršene su ispravke tekstova (Glavinić, Levaković, Karaman, Sović) prema crkvenoruskim tekstovima. U ovom pravcu se naročito odlikovao Zmajevićev Seminar u Zadru, gdje su u 18. vijeku glagoljaši dobijali potrebnu spremu. U 19. vijeku, oko četrdesetih godina, glagoljaški rad (uostalom, stalno ometan od strane austrijske državne vlasti) prestaje sasvim. Bilo je pokušaja da se podigne u drugoj polovini 19. vijeka. Ovamo dolazi novo izdanje misala, koje je 1893. priredio Dragutin Parčić, a pre toga i Brčićev rad (isp. njegovu čitanku, Hrestomatiju, Ulomke Svetog pisma itd.) da se poznavanje glagoljice podigne kod hrvatskog sveštenstva. Još u 18. vijeku počeli su se glagoljski tekstovi zamjenjivati pisanom latinicom (šćavetom). Na ostrvu Krku podignuta je »Staroslovenska akademija« (od 1903), koja izdaje stare glagoljske tekstove (posebno Ј. Weissa) u ćiriličnoj transkripciji.
Slova uredi
| Glagoljica | Ćirilica | |||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| staro- slovenska (obla) |
staro- slovenska (uglasta) |
brojna vrednost |
staro- slovenska |
brojna vrednost |
ime[3] | značenje[3] |
|
|
1 | 
|
1 | az | a |
|
|
2 | 
|
buki | b | |
|
|
3 | 
|
2 | vjedi | v |
|
|
4 | 
|
3 | glagolj | g |
|
|
5 | 
|
4 | dobro | d |
|
|
6 | 
|
5 | jest | e, je |
|
|
7 | 
|
živjete | ž | |
|
|
8 | 
|
6 | zjelo | z |
|
|
9 | 
|
7 | zemlja | z |
 
|
|
10 | 
|
10 | i | i |
|
|
20 | 
|
8 | iže | i |
|
|
30 | ( )
|
đerv | đ | |
|
|
40 | 
|
20 | kako | k |
|
|
50 | 
|
30 | ljudi | l |
|
|
60 | 
|
40 | misljete | m |
|
|
70 | 
|
50 | naš | n |
| – | – | – | 
|
60 | ksi | ks |
|
|
80 | 
|
70 | on | o |
|
|
90 | 
|
80 | pokoj | p |
|
90 | |||||
|
|
100 | 
|
100 | rci | r |
|
|
200 | 
|
200 | slovo | s |
|
|
300 | 
|
300 | tverdo | t |
|
|
400 | 
|
400 | u, uk | u, u |
|
|
500 | 
|
500 | fert | f |
|
|
600 | 
|
600 | hjer | h |
| – | – | – | 
|
700 | psi | ps |
|
|
700 |   
|
800 | ot o |
ot o |
|
|
900 | 
|
900 | ci | c |
|
|
1000 | 
|
90 | červ | č |
|
|
|
ša | š | ||
|
|
800 | 
|
šta (šča) | št, šč | |
|
|
|
jer | |||
|
|
jeri | i | |||
|
|
|
jer | |||
|
|
|
jat | je | ||
|
|
ju | ju | |||
| – | – | – | 
|
ja | ja | |
| – | – | – | 
|
|||
|
|
900 | ja | ja | ||
|
|
jus | ||||
|
|
|||||
|
|
|||||
|
|
9 | tita | t | ||
|
|
400 | ižica | i, v | ||
Reference uredi
- ^ Predrag Piper, Uvod u slavistiku I, Beograd, 1998., Pristupljeno 14. 4. 2013.
- ^ Stojanović, Jelica (2023). Svetigora, br. 312. - Sv. Kirilo i Metodije, Iskoni bijaše slovo. Početak misije Svetih Ćirila i Metodija. Cetinje: Svetigora. str. 11.
- ^ a b prema Prvom srpskom bukvaru Vuka Stefanovića Karadžića, Beč, 1827.
Literatura uredi
- Narodna enciklopedija (1925—1929), članak napisao Aleksandar Belić
- Isaac Taylor: Über den Ursprung des glagolitischen Alphabets, Archiv für slavische Philologie, 1880.
- Vatroslav Jagic: Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Wien, 1890.
- V. Яgič: Glagoličeskoe pisьmo. V: Эnciklopediя slavяnskoй filologii, t. 3, Spb. 1911.
- Josef Vajs: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum. Veglae, [Krk], 1917. XXXVI, 74 p.
- Josef Vajs: Rukovet hlaholske paleografie, Prag 1932.
- Josip Hamm: Iz prošlosti glagoljske azbuke, Nastavni vjesnik, 1940.
- Valentin Kiparsky: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets. In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven, Köln 1964, 393-400.
- Branko Fučić: Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo, Zagreb 1971, 21.
- František Václav Mareš: Hlaholice na Moravě a v Čechách, Slovo, Zagreb 1971, 21.
- Sharon Golke Fullerton: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. In: Slavic Papers No. 1., Ohio (1975). str. 93.
- Petъr Ilčev: Strukturni principi na glagoličeskata grafika, Paleobulgarica, IV, 1980, 2.
- Helmut Jachnow: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985, München 1986, 69-93.
- Branko Fučić: Glagoljski natpisi. Djela JAZU, 1982, 57.
- Heinz Miklas (Hrsg.): Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur, Wien, 2000.
