Kazanjski kanat (tat. Казан ханлыгы, rus. Казанское ханство) je bila srednjovekovna država Tatara, jedan od naslednika Zlatne horde, na mestu gde je bila Povolška Bugarska. Postojao je od 1438. do osvajanja Ivana Groznog 1552. Obuhvatala je Tatarstan, Marij El, Čuvašiju, Mordoviju i delove Udmurtije i Baškortostana. Prestonica je bio Kazanj.

Kazanjski kanat
Kazan hanlыgы
Geografija
Kontinent Evropa
Regija istočna Evropa
Prestonica Kazanj
Društvo
Službeni jezik tatarski
Religija islam, šamanizam
Politika
Oblik države kanat
 — Kan
Istorija
Istorijsko doba srednji vek, novi vek
 — Osnivanje 1438.
 — Ukidanje 1552.
Zemlje prethodnice i naslednice
Prethodnice: Naslednice:
Zlatna horda Rusko carstvo
Karta kanata

Istorija uredi

Nekadašnje teritorije Volške Bugarske (Kazanjski ulus ili Kazanjsko vojvodstvo) su možda povratile određeni stepen nezavisnosti u okviru Zlatne Horde koja se raspadala na prelazu iz 15. veka. Kneževina je bila samoupravna i održavala je dinastiju prabugarskih vladara. Bez obzira na status ove proto-države, osnivač kanata je bio Ulug Muhamed, koji je preuzeo titulu kana i uzurpirao presto u Kazanju uz izvesnu pomoć lokalnog plemstva 1437. ili 1438. godine. Prelaz od lokalne bugarske dinastije do Muhameda dovršio je njegov sin Mahmud 1445. godine.

Tokom svoje istorije, kanat je bio sklon građanskim previranjima i borbi za presto. Kanovi su smenjivani 19 puta za 115 godina. Bilo je ukupno petnaest vladajućih kanova, od kojih su neki stupali na presto više puta. Kan je često biran iz Gengizida od strane narodnog plemstva, pa čak i od samih građana.

Što se tiče istorije kanata, izvori su oskudni. Ne samo da nijedan dokument kanata nije preživeo rusko osvajanje, već su čak i dokumenti rane ruske kolonijalne uprave (Prikaz Kazanjskog dvorca) uništeni tokom smutnog vremena.[1]

Rana istorija uredi

Tokom vladavine Uluga Muhameda i njegovog sina Mahmuda, kazanske snage su nekoliko puta izvršile raciju na Veliku moskovsku kneževinu i njene podložne zemlje. Vasilij II Moskovski koji je učestvovao u Velikom feudalnom ratu protiv svojih rođaka, poražen je u bici kod Suzdalja i bio primoran da plati otkupninu Kazanjskom kanu.

U julu 1487. godine, veliki knez Ivan III od Moskve zauzeo je Kazanj i postavio marionetskog vođu, Muhamed-Amina, na kazanski presto. Nakon toga, Kazanski kanat je postao protektorat Moskve, a ruskim trgovcima je bilo dozvoljeno da slobodno trguju širom njegove teritorije. Pristalice unije između Osmanskog carstva i Krimskog kanata pokušale su da iskoriste nezadovoljstva stanovništva da izazovu pobune (1496, 1500 i 1505), ali sa zanemarljivim rezultatima.

Godine 1521, Kazanj je izašao iz dominacije Moskve, zaključivši sporazum o uzajamnoj pomoći sa Astrahanskim kanatom, Krimskim kanatom i Nogajskom hordom. Kombinovane snage kana Muhameda Giraja i njegovih krimskih saveznika tada su napale Moskvu.

Otpor uredi

Deo stanovništva nastavio je da se opire ruskoj vlasti sve do 1556. Pobunjeničke vlade su formirane u Čalemu i Mišatamaku, ali pošto su Nogajci pod Jali Akramom često vršili racije na poljoprivredno stanovništvo, koalicija je propala. Posle brutalne represije protiv kazanjskih pobunjenika, njihovi komandanti su pogubljeni.

Prema nekim procenama,[2] broj stanovnika bivšeg kanata opao je za nekoliko hiljada tokom ratova. Administracija, poznata kao Kazanjska palata, preduzela je nasilnu rusifikaciju i hristijanizaciju Tatara i drugih naroda.[3] Termin Kazanjsko carstvo bio je u upotrebi do 1708. godine kada je formirana Kazanjska gubernija.

Ekonomija uredi

 
Još uvek nije jasno da li je kanat imao svoju zastavu. Ipak, Holanđanin Karlus (Karel) Alard je primetio da je Cezar od Tatarije koristio dve zastave, a na prvoj je prikazan Zilant.
 
Zastava Kazanskog kanata iz XV veka, kao što je dato u P. Luks-Vurmu „Zastave islama“:[4][5] plava tkanina sa dva repa. Plava boja se objašnjava kao tradicionalna za Turke i za države naslednice Mongolskog carstva Džingis-kana. Pored toga, Luk-Vurm izveštava da su vojne zastave Tatara bile osovine ukrašene konjskim repovima.

Gradsko stanovništvo kanata proizvodilo je posuđe od gline, ručne radove od drveta i metala, kožu, oklope, plugove i dragulje. Najveći gradovi su bili Kazanj, Arsk, Žukotin, Kašan, Čali, Alat i Kori. Gradsko stanovništvo je takođe trgovalo sa stanovništvom Srednje Azije, Kavkaza i Rusije.

Društvo uredi

Kan je upravljao državom. Svoje postupke zasnivao je na odlukama i konsultacijama kabineta ili Divana. Plemstvo je obuhvatalo redove bäk (bega), amira (emira) i morze. Vojna imanja su činili uğlan (ulan), bahadir, içki (ički). Veliku ulogu je igralo i muslimansko sveštenstvo. Oni su bili podeljeni na säyet (seid), şäyex (šeik), qazí (kazi) i imame. Ulema, odnosno sveštenstvo, imala je sudsku ulogu i održavala je medrese (škole) i mektebe (biblioteke).

Većinu stanovništva činili su qara xalıq (crni ljudi),,[6] slobodno muslimansko stanovništvo[7] koje je živelo na državnoj zemlji. Feudalne zemlje su uglavnom naseljavali çura (kmetovi). Ratni zarobljenici su obično prodavani u Tursku ili u Centralnu Aziju. Povremeno su prodavani u okviru kanata kao robovi (qol), a ponekad su bili naseljavani na feudalnim zemljama da bi kasnije postali çura. Muslimansko i nemuslimansko stanovništvo kanata je moralo da plaća jasak.

Reference uredi

  1. ^ Rywkin, Michael (1976). „The Prikaz of the Kazan Court: First Russian Colonial Office”. Canadian Slavonic Papers. 18 (3): 293—300. JSTOR 40866921. doi:10.1080/00085006.1976.11091457. 
  2. ^ Kazan War”. Tatar Encyclopaedia (na jeziku: tatarski). Kazan: The Republic of Tatarstan Academy of Sciences. Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002. 
  3. ^ „Kazan Khanate”. Tatar Encyclopaedia (na jeziku: tatarski). Kazan: The Republic of Tatarstan Academy of Sciences. Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002. 
  4. ^ P. Lux-Wurm, „Les drapeaux de l'islam“
  5. ^ Lux-Wurm, Pierre-Charles (2001). Les drapeaux de l'Islam: de Mahomet à nos jours. Paris: Buchet-Chastel. ISBN 9782283018132. 
  6. ^ The designation "black" in Turkic culture was often used to refer to commoners, and not intended as a racial designation; on this point see also Khazars
  7. ^ Fuller, Graham E. (2010-08-11). A World Without Islam. Little, Brown (objavljeno 2010). ISBN 9780316072014. Pristupljeno 2015-10-04. „It was actually the Orthodox Church militant that first stimulated [...] Russian campaigns of conquest to the East, advocating the spread of Christianity into the well-established Muslim Kazan Khanate. Immediately after the conquest the church established a strong institutional presence in the Tatar regions and planned for the forced conversion of its Muslim population to Orthodox Christianity. [...] Despite its establishment of churches, monasteries, and religious institutions in the newly conquered regions, the church was to be frustrated in its goal of imposing Christianity on Muslim turf. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi