Мачац
Mačac (Sisyrinchium angustifolium Mill. Syn. S. bermudiana auct. Eur., S. graminoides E.P. Bicknell) Srpski naziv "mačac" je zbog oblika lista koji liči na mač (slično kao što se perunika naziva i mačinac)[1]. Naučni naziv roda dobijen je spajanjem grčke reči σιτοσ = žito, sa latinskim sus = svinja i rhino = rilo, njuška jer svinje biljku iskopavaju i jedu podzemno stablo. Ime vrste znači uskolisno, a američki naziv je uskolisna plavooka trava (narrow-leaf blue-eyed grass).
Mačac | |
---|---|
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | |
Divizija: | |
Klasa: | |
Red: | |
Porodica: | |
Rod: | |
Binomno ime | |
Sisyrinchium angustifolium Mill.
|
Opis vrste uredi
Sisyrinchium angustifolium je perena sa podzemnim stablom - rizomom kao i većina predstavnika familije Iridaceae. Nadzemno stablo je visine 10-40 cm, razgranato sa 2 do 3 nodusa, okriljeno uskim obodom iste boje kao i stablo. Prva internodija 10–30 cm, obično duža od listova. Vršni nodus sa 1 do 3 grane.
Listovi su goli, glatki, sabljasti, širine 3-5 mm, sjajni, celog oboda i paralelne nervature formiraju rozetu iznad zemlje; List osnovom obuhvata stablo u vidu rukavca.
Terminalno se formira cvast sa spatom i 1-6 cvetova. Cvet se sastoji od 6 plavih ili ljubičastih latica čija je boja tamnija prema centralnom delu koji je žut, ponekad beli ali opet sa žutim grlom. Latice su zašiljene na vrhu i prožete nervima i nisu izdiferencirane na čašicu i krunicu – grade perigon prečnika 7,7–12,5 mm.
Plod je loptasta čaura prečnika 4-7 mm, braon do crne boje kad se osuši. Seme je crno, okruglo veličine 1-1,2 mm.
Razmnožavanje uredi
Na prirodim staništima razmnožava se samosevom, a u rasadnicima deljenjem u kasno leto ili generativno. Klijanje je hipogeično; klija posle 30-180 dana od setve, ali najčešće seme preleži do sledećeg proleća[2][3]. U kombinovanom ogledu sa giberelinskom kiselinom, kalijum nitratom i hladnom stratifikacijom pokazalo se da seme klija u najvećem procentu (79%) kada je tretirano giberelinskom kiselinom (10-3M) i stratifikovano 2 meseca[4]
Areal uredi
Vrsta je poreklom iz Severne Amerike. Raširena je u zapadnoj Evropi, Australiji, evropskom delu Rusije i u Zabajkalju. U Rusiji u kulturi od 1808. godine. Po Evropi je posebno raširen 1917. godine, tokom Prvog svetskog rata, za ishranu konja francuske vojske[2].
Bioekologija uredi
Heliofilna vrsta, tolerantna i na polusenku. Javlja se na siromašnim do srednje plodnim zemljištima, vlažim peščanim livadama, duž obala potoka, obodima močvara, uz ivice vlažnih šuma; od 0 do 800 m. n. v. Otporna na niske temperature; izdržava do -30oC.
Primena uredi
Kao dekorativna, s obzirom na visinu, vrsta nalazi primenu u prvom planu perenskih aranžmana. Američki starosedeoci koristili su Sisyrinchium za jelo svež, pomešan sa drugim biljem, a čaj od korena upotrebljavali su kao lek protiv dijareje kod dece i za lečenje od crevnih parazita[5]; takođe i kao amajliju protiv ujeda zmije[2].
Reference uredi
- ^ Simonović, D. (1959): Botanički rečnik, imena biljaka. Srpska akademija nauka - posebna izdanja, knjiga CCCXVIII
- ^ a b v Grbić, M., Marković, M. (2020): Cvećarstvo – Perene. Univerzitet u Beogradu. Beograd. ISBN 978-86-7299-301-1
- ^ Gardner, W. H. (2010): Tallgrass Prairie Restoration in the Midwestern and Eastern United States, Springer
- ^ Marković Marija, Grbić Mihailo, Skočajić Dragana, Đukić Matilda, Đunisijević-Bojović Danijela (2017): Effect of gibberellic acid and potassium nitrate on the seed germination of blue-eyed grass (Sisyrinchium angustifolium Mill.) VIII International Scientific Agriculture Symposium “AGROSYM 2017” Jahorina, October 05 - 08, 2017, Book of Proceedings: 572-576
- ^ Foster S., Duke A.J. (2000): A Field Guide to Medicinal Plants and Herbs of Eastern and Central North America