Megi Mari Dži (engl. Maggie Mary Gee Pul, Engleska, 2. novembar 1948) [1] je engleska književnica. Godine 2012. postala je profesor kreativnog pisanja na Bath Spa University.

Megi Dži
Lični podaci
Puno imeMegi Mari Dži
Datum rođenja(1948-11-02)2. novembar 1948.(75 god.)
Mesto rođenjaPul, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeSomerville College, Oxford, Wolverhampton Polytechnic

Dži je bila jedna od šest žena među 20 spisateljica na Granta listi najboljih mladih britanskih romanopisaca 1983. godine, na koju se seća da je „veoma dobro vreme za fikciju“. [2] Bila je prva žena predsednica Kraljevskog književnog društva (RSL), 20042008.[3]

Život

uredi

Dži je rođena u Pulu, Dorset. [4] Kao dete, živela je u Midlendsu pre nego što se preselila u Saseks. Obrazovala se u državnim školama, dobila je stipendiju na Somervil koledžu u Oksfordu i magistrirala englesku književnost i magistrirala na nadrealizmu u Engleskoj. Posle univerziteta, dve godine je radila u izdavaštvu, a zatim je postala asistent na Vulverhemptonskoj politehnici gde je završila doktorat, sa The Self-Conscious Novel from Sterne to Vonnegut (Samosvesni roman od Sterna do Vonegata). Bila je jedna od originalnih Granta 20 najboljih mladih britanskih romanopisaca. [3]

Članica je Kraljevskog književnog društva (FRSL). Njena nastavna specijalnost je beletristika 20. i 21. veka.[3]

Dži je živela u Londonu sa svojim mužem, piscem i emiterom Nikolasom Rankinom (autor knjige Dead Man's Chest: Travels after Robert Louis Stevenson (Mrtvački sanduk: Putovanja posle Roberta Luisa Stivensona), Telegram from Guernica: The Extraordinary Life of George Steer, (Telegram iz Gernike: Izvanredni život Džordža Stira), War Correspondent (Ratni dopisnik) i Churchill's Wizards (Čerčilov čarobnjak), i njihovom ćerkom Rozom Renkin-Bože, koji je takođe romanopisac.[5] Dži sada živi u Ramsgejtu . [6] [7]

Dži je objavila 14 romana; zbirke kratkih priča i memoare. Njen sedmi roman, The White Family (Bela porodica), ušao je u uži izbor za Žensku nagradu za beletristiku 2003. i Međunarodnu književnu nagradu u Dablinu.[8] Prva knjiga o njenom delu, Maggie Gee: Writing the Condition-of-England Novel, Mine Özyurt Kılıç's, objavljena je 2013. [9]

Dži piše u širokoj modernističkoj tradiciji, po tome što njene knjige imaju snažan opšti osećaj za obrazac i značenje, ali njen stil pisanja karakteriše politička i društvena svest. Ona satirično gleda na savremeno društvo, ali je ljubazna prema svojim likovima i ima unironičan osećaj za lepotu prirodnog sveta. Njena ljudska bića su biološka, kao i društvena bića, delom zbog uticaja nauke, a posebno evolucione biologije na njeno razmišljanje. Where Are the Snows (Gde su snegovi) (prvi put objavljeno 1991), The Flood (Ledeni ljudi) (1998) i The Flood (Potop) (2004) su se bavili bliskom ili daljom budućnošću. [10] Ona piše kroz muške likove jednako često kao i kroz ženske likove.[8]

Individualne ljudske brige kojima se njene priče bave uključuju poteškoće u rešavanju sukoba između potpune nesebičnosti, što često dovodi do tajne nesreće i ogorčenosti prema korisnicima; i sebičnost, što zauzvrat može dovesti do nesreće drugih, posebno dece. Ovo je tipična dilema žena s kraja 20. i početka 21. veka, ali je takođe briga za privilegovana, bogata, dugovečna zapadna ljudska bića u celini, i proširuje se na globalnu zabrinutost oko bogatstva, siromaštva i klimatskih promena. Njene knjige takođe istražuju kako se ljudi kao vrsta odnose prema neljudskim životinjama i prirodnim svetom u celini. Dve njene knjige, The White Family (Bela porodica) (2002) i My Cleaner (Moj čistač) (2005), imaju rasizam kao centralnu temu, obrađenu kao tragediju u Beloj porodici ali kao komediju u Moj čistač. Godine 2009. objavila je Moj vozač, drugi roman sa mnogim istim likovima kao i Moj čistač, ali ovaj put smešten u Ugandu u vreme napetosti sa susednim DR Kongom. [8]

Godine 2010, Dži je objavila My Animal Life, memoare koje je Ketrin Hjuz pohvalila kao „upijajuće“ [11] i o kojima je Mišel Roberts napisala u The Independent: „Dok beleži uspehe (i zamke) u životu umetnika, My Animal Life slika fini, iskreni, složeni portret uma umetnika“. [12]

Dži je potpredsednik Kraljevskog društva za književnost i profesor kreativnog pisanja na Bath Spa University.[13] Takođe je radila u upravnom odboru Društva autora i vladinom odboru za pravo na javno pozajmljivanje.[8] Među književnim nagradama koje je dodeljivala su Bukerova nagrada 1989. [14] i nagrada Wellcome Book Prize 2010. [15]

Na novogodišnjim počastima 2012, Dži je imenovana za oficira Ordena Britanske imperije (OBE) za zasluge u književnosti. 2016. godine izabrana je za neizvršnog direktora Društva za licenciranje i kolekcionarstvo autora.

Bibliografija

uredi
  • Dying, In Other Words (Umiranje, drugim rečima) (Harvester, 1981).
  • Anthology of Writing Against War: For Life on Earth (Antologija pisanja protiv rata: Za život na Zemlji) (urednik) (Univerzitet Istočne Anglije, 1982)
  • The Burning Book (Goruća knjiga) (London: Faber i Faber, 1983). Novo izdanje 1985.
  • Light Years (Svetlosne godine) (London: Faber i Faber, 1985, ponovo izdao Flamingo, 1994, i Telegram, 2005).
  • Grace (London: Heinemann, 1988, ; Telegram, 2009).
  • Where Are the Snows? (Gde su snegovi?) (London: Heinemann, 1991; ponovo izdao Telegram, 2005).
  • Lost Children (Izgubljena deca) (London: Flamingo, 1994).
  • The Burning Book (Goruća knjiga) (London: Flamingo, 1994).
  • How May I Speak in My Own Voice? Language and the Forbidden (Kako mogu da govorim sopstvenim glasom? Jezik i zabranjeno) (Koledž Birkbek: predavanje Vilijama Metjuza, 1996).
  • The Ice People (Ledeni ljudi) (London: Richard Cohen Books, 1998, revidirani edn, Telegram, 2008).
  • The White Family (Bela porodica) (London: Telegram, 2002); 20. jubilarno izdanje Telegrama, 2022.
  • Diaspora City: The London New Writing Anthology (saradnik) (London: Arcadia Books, 2003).
  • The Flood (Potop) (London: Telegram, 2004).
  • My Cleaner (Moj čistač) (London: Telegram, 2005).
  • The Blue (Plava) (kratke priče) (London: Telegram, 2006).
  • NW 15: The Anthology of New Writing (NV 15: Antologija novog pisanja), u saradnji sa Bernardin Evaristo (Granta/British Council, 2007).
  • My Driver (Moj vozač) (Telegram, 2009).
  • My Animal Life: A Memoir, (Telegram, 2011).
  • Virginia Woolf in Manhattan (Virdžinija Vulf na Menhetnu) (London: Telegram, 2014).
  • Blood (Krv) (London: Fentum Press, 2019).
  • Virginia Woolf in Manhattan (Virdžinija Vulf na Menhetnu). Prošireno američko izdanje (London i Njujork: Fentum Press, 2019).
  • The Red Children (Crvena deca) (London: Telegram, 2022).

Reference

uredi
  1. ^ „GEE, Maggie (Mary)”. Encyclopedia.com. 
  2. ^ Derbyshire, Jonathan (8. 3. 2010). „The Books Interview: Maggie Gee”. New Statesman. 
  3. ^ a b v „Professor Maggie Gee | Professor of Creative Writing”. Bath Spa University. Arhivirano iz originala 15. 08. 2023. g. Pristupljeno 15. 8. 2023. 
  4. ^ Susan Brown; Patricia Clements; Isobel Grundy, ur. (2006). „Maggie Gee entry”. Orlando: Women's Writing in the British Isles from the Beginnings to the Present. Cambridge University Press Online. Arhivirano iz originala 27. 07. 2017. g. Pristupljeno 2. 11. 2020. 
  5. ^ O'Keeffe, Alice (15. 6. 2014). „Maggie Gee interview: 'Writing novels is a ghastly profession'. The Guardian. 
  6. ^ Gee, Maggie (10 February 2019), "Dammit, Thanet, I love you: how the southeast tip of England is enjoying a genteel renaissance", The Sunday Times. Retrieved 11 February 2019.
  7. ^ Bailes, Kathy (31. 3. 2022). „Ramsgate’s leading role in new tale of migration and community by town author Maggie Gee”. The Isle of Thanet News. Pristupljeno 15. 8. 2023. 
  8. ^ a b v g „Maggie Gee”. British Council. Pristupljeno 16. 9. 2016. 
  9. ^ „Maggie Gee: Writing the Condition-of-England Novel”. Bloomsbury Publishing Plc. Pristupljeno 16. 9. 2016. 
  10. ^ Page, Benedicte (16. 10. 2003). „Maggie Gee: A playful apocalypse”. The Bookseller. Pristupljeno 15. 8. 2023. 
  11. ^ Hughes, Kathryn (15. 5. 2010). „My Animal Life by Maggie Gee”. The Guardian. 
  12. ^ Roberts, Michèle (9. 4. 2010). „My Animal Life”. The Independent. 
  13. ^ Allen, Katie (28. 9. 2012). „Weldon and Hensher head to Bath Spa”. The Bookseller. Arhivirano iz originala 06. 05. 2014. g. Pristupljeno 9. 11. 2012. 
  14. ^ „The Booker Prize 1989 | Kazuo Ishiguro”. The Booker Prizes. Pristupljeno 15. 8. 2023. 
  15. ^ „Maggie Gee | Novelist and academic”. Wellcome Book Prize. Arhivirano iz originala 04. 12. 2023. g. Pristupljeno 15. 8. 2023. 

Spoljašnje veze

uredi