Džordž V. Buš

43. председник САД (2001—09)

Džordž Voker Buš (O ovoj zvučnoj datoteci George Walker Bush ; Nju Hejven, SAD, 6. jul 1946) je bio 43. predsednik Sjedinjenih Američkih Država.[1] Pre toga je bio 46. guverner Teksasa od 1995. do 2000, pre nego što je položio predsedničku zakletvu 20. januara 2001. Njegov drugi mandat se okončao 20. januara 2009. U oba mandata potpredsednik Džordža Buša bio je Dik Čejni.

Džordž V. Buš
Zvanični predsednički portret iz 2003.
Lični podaci
Puno imeDžordž Voker Buš
Datum rođenja(1946-07-06)6. jul 1946.(77 god.)
Mesto rođenjaNju Hejven, Konektikat, SAD
Porodica
SupružnikLora Buš(v. 1977)
Deca2
RoditeljiDžordž H. V. Buš
Barbara Buš
Politička karijera
Politička
stranka
Republikanska stranka SAD
20. januar 2001 — 20. januar 2009.
IzboriPredsednički izbori 2000.
Reizbor(i)Predsednički izbori 2004.
PotpredsednikDik Čejni
PrethodnikBil Klinton
NaslednikBarak Obama
46. guverner Teksasa
17. januar 1995 — 21. decembar 2000.
Zamenik guverneraBob Bulok
Rik Peri
PrethodnikEn Ričards
NaslednikRik Peri

Potpis

Buš je najstariji sin bivšeg američkog predsednika Džordža Herberta Buša[1] i Barbare Buš i brat guvernera Floride Džeba Buša. Posle diplomiranja na Univerzitetu Jejl[1], Buš je radio u porodičnom preduzeću koje je trgovalo naftom. Godine 1978, se kandidovao za člana Predstavničkog doma, ali izgubio tesnom većinom. Kasnije je postao vlasnik bejzbol tima Teksas rendžersa, a za guvernera Teksasa je izabran 1994. Na neizvesnim i kontroverznim izborima 2000. godine Buš je kao kandidat Republikanske stranke izabran za predsednika SAD, pošto je dobio više glasova izbornika, ali manje glasova građana od protivkandidata Ala Gora.

Osam meseci po stupanju na dužnost, dogodili su se teroristički napadi 11. septembra 2001. i Buš je objavio globalni Rat protiv terorizma, naredio invaziju Avganistana iste godine i invaziju Iraka 2003. godine. Pored pitanja koja su se ticala nacionalne bezbednosti, predsednik Buš je pokušao da promoviše svoje politike u oblastima privrede, zdravstvene zaštite, obrazovanja i reforme socijalne zaštite. Ozakonio je deset velikih smanjenja poreza, zakon Nijedno dete ne sme da zaostane i program zdravstvene zaštite kojima su starije osobe imale beneficije pri propisivanju lekova. U njegovom mandatu je takođe vođena nacionalna debata o pitanju imigracije.

Buš se uspešno kandidovao za reizbor protiv demokratskog senatora Džona Kerija na izborima 2004. Nakon svog reizbora, Buš je počeo da dobija oštre kritike. Godine 2005. Bušova administracija je bila primorana da se nosi sa očiglednim neuspesima u svom delovanju prilikom uragana Katrina. U 2008. američka privreda je ušla u svoju drugu recesiju za vreme Bušovog mandata, pa je njegova administracija bila prinuđena da se bolje pozabavi privredom donošenjem nekoliko stimulativnih ekonomskih paketa.

Buš je bio popularan predsednik tokom većeg dela svog prvog mandata, a vrh popularnosti je bio nakon napada 11. septembra 2001. kada je imao podršku 90% glasača, najveću u američkoj istoriji. Njegova popularnost je naglo pala u drugom mandatu, kada je zabeležena kako najmanja podrška, tako i najmanja ustaljena podrška predsedniku u američkoj istoriji.[2][3][4]

Biografija uredi

Privatni život, služba i obrazovanje uredi

 
U vojnoj uniformi

Džordž Buš rođen je u Nju Hejvenu, u Konektikatu. Roditelji su mu Džordž i Barbara Buš. Odrastao je u Midlandu i Hjustonu u Teksasu. Ima 3 mlađa brata Džeba, Nila i Marvina i sestru Doroti. Robin, mlađa sestra umrla je 1953. od leukemije.

Kao i njegov otac, Buš je pohađao Akademiju Filips u Andoveru (1961—1964) i Univerzitet Jejl (19641968). Na Jejlu priključio se studentskoj organizaciji Delta Kapa Epsilon, čiji je bio predsednik od 1965. do diplomiranja i društvu Lobanja i Kosti(engl. Skull and Bones).

Nakon diplomiranja, Buš se priključio Teksaškoj Nacionalnoj Gardi, 1968. tokom rata u Vijetnamu, sa obavezom do 1974. Bio je pilot aviona F-102 i dva puta je unapređivan tokom službe.

Septembra 1973. dobio je dozvolu da završi svoju šestogodišnju vojnu obavezu 6 meseci ranije kako bi mogao da pohađa nastavu na Harvardskom Univerzitetu. Dobio je status neaktivne vojne rezerve.

 
Džordž i Lora Buš sa ćerkama (1990)

Septembra 1976. Buš je uhapšen blizu porodične kuće u Mejnu. Nakon hapšenja morao je da plati kaznu u iznosu od 150 dolara i privremeno mu je oduzeta vozačka dozvole zbog vožnje u pijanom stanju. Informacija o hapšenju objavljena je pet dana pred izbore 2000. godine od strane policije u Kenebunkportu gde je Buš uhapšen.

Buš se oženio sa Laurom Velč 1977. Sa njom ima dve ćerke bliznakinje Barbaru i Dženu rođene 1981. Godine 1986, sa 40 godina napustio je Episkopsku crkvu i priključio se crkvi svoje žene - metodistima.

Buš je godine pre promene religije opisao kao nomadske i kao godine neodgovorne mladosti. Priznao je da pio previše. Prestao je sa pićem nakon svog 40. rođendana. Buš je 2000. takođe rekao da od 1986. godine, i prestanka opijanja, nije popio ni kap alkohola.

Buša ponekad nazivaju i Dubya što je na južnjačkom dijalektu duplo ve — W. Njegovo ime u tajnoj službi je Trailblazer ili Tumbler.

Posao i rana politička karijera uredi

Buš je 1978. pokušao da postane zastupnik u Zastupničkom domu kongresa ali je izbore izgubio od senatora Kenta Hansa.

Svoju karijeru u naftnoj industriji započeo je 1979. kada je osnovao Arbusto Energy, kompaniju za istraživanje na poljima naftnih i gasnih industrija. Kompaniju je oformio uz novac investitora među kojima je i porodica Bin Laden, koja se 1994. javno odrekla Osame bin Ladena. Kriza 1979. uticala je na Arbusto i firma menja naziv u Bush Exploration Company. Kada je početkom 1980-ih počela da pada cena nafte Buš je prihvatio spajanje svoje firme (sada preimenovane u Bush Exploration) s naftnim investicionim fondom Spektrum 7. Nakon spajanje dve kompanije Buš je postao predsednik novoosnovane korporacije. Godine 1986 nakon ponovnog iznenadnog pada cena nafte Buš je kompaniju prodao prodao Harken Enerdži korporaciji za nisku cenu. Nešto kasnije prodao je i svoj deo deonica, sada već svoje bivše kompanije, od čega je ostvario značajnu zaradu.

Nakon rada na uspešnoj kampanji svoga oca 1988, njegov prijatelj Vilijam Devit saopštio mu je da će bejzbol klub Teksas Rendžers biti prodat. Aprila 1989. Buš je oformio grupu investitora, među kojima su mnogi bili bliski prijatelji njegovog oca, koja je kupila 86% kluba po ceni od 75 miliona dolara.

Izabran je guvernera Teksasa 1994.[1] pobedivši demokratu En Ričards. 1998. postao je prvi guverner u istoriji Teksasa koji je izabran za drugi mandat odmah nakon prvog. Jedna od tema koje se vezuju za godine u kojima je on bio guverner su one vezane za smrtnu kaznu. On je potpisao 152 smrtne kazne uključujući i onu za Karlu Fej Taker.

Predsednik uredi

Spoljna politika uredi

 
Džordž Buš sa predsednikom Avganistana, Hamidom Karzajem, u Kabulu

Tokom svoje prve posete Evropi u junu 2001, Buš je oštro kritikovan od strane evropskih lidera zbog odluke da ne potpiše protokol iz Kjota, čiji je cilj zaustavljanje emisije ugljen-dioksida koji može dovesti do globalnog zagrevanja. U novembru 2004. Rusija je potpisala ovaj protokol, dajući minimalan broj država potpisnika, potrebnih za stupanje na snagu.

Tokom svoje kampanje, Bušova spoljna politika zasnivala se na jačanju ekonomskih i političkih veza sa Latinskom Amerikom, posebno Meksikom. Međutim nakon terorističkih napada na Ameriku 11. septembra 2001. Bušova administracija okreće se rešavanju problema na Bliskom istoku.

Ubrzo nakon napada, započet je napad na Avganistan, sa ciljem obaranja talibana i njihove vlasti koja je pružala podršku Osami bin Ladenu. Ova akcija imala je jaku međunarodnu podršku i talibanska vlast je ubrzo potom zbačena. Međutim Bin Laden nikada nije uhvaćen, a proces oporavka države sa Hamidom Karzajem na čelu pokazao se kao problematičan. Veliki broj američkih vojnika i dalje se nalazi u Avganistanu. Novi demokratski predsednički izbori održani su oktobra 2004. Na izborima je pobedio Hamid Karzaj.

Godine 2003, nakon dugih priprema i političkih pritisaka, SAD su napale Irak sa opravdanjem da pokušavaju da spreče razvitak navodnog iračkog programa proizvodnje oružja za masovno uništenje i da zbace Sadama Huseina sa vlasti. Neki od dugogodišnjih saveznika oštro su se usprotivili ovom ratu, uključujući Francusku i Nemačku. U mnogim državama organizovani su protesti građana u broju koji nije viđen još od rata u Vijetnamu. Generalni sekretar UN-a Kofi Anan nazvao je ovaj rat nezakonitim. (vidi Invazija Iraka 2003.)

Iako su iračke oružane snage pobeđene već nakon nekoliko dana, novi problemi u Iraku se pojavljuju. Teškoće u okupaciji i uvođenju demokratije, neuspeh u pronalaženju oružja i tvrdnje da su informacije nezakonito izvrtane radi podrške za polazak u rat bile su izazov za Bušovu administraciju i u zemlji i u inostranstvu. Buš i dalje navodi da veruje da je rat bio prava odluka, zbog zbacivanja brutalnog tiranina (Sadam Husein) sa vlasti koji više ne može biti pretnja svetu.

Unutrašnja politika uredi

Kabinet uredi
 
Buš pozdravlja publiku u Kaliforniji u društvu bivših guvernera Arnolda Švarcenegera i Greja Dejvisa

U Bušovom kabinetu nalazio se veći broj predstavnika manjina nego u bilo kojoj saveznoj vladi SAD ranije, uključujući i prva dva ministra azijskog porekla. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, to je takođe i najimućniji kabinet u istoriji.

Samo jedan član nije bio republikanac. To je bio načelnik sekretarijata za saobraćaj, Norman Mineta, prvi ministar azijskog porekla, koji je prethodno služio kao načelnik sekretarijata za trgovinu u vladi Bila Klintona.

U sastavu ove vlade nalazili su se važni predstavnici prethodnih republikanskih vlada, kao što su Kolin Pauel (savetnik za odbranu u vladi Ronalda Regana i Šef osoblja u vladi Džordža Buša starijeg) i Donald Ramsfeld (bio je sekretar odbrane i u vreme Džeralda Forda).

Nakon pobede na izborima 2004. Buš je dozvolio svim članovima kabineta koji ne žele da rade u drugom mandatu da podnesu ostavke; prvi koji su to učinili su Džon Aškroft i Donald Evans. Takođe Kolina Pauela je zamenila Kondoliza Rajs.

Kabinet Džordža V. Buša
FUNKCIJA IME MANDAT
Predsednik Džordž Buš 2001—2009
Potpredsednik Dik Čejni 2001—2009
Državni sekretar Kolin Pauel 2001—2005
  Kondoliza Rajs 2005—2009
Sekretar odbrane Donald Ramsfeld 2001—2006
  Robert Gejts 2006—2009
Sekretar riznice Pol O’Nil 2001—2003
  Džon V. Snou 2003—2006
  Henri Polson 2006—2009
Pravda Džon Aškroft 2001—2005
  Alberto Gonzales 2007—2009
  Majkl Mukasi 2006—2009
Unutrašnji poslovi Gejl A. Norton 2001—2006
  Dirk Kemptorn 2006—2009
Trgovina Donald L. Evans 2001—2005
  Karlos Gutijeres 2006—2009
Rad Ilejn Čao 2001—2009
Poljoprivreda En Veneman 2001—2005
  Majkl Džohans 2005—2007
  Edvard Šafer 2007—2009
Zdravlje Tomi Tompson 2001—2005
  Majkl Levit 2005—2009
Obrazovanje Rod Pejdž 2001—2005
  Margaret Spelings 2005—2009
Gradski razvitak Mel Martinez 2001—2003
  Alfonso R. Džekson 2004—2008
  Stiv Preston 2008—2009
Saobraćaj Norman Mineta 2001—2006
  Meri Piters 2006—2009
Energetika Spenser Abraham 2001—2005
  Semjuel Bodman 2005—2009
Ratni veterani Entoni Principi 2001—2005
  Džim Nikolson 2005—2007
  Džejms Pik 2007—2009
Otadžbinska bezbednost Tom Ridž 2003—2005
  Majkl Čertof 2005—2009


Ostali savetnici i zvaničnici uredi
  • CIA: Džordž Tenet (2001—2004), Džon Meklaflin (v. d. 2004), Porter Gos (2004—2006), Majkl Hejden (2006—2009)
  • FBI: Robert Miler
  • Savetnik za nacionalnu bezbednost: Kondoliza Rajs (2001—2005), Stiven Hedli (2005—2009)
  • EPA: Kristina Tod Vitman (2001—2003), Majkl Ljuit (2003—2005), Stiven Džonson (2005—2009)
  • Ambasador pri UN: Džon Negroponte (2001—2004), Džon Danfort (2004—2005), Džon R. Bolton (2005—2006), Zalmaj Halizad (2006—2009)
  • FCC: Majkl Pauel (2001—2005), Kevin Martin (2005—2009)
  • OMB: Mič Denijels (2001—2003), Džošua Bolten (2003—2006), Rob Portman (2006—2007), Džim Nasl (2007—)
  • Šef osoblja Bele kuće: Endru Kard (2001—2006), Džošua Bolten (2006—2009)
  • Stariji savetnik: Karl Rouv (2001—2007), Beri Džekson (2007—2009)
  • Advokat Bele kuće: Alberto Gonzales (2001—2005), Herijet Majers (2005—2007), Fred F. Filding (2007—2009)
  • Predstavnik za štampu: Ari Flajšer (2001—2003), Skot Meklelan (2003—2006), Toni Snou (2006—2007), Dana Perino (2007—2009)

Među najkritikovanijima su bili Džon Negroponte, Eliot Abrams, Oto Rajh i Džon Pojndekster zbog svoje uloge u aferi Iran-Kontra i za prikrivanje kršenja ljudskih prava u Srednjoj i Južnoj Americi. Takođe, kritike su se odnosile i na nepotizam, tj. postavljanje rođaka visokih zvaničnika na važne državne funkcije (primer je Majkl Pauel koji je sin Kolina Pauela).

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ a b v g Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 197. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/custom/2006/02/02/CU2006020201345.html
  3. ^ „Bush: Job Ratings”. Pollingreport.com. Pristupljeno 20. 10. 2008. 
  4. ^ „The National Economy”. Americanresearchgroup.com. Arhivirano iz originala 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 20. 10. 2008. 

Spoljašnje veze uredi