Kazanjski kanat
Kazanjski kanat (tat. Казан ханлыгы, rus. Казанское ханство) je bila srednjovekovna država Tatara, jedan od naslednika Zlatne horde, na mestu gde je bila Povolška Bugarska. Postojao je od 1438. do osvajanja Ivana Groznog 1552. Obuhvatala je Tatarstan, Marij El, Čuvašiju, Mordoviju i delove Udmurtije i Baškortostana. Prestonica je bio Kazanj.
Kazanjski kanat Kazan hanlыgы | |||
---|---|---|---|
Geografija | |||
Kontinent | Evropa | ||
Regija | istočna Evropa | ||
Prestonica | Kazanj | ||
Društvo | |||
Službeni jezik | tatarski | ||
Religija | islam, šamanizam | ||
Politika | |||
Oblik države | kanat | ||
— Kan | |||
Istorija | |||
Istorijsko doba | srednji vek, novi vek | ||
— Osnivanje | 1438. | ||
— Ukidanje | 1552. | ||
Zemlje prethodnice i naslednice | |||
Prethodnice: | Naslednice: | ||
Istorija uredi
Nekadašnje teritorije Volške Bugarske (Kazanjski ulus ili Kazanjsko vojvodstvo) su možda povratile određeni stepen nezavisnosti u okviru Zlatne Horde koja se raspadala na prelazu iz 15. veka. Kneževina je bila samoupravna i održavala je dinastiju prabugarskih vladara. Bez obzira na status ove proto-države, osnivač kanata je bio Ulug Muhamed, koji je preuzeo titulu kana i uzurpirao presto u Kazanju uz izvesnu pomoć lokalnog plemstva 1437. ili 1438. godine. Prelaz od lokalne bugarske dinastije do Muhameda dovršio je njegov sin Mahmud 1445. godine.
Tokom svoje istorije, kanat je bio sklon građanskim previranjima i borbi za presto. Kanovi su smenjivani 19 puta za 115 godina. Bilo je ukupno petnaest vladajućih kanova, od kojih su neki stupali na presto više puta. Kan je često biran iz Gengizida od strane narodnog plemstva, pa čak i od samih građana.
Što se tiče istorije kanata, izvori su oskudni. Ne samo da nijedan dokument kanata nije preživeo rusko osvajanje, već su čak i dokumenti rane ruske kolonijalne uprave (Prikaz Kazanjskog dvorca) uništeni tokom smutnog vremena.[1]
Rana istorija uredi
Tokom vladavine Uluga Muhameda i njegovog sina Mahmuda, kazanske snage su nekoliko puta izvršile raciju na Veliku moskovsku kneževinu i njene podložne zemlje. Vasilij II Moskovski koji je učestvovao u Velikom feudalnom ratu protiv svojih rođaka, poražen je u bici kod Suzdalja i bio primoran da plati otkupninu Kazanjskom kanu.
U julu 1487. godine, veliki knez Ivan III od Moskve zauzeo je Kazanj i postavio marionetskog vođu, Muhamed-Amina, na kazanski presto. Nakon toga, Kazanski kanat je postao protektorat Moskve, a ruskim trgovcima je bilo dozvoljeno da slobodno trguju širom njegove teritorije. Pristalice unije između Osmanskog carstva i Krimskog kanata pokušale su da iskoriste nezadovoljstva stanovništva da izazovu pobune (1496, 1500 i 1505), ali sa zanemarljivim rezultatima.
Godine 1521, Kazanj je izašao iz dominacije Moskve, zaključivši sporazum o uzajamnoj pomoći sa Astrahanskim kanatom, Krimskim kanatom i Nogajskom hordom. Kombinovane snage kana Muhameda Giraja i njegovih krimskih saveznika tada su napale Moskvu.
Otpor uredi
Deo stanovništva nastavio je da se opire ruskoj vlasti sve do 1556. Pobunjeničke vlade su formirane u Čalemu i Mišatamaku, ali pošto su Nogajci pod Jali Akramom često vršili racije na poljoprivredno stanovništvo, koalicija je propala. Posle brutalne represije protiv kazanjskih pobunjenika, njihovi komandanti su pogubljeni.
Prema nekim procenama,[2] broj stanovnika bivšeg kanata opao je za nekoliko hiljada tokom ratova. Administracija, poznata kao Kazanjska palata, preduzela je nasilnu rusifikaciju i hristijanizaciju Tatara i drugih naroda.[3] Termin Kazanjsko carstvo bio je u upotrebi do 1708. godine kada je formirana Kazanjska gubernija.
Ekonomija uredi
Gradsko stanovništvo kanata proizvodilo je posuđe od gline, ručne radove od drveta i metala, kožu, oklope, plugove i dragulje. Najveći gradovi su bili Kazanj, Arsk, Žukotin, Kašan, Čali, Alat i Kori. Gradsko stanovništvo je takođe trgovalo sa stanovništvom Srednje Azije, Kavkaza i Rusije.
Društvo uredi
Kan je upravljao državom. Svoje postupke zasnivao je na odlukama i konsultacijama kabineta ili Divana. Plemstvo je obuhvatalo redove bäk (bega), amira (emira) i morze. Vojna imanja su činili uğlan (ulan), bahadir, içki (ički). Veliku ulogu je igralo i muslimansko sveštenstvo. Oni su bili podeljeni na säyet (seid), şäyex (šeik), qazí (kazi) i imame. Ulema, odnosno sveštenstvo, imala je sudsku ulogu i održavala je medrese (škole) i mektebe (biblioteke).
Većinu stanovništva činili su qara xalıq (crni ljudi),,[6] slobodno muslimansko stanovništvo[7] koje je živelo na državnoj zemlji. Feudalne zemlje su uglavnom naseljavali çura (kmetovi). Ratni zarobljenici su obično prodavani u Tursku ili u Centralnu Aziju. Povremeno su prodavani u okviru kanata kao robovi (qol), a ponekad su bili naseljavani na feudalnim zemljama da bi kasnije postali çura. Muslimansko i nemuslimansko stanovništvo kanata je moralo da plaća jasak.
Reference uredi
- ^ Rywkin, Michael (1976). „The Prikaz of the Kazan Court: First Russian Colonial Office”. Canadian Slavonic Papers. 18 (3): 293—300. JSTOR 40866921. doi:10.1080/00085006.1976.11091457.
- ^ „Kazan War”. Tatar Encyclopaedia (na jeziku: tatarski). Kazan: The Republic of Tatarstan Academy of Sciences. Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002.
- ^ „Kazan Khanate”. Tatar Encyclopaedia (na jeziku: tatarski). Kazan: The Republic of Tatarstan Academy of Sciences. Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002.
- ^ P. Lux-Wurm, „Les drapeaux de l'islam“
- ^ Lux-Wurm, Pierre-Charles (2001). Les drapeaux de l'Islam: de Mahomet à nos jours. Paris: Buchet-Chastel. ISBN 9782283018132.
- ^ The designation "black" in Turkic culture was often used to refer to commoners, and not intended as a racial designation; on this point see also Khazars
- ^ Fuller, Graham E. (2010-08-11). A World Without Islam. Little, Brown (objavljeno 2010). ISBN 9780316072014. Pristupljeno 2015-10-04. „It was actually the Orthodox Church militant that first stimulated [...] Russian campaigns of conquest to the East, advocating the spread of Christianity into the well-established Muslim Kazan Khanate. Immediately after the conquest the church established a strong institutional presence in the Tatar regions and planned for the forced conversion of its Muslim population to Orthodox Christianity. [...] Despite its establishment of churches, monasteries, and religious institutions in the newly conquered regions, the church was to be frustrated in its goal of imposing Christianity on Muslim turf.”
Literatura uredi
- Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura.
- Viacheslav Shpakovsky, David Nicolle, Gerry Embleton, Armies of the Volga Bulgars & Khanate of Kazan, 9th–16th centuries, Osprey Men-at-Arms 491 (2013).
- Azade-Ayshe Rorlich, Origins of Volga Tatars in: The Volga Tatars, a Profile in National Resilience (1986).
- Muhammad Murad Ramzi (محمد مراد الرمزي) (1908), Talfīq al-akhbār wa-talfīḥ al-āthār fī waqāʼiʻ Qazān wa-Bulghār wa-mulūk al-Tātār (تلفيق الاخبار وتلقيح الآثار في وقائع قزان وبلغار وملوك التتار), First edition (الطبعة الاولي) Volume 1 (المجلد الاول) Printed at the Al-Karīmiyyah and Al-Ḥussayniyyah printing shop in the town of "Orenburg" upon committed expenses (طبع بالمطبعة الكريمية والحسينية ببلدة "اورنبورغ" على مصاريف ملتزمه).
- Malashenko, Alexey. „Islamic Challenges to Russia, From the Caucasus to the Volga and the Urals”. Carnegie Moscow Center (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-02-09.
- Balkind, Nicole (19. 3. 2019). „A Model Republic? Trust and Authoritarianism on Tatarstan's Road to Autonomy”. University of North Carolina — preko Carolina Digital Repository.
- „History, culture, religion”. tatarstan.ru. Arhivirano iz originala 29. 03. 2023. g. Pristupljeno 2022-02-09.
- „Population”. tatarstan.ru. Arhivirano iz originala 30. 09. 2020. g. Pristupljeno 2020-12-25.
- „Personnel Directory - Marat Gatin”. Official Tatarstan. Pristupljeno 9. 6. 2018.
- Faller, Helen M. (2011). Nation, Language, Islam: Tatarstan's Sovereignty Movement (na jeziku: engleski). Central European University Press. ISBN 978-963-9776-84-5.
- Werth, Nicolas; Panné, Jean-Louis; Paczkowski, Andrzej; Bartosek, Karel; Margolin, Jean-Louis (oktobar 1999), Courtois, Stéphane, ur., The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression, Harvard University Press, str. 92—97; 116—21, ISBN 978-0-674-07608-2
- Haven, Cynthia (4. 4. 2011). „How the U.S. saved a starving Soviet Russia: PBS film highlights Stanford scholar's research on the 1921-23 famine”. Stanford News Service. Arhivirano iz originala 30. 01. 2012. g. Pristupljeno 28. 4. 2017.
- Chaudet, Didier (jun 2009). „When the Bear Confronts the Crescent: Russia and the Jihadist Issue” (PDF). The China and Eurasia Forum Quarterly. Central Asia-Caucasus Institute & Silk Road Studies Program. 7 (2).
- Millar, James R. (2004). Encyclopedia of Russian History Volume 2: A-D . New York, USA: Macmillan Reference. ISBN 0-02-865907-4.
- Mizelle, Peter Christopher (maj 2002). "Battle with Famine:" Soviet Relief and the Tatar Republic 1921-1922. District of Columbia, USA: University of Virginia.
- Chaudet, Didier (2009). „When the Bear Confronts the Crescent: Russia and the Jihadist Issue”. China and Eurasia Forum Quarterly. Central Asia-Caucasus Institute & Silk Road Studies Program. 7 (2): 37—58. ISSN 1653-4212. „It would be convenient to characterize the relationship between Russia and Islam by its history of conquest and tension. After all, the emblem of the Orthodox Church is a cross on top on a crescent. It is said that this symbol was devised by Ivan the Terrible, after the conquest of the city of Kazan, as a symbol of the victory of Christianity over Islam through his soldiers.”
- „Russian Orthodox Church”. Journal of South Asian and Middle Eastern Studies (na jeziku: engleski). 17: 4. 1993. Pristupljeno 20. 5. 2015. „Finally, the Russians, under Ivan the Terrible, defeated the Tatars in 1552 and firmly established Russian rule. In celebration of this conquest, the czar built two churches in the Moscow Kremlin and on the spires of the Church installed the Orthodox Cross over an upside down crescent, the symbol of Islam.”
- „Church Building and Its Services”. Orthodox World. Pristupljeno 28. 3. 2014. „Sometimes the bottoms of the Crosses found on Russian churches will be adorned with a crescent. In 1486, Tsar Ivan IV (the Terrible) conquered the city of Kazan which had been under the rule of Moslem Tatars, and in remembrance of this, he decreed that from henceforth the Islamic crescent be placed at the bottom of the Crosses to signify the victory of the Cross (Christianity) over the Crescent (Islam).”
- Henry Hoyle Howorth, History of the Mongols, 1880, Part 2
- Jaroslaw Pelenski (1974). Russia and Kazan: Conquest and Imperial Ideology (1438-1560s). Mouton. str. 24. ISBN 9789027926784.
- Nossov, Konstantin (20. 6. 2012). „Kazan 1552”. Russian Fortresses 1480-1682. Osprey Publishing (objavljeno 2012). ISBN 9781780969848. „The next day, 31 August, the Russians began to excavate four mine galleries simultaneously. The work was done under the supervision of a foreign engineer, Nemchin Rozmysl.”
- Hudяkov, M. G. (1923). „Voйna za nezavisimostь. Padenie hanstva” [The war for independence. Fall of the Khanate.]. Očerki po istorii Kazanskogo hanstva [Notes on the history of the Khanate of Kazan] (na jeziku: ruski). Moscow: INSAN, Sovet po sohraneniю i razvitiю kulьtur malыh narodov (objavljeno 1991). str. 151. ISBN 5-85840-253-4. Pristupljeno 2015-11-03.
Spoljašnje veze uredi
- „Qazan Xanlığı (Khanate of Kazan)”. Tatar Encyclopaedia (na jeziku: tatarski). Kazan: The Republic of Tatarstan Academy of Sciences. Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002.