Svetlost

део електромагнетног спектра видљив људском оку

Svetlost je deo spektra elektromagnetnog zračenja iz opsega talasnih dužina vidljivih golim okom. Nekad se kaže i vidljiva svetlost što bi bio pleonazam da se termin svetlost ne koristi i u širem smislu da označi elektromagnetno zračenje bilo koje talasne dužine (recimo ultraljubičasti zraci, koje čovek ne vidi golim okom, a koji izazivaju fluorescenciju raznih materijala, često se nazivaju crnim svetlom). Vidljiva svetlost se obično definiše kao radijacija u opsegu talasnih dužina od oko 400 nanometara (nm), ili 400×10−9 m, do oko 700 nanometara – između infracrvene (sa dugačkim talasnim dužinama) u ultraljubičaste (sa kratkim talasnim dužinama).[1][2][3] Često se infracrveni i ultraljubičasti opseg takođe nazivaju svetlom.

Dispersija zraka bele svetlosti u trouglastoj prizmi. Dolazi do razdvajanja dužih talasnih dužina (crveno) i kraćih talasnih dužina (plavo).
ljubičasta 380–450 nm
plava 450–495 nm
zelena 495–570 nm
žuta 570–590 nm
narandžasta 590–620 nm
crvena 620–750 nm

Glavni izvor svetlosti na Zemlji je Sunce. Sunce, kao i druge zvezde, u procesu termonuklearne reakcije stvara fotone, jedan deo tako nastalih fotona, koji su nosioci elektromagnetnog zračenja i svetlosti, oslobađa se sa Sunca.[4] Sunčeva svetlost pruža energiju koju zelene biljke koriste da formiraju šećere, često u obliku glukoze, a ti šećeri otpuštaju energiju u živa bića koja se njima hrane.[5] Proces fotosinteze pruža virtualno svu energiju koju koriste živa bića. Istorijski, još jedan važan izvor svetlosti za ljude je bila vatra, od antičkih logorskih vatri do modernih kerozinskih lampi. Sa razvojem električnog svetla i elektroenergetskih sistema, električno osvetljenje je skoro potpuno zamenilo svetlost vatre. Neke vrste životinja generišu sopstvenu svetlost, što se naziva bioluminiscencijom. Na primer, svici koriste svetlost da lociraju parnjake, i vampirski skvidovi je koriste da se sakriju od plena.

Primarna svojstva vidljivog svetla su intenzitet, pravac propagacije, spektar frekvencija ili talasnih dužina, i polarizacija. Njena brzina u vakuumu, 299,792,458 metra u sekundi, je jedna od fundamentalnih konstanti prirode. Za vidljivu svetlost, kao i sve tipovi elektromagnetne radijacije (EMR), je eksperimentalno utvrđeno da se uvek kreću tom brzinom u vakuumu.

U fizici se termin svetlost ponekad odnosi na elektromagnetnu radijaciju bilo koje talasne dužine, nezavisno od toga da li je vidljiva.[6] U tom smislu, gama zraci, X-zraci, mikrotalasi i radio talasi su takođe svetlost. Poput svih tipova svetlosti, vidljiva svetlost se emituje i apsorbuje u veoma malim „paketima“ zvanim fotoni, i manifestuje svojstva talasa i čestica. To svojstvo se naziva talasno–korpuskularna dualnost. Izučavanje svetlosti, poznato kao optika, je značajna istraživačka oblast moderne fizike.

Svetlost - elektromagnetno zračenje uredi

Elektromagnetno zračenje se sastoji od velikog broja čestica-talasa koje se nazivaju fotoni, a svaki foton sadrži određenu količinu energije.[7]

Celokupni raspon zračenja koje nastaje u svemiru nazivamo elektromagnetni spektar.

Vrste elektromagnetnog zračenja uredi

Vrste elektromagnetnog zračenja:

Elektromagnetna zračenja međusobno se razlikuju jedino frekvencijom.

Svetlost nastaje kada se električni naboji kreću u elektromagnetnom polju. Atom emituje svetlost kada je neki od njegovih elektrona podstaknut dodatnom energijom spolja. Zračenje pobuđenih elektrona predstavljamo talasom. Svetlost manje energije ima manju frekvenciju, ali veću talasnu dužinu, a ona s više energije ima veću frekvenciju ali manju talasnu dužinu.

Talasna dužina = brzina svetlosti / frekvencija

Brzina svetlosti uredi

 
Crtežom je prikazano vreme širenja svetlosti od Zemlje (levo) do Meseca (desno) koje traje 1,255 sekundi.

Brzina svetlosti u vakuumu je tačno 299.792.458 m/s (približno 186.282 milja u sekundi). Fiksna vrednost brzine svetlosti u SI jedinicama proizilazi iz činjenice da je metar definisan na osnovu brzine svetlosti. Sve forme elektromagnetne radijacije se kreću istom brzinom u vakuumu.

Pre prvih naučnih pokušaja merenja brzine svetlosti, u staroj Grčkoj kod Heraklita i Empedokla postojalo je mišljenje da je svetlost nekakvo isparavanje, ili isijavanje, ali je postojala razlika između nekih (kao Empedoklo) koji su mislili da se svetlost kreće tako brzo da tu brzinu samo nije moguće meriti i drugih (kao Aristotel) koji su govorili da se svetlost širi prostorom trenutno (beskonačno brzo).[8]

Posle, u 17. veku mišljenje da se svetlost kreće beskonačnom brzinom bila je sumnjiva Galileju i on je pokušao, pomoću teleskopa, da odredi brzinu svetlosti, ali je udaljenost od nekoliko kilometara, na koju je bio postavio svetiljke bila je mala da se odredi brzina svetlosti.[9] Više fizičara je nastavilo u narednim vekovima da pokušava da izmeri brzinu svetlosti. Danski fizičar Ole Remer je izveo jedan rani eksperiment merenja brzine svetlosti 1676. godine. Koristeći teleskop, Rømer je posmatrao kretanje Jupitera i jednog od njegovih satelita, Io. Uočivši odstupanja u uočenom periodu Iove orbite, on je izračunao da je svetlosti potrebno oko 22 minuta da pređe dijametar Zemljine orbite.[10] Međutim, veličina orbite nije bila poznata u to vreme. Da je Rømer znao dijametar Zemljine orbite, iz njegovog proračuna bi proizašlo da je brzina svetlosti 227.000.000 m/s.

Ipolit Fizo je 1849. godine izveo jedno preciznije merenje brzine svetlosti. Fizo je usmerio zrak svetlosti u ogledalo udaljeno nekoliko kilometara. Rotirajući Zupčanik je postavljen na putu svetlosnog zraka koji se kretao od njegovog izvora do ogledala i nazad. Fizo je utvrdio da pri određenoj brzini rotacije, zrak prolazi kroz jedan otvor na zupčaniku na svom put ka ogledalu i kroz sledeći otvor na povratku. Polazeći od rastojanja do ogledala, broja zuba na zupčaniku, i brzine rotacije, Fizeau je mogao da izračuna brzinu svetlosti kao 313.000.000 m/s.

Leon Fuko je 1862. godine izvršio eksperiment u kome su korišćena rotirajuća ogledala i došao je do vrednosti od 298.000.000 m/s. Albert Abraham Majkelson je sprovodio eksperimente određivanja brzina svetlosti od 1877 do svoje smrti 1931. On je rafinirao Fukove metode 1926. godine koristeći poboljšana rotirajuća ogledala da bi izmerio vreme koje je neophodno da svetlost napravi povratno putovanje od Mont Vilson do Mont San Antonio u Kaliforniji. Precizna merenja su proizvela vrednost brzine od 299.796,000 m/s.[11]

Efektivna brzina svetlosti u raznim transparentnim supstancama koje sadrže običnu materiju, je manja od brzine u vakuumu. Na primer brzina svetlosti u vodi je oko 3/4 brzine u vakuumu.

Dva nezavisna tima fizičara su dovela svetlost u „kompletan zastoj“ propuštajući je kroz Boze–Ajnštajnov kondenzat elementa rubidijuma, jedan tim je bio sa Harvarda i Roulandovog instituta za nauku u Kambridžu, Masačusets, a drugi sa Harvard–Smitsonijan centra za astrofiziku, takođe u Kembridžu.[12] Međutim, popularni opis „zaustavljene“ svetlosti u tim eksperimentima se odnosi samo na zaustavljanje svetlosti u pobuđenim stanjima atoma, i njeno reemitovanje nakon arbitrarnog vremenskog razmaka, nakon stimulacije drugim laserskim pulsom. Tokom vremena u kome je svetlost bila „zaustavljena“, ona je prestala da bude svetlost.


Optika uredi

Izučavanje svetlosti i interakcija svetlosti i materije se naziva optika. Posmatranje i proučavanje optičkih fenomena kao što su duge i aurora borealis nude mnoštvo nagoveštaja o prirodi svetlosti.

Refrakcija uredi

 
Primer refraktovanog svetla. Cevčica izgleda povijena usled refrakcije svetlosti na prelazu iz vazduha u tečnost.
 
Oblak osvetljen sunčevim svetlom

Refrakcija je savijanje svetlosnih zraka pri prolazu kroz površinu između jednog transparentnog materijala u drugi. To je opisano Snelovim zakonom:

 

gde je   ugao između zraka i normale na površinu u prvom medijumu,   je ugao između zraka i normale na površinu u drugom medijumu, a n1 i n2 su indeksi refrakcije, n = 1 u vakuumu i n > 1 u transparentnoj supstanci.

Kada snop svetlosti prolazi kroz granicu između vakuuma i drugog medijuma, ili između dva različita medijuma, talasna dužina svetlosti se menja, dok frekvencija ostaje ista. Ako zrak svetlosti nije ortogonalan na granicu, promena talasne dužine dovodi do promene pravca zraka. Ta promena pravca je poznata kao refrakcija.

Refraktivno svojstvo sočiva se često koristi za manipulisanje svetlosti da bi se promenila prividna veličina_slike. Lupe, naočare, kontaktna sočiva, mikroskopi i refraktivni teleskopi su primeri primena takvih manipulacija.

Boje uredi

Ljudsko oko reaguje samo na vrlo ograničeni raspon talasanih dužina, na vidljivu svetlost. Međutim, ono odlično raspoznaje i vrlo male razlike unutar tog raspona. Te male razlike nazivamo boje. Boje su dakle male frekvencijske razlike u području vidljive svetlosti. Najkraću talasnu dužinu imaju ljubičasta i plava svetlost, a najdužu crvena svetlost.

Vidljiv deo elektromagnetnog spektra je talasnih dužina od 380 do 780 nm (nanometara), odnosno frekvencije (učestanosti) od 4×1014 Hz do 7,9×1014 Hz.

Svetlost istovremeno ispoljava osobine talasa i čestica. Svetlosna čestica, kvant, je foton.

Osnovne karakteristike svetlosti, shvaćene kao talasa, su:

Talasna dužina svetlosti se dovodi u vezu sa njenom frekvencijom preko konstante njene brzine:

 

Pri čemu su:

  Brzina svetlosti, konstanta Univerzuma - 299820 km / s
  Talasna dužina, osnovna jedinica - metar (m)
  Frekvencija, osnovna jedinica - herc (Hz, s-1)

Spektar vidljivog zračenja čine:

Bela svetlost sastavljena je od kontinuiranog niza svih boja vidljivog spektra. U praksi pod bojom nekog tela možemo smatrati boju koje telo reflektuje kada je osvetljeno belom svetlošću, tj. telo će biti obojeno nekom bojom ako mu površina apsorbuje belu svetlost samo na određenom talasnom području. Boja dakle zavisi od frekvencije reflektovanog zračenja.

Bela površina je ona koja u jednakoj meri reflektuje sva talasna područja bele svetlosti.

Crna površina je ona koja u potpunosti apsorbuje belu svetlost.

Siva površina u jednakoj meri reflektuje sva valna područja bele svetlosti, ali ih i delomično apsorbuje.

Apsorpcija svetlosti i boje uredi

Vegetacija apsorbuje crvenu i plavu svetlost, a reflektuje zelenu, pa nam zato biljke izgledaju zeleno. Stvar koja upija plavo, a reflektuje crveno izgleda nam crvena; ona koja upija crvenu svetlost, a reflektuje plavu je plava; koja podjednako reflektuje svetlost u svim bojama je bela ili crna ili siva. Npr. ruža je crvena zato što se sve boje osim crvene upijaju unutar ruže, a samo se crvena boja reflektuje. Crno i belo su u osnovi isto, a razlika je samo u količini reflektovane svetlosti, a ne u njihovoj boji.

Sve boje koje se vide na Zemlji se razlikuju samo u talasnoj dužini sunčeve svetlosti koju najbolje reflektuju.

Kraće se talasne dužine delotvornije šire kroz vazduh nego duže talasne dužine. Nebo je plavo zato što se kratke talasne dužine (plava svetlost) najviše šire.

Podela boja uredi

Bela, crna i siva su ahromatske boje, a sve ostale boje su hromatske.

Osnovne karakteristike hromatskih boja:

  • ton (pojam vezan za ime boje npr. crvena, zelena)
  • svetlina (zavisi od intenziteta zračenja)
  • zasićenost (zavisi od čistoće boje)

Ljudi vide vidljivu svetlost iz dva razloga. Prvi je taj što je vazduh proziran za vidljivu svetlost, za razliku od drugih materija pa tako svetlost prolazi kroz atmosferu. Drugi razlog je taj što Sunce isijava najviše energije upravo u vidljivom delu spektra. Vrlo vruća zvezda emituje većinu svetlosti u ultraljubičastom području. Vrlo hladna zvezda većinom emituje u infracrvenom. Sunce, po mnogome prosečna zvezda koja emituje većinu energije u vidljivom delu spektra.

Fiziološka osetljivost uredi

Talasna dužina (nm) Vidljivost V( )
400 0,0004
420 0,004
440 0,023
460 0,06
480 0,139
500 0,323
520 0,71
540 0,954
560 0,995
580 0,87
600 0,631
620 0,381
640 0,175
660 0,061
680 0,017
700 0,004

Čovek i životinje imaju različit biološki sastav oka, tako nije svima neka boja podjednako vidljiva. Zato se za jačinu svetlosti pored fizičke jedinice vat (Watt) upotrebljava još fiziološka jedinica lumen (лм). Ako je neka svetlost jačine npr. 1 lumen, onda čovek ima isti osećaj vidljivosti nezavisno od boje svetlosti. Svetlo jačine jednog vata zelene boje nam izgleda dosta jače nego crvene ili plave. Vidljivost boja prikazuje donja tabela:

Na osnovu prikazanih podataka može se primetiti, da je najjača boja na  = 540-555 nm, a to je talasna dužina za žuto-zelenu boju.

To je razlog, zašto se za signalna svetla (semafori, vozila) koriste zelena, žuta i crvena svetla, na koja je naše oko najosetljivije.

Crna boja nije boja već odsustvo boje. Ljudski mozak ne prima nikakav signal prilikom gledanja u crnu boju.

Prema aditivnom principu sve boje su kombinacije engl. RGB - red, green, blue, znači da je moguće svaku boju napraviti kombinujući crvenu, plavu i zelenu. Bela je prisustvo svih boja, a crna je odsustvo svih boja. Primer, kako se od tri boje dobijaju najrazličitije boje je mastilo štampača u boji. Na ovom principu rade i CRT monitori računara ili klasični TV uređaji.

Izvori svetlosti uredi

Svetlosni izvori su tela koja stvaraju svetlost. Razlikujemo prirodne (npr.zvezde) i veštačke (npr. sijalice ili sveće) svetlosne izvore.

Svetlost se od izvora na sve strane rasprostire pravolinijski. Pravci po kojima se rasprostire svetlost nazivaju se svetlosni zraci. Deo prostora iza nekog tela nasuprot svetlosnom izvoru u koji ne dolazi neposredna svetlost izvora naziva se senka. Odbijanje svetlosti naziva se refleksija, a lom svetlosti refrakcija. Razlaganje bele svetlosti u boje naziva se dispersija.

Postoji mnoštvo tipova izvora svetlosti. Najčešći svetlosni izvori su termalni: telo na datoj temperaturi emituje karakteristični spektar radijacije crnog tela. Jednostavni termalni izvor je sunčeva svetlost, što je radijacija koju emituje hromosfera Sunca na oko 6.000 Kelvina. Ona je najveća u vidljivom regionu elektromagnetnog spektra u pogledu talasnih dužina[13] i oko 44% energije sunčeve svetlosti koja doseže do površine Zemlje je vidljivo.[14] Još jedan primer su sijalice, koje emituju samo oko 10% svoje energije u obliku vidljive svetlosti, dok je ostalo infracrveno. Istorijski često korišćeni termalni izvor svetla su bile užarene čvrste čestice u plamenu, mada one isto tako emituju najveći deo svoje radijacije u infracrvenom opsegu, i samo malu frakciju u vidljivom spektru. Najizraženiji deo spektra crnog tela je dubokoj infracrvenoj oblasti, sa talasnom dužinom od oko 10 mikrometara, za relativno hladne objekte kao što su ljudska bića. Sa povećanjem temperature, pik se pomera ka kraćim talasnim dužinama, proizvodeći prvo crveni sjaj, zatim beli, i konačno plavo-belu boju sa pomeranjem pika izvan vidnog dela spektra ka ultravioletnom. Te boje se mogu videti kad se metal zagreva dok ne postane crven ili beo. Plavo-bela termalna emisija se retko sreće, izuzev u zvezdama (često uočena čisto plava boja u plamenu gasa ili zavarivačkoj baklji je zapravo proizvod molekularne emisije, specifično CH radikali emituju u opsegu talasnih dužina oko 425 nm, i to se ne sreće u zvezdama ili čistoj termalnoj radijaciji.

Atomi emituju i apsorbuju svetlost sa karakterističnim energijama. Time se proizvode „emisione linije“ u spektru svakog atoma. Emisija može da bude spontana, kao u svetlećim diodama, lampama sa električnim pražnjenjem (kao što su neonske lampe i neonski znaci, živine sijalice, etc.), i plamenovima (svetlost iz samog vrućeg gasa, na primer, natrijum u gasnom plamenu emituje karakterističnu žutu svetlost). Emisija isto tako može da bude stimulisana, kao što je to slučaj u laserima ili mikrotalasnim mazerima.

Deceleracija slobodnih naelektrisanih čestica, kao što su elektroni, može da proizvede vidljivu radijaciju: ciklotronska radijacija, sinhrotronska radijacija, i radijacija zakočnog zračenja su primeri toga. Čestice koje se kreću kroz medijum brže od brzine svetlosti u tom medijumu mogu da proizvedu vidljivu Čerenkovljevu radijaciju.

Pojedine hemikalije proizvode vidljivu radijaciju putem hemoluminiscencije. U živim bićima, taj proces se naziva bioluminiscencija. Na primer, svici proizvode svetlost tim putem, i brodovi kretanjem kroz vodu mogu da poremete plankton koji proizvodi sjajan trag.

Pojedine supstance proizvode svetlost kad se ozrače radijacijom veće energije. Taj proces je poznat kao fluorescencija. Neke supstance emituju svetlost polako nakon ekscitacije radijacijom. To je poznato kao fosforescencija.

Fosforescentni materijali se isto tako mogu pobuditi bombardovanjem subatomskim česticama. Katodoluminiscencija je jedan od primera. Taj mehanizam se koristi u katodnim cevima televizijskih aparata i računarskih monitora.

 
Grad osvetljen veštačkim svetlom

Nekoliko drugih mehanizama može da proizvede svetlost:

Kad se koncept svetlosti proširi tako da obuhvata fotone veoma visoke energije (gama zrake), dodatni mehanizmi generisanja svetlosti su:

Sjajnost i temperatura boja običnih izvora svetlosti uredi

Ako u vidljivoj oblasti spektra raspodela energije u spektru izvora približno odgovara raspodeli energije u spektru crnog tela pri nekoj temperaturi TV, to izvor ima temperaturu boje jednaku TV.[15]

  • Sjajnost (L) neke površine u datom pravcu određuje se jačinom svetlosti odaslatoj (emitovanoj) u tom pravcu sa jedinice površine. Sjajnost se može odrediti, ako se uzme za jedinicu osvetljenost površine koja potpuno rasejava svetlost (pri tom jednako u svim pravcima), pri uslovu, da ta površina izlučuje (emituje) 1lm po jedinici površine[16]
  • Luminacija (sjaj površine izvora) kao fotometrijska veličina karakteriše emisivnost površine svetlosnog izvora (primarni) ili refleksiju svetlosti od površine (sekundarni svetlosni izvor) u datom pravcu posmatranja.[17]

Luminacija jednog tela jednaka je u svim pravcima, ako ono emituje svetlost po Lambertovom zakonu. To je slučaj samo kod crnog tela, a približno kod difuzione refleksije na listu bele hartije, površine zidova itd.

Jedinica za luminaciju je nit-nt. 1nt=1cd/m2[17] Sve ranije definisane jedinice vizuelne (subjektivne) imaju analogne jedinice energijske (objektivne fotometrije).Pregled jedinica dat je u tabeli [18]

Osvetljenost neke površine određuje se kao svetlosni protok koji pada na jedinicu površine; metrička jedinica: lm /m2 ili luks [19] [16]

Geometrijska optika uredi

Svetlost se od izvora na sve strane rasprostire pravolinijski. Pravci po kojima se rasprostire svetlost nazivaju se zraci svetlosti. Deo prostora iza nekog tela nasuprot izvoru svetlosti u koji svetlost izvora ne dopire neposredno, naziva se senka. Odbijanje svetlosti naziva se refleksija, a lom svetlosti refrakcija. Razlaganje bele svetlosti u boje, naziva se dispersija.

Doplerov efekt uredi

Doplerov efekat je promena posmatrane talasne dužine talasa zbog međusobnog približavanja ili udaljavanja izvora talasa i posmatrača. Talasne dužine linija povećavaju se (pomiču prema crvenom području spektra) kada se izvor udaljava, a smanjuju se (pomiču prema plavom području spektra) kada se izvor približava posmatraču.

Doprinos Ruđera Boškovića tumačenju svetlosti uredi

Bošković je smatrao da „svetlost može biti kao neko fino istakanje i kao neka para koju izbacuje žestoka vatrena fermentacija“. Tvrdio je da je struktura svetlosnih čestica, iako su male mase, složena i da se zrake različitih boja međusobno razlikuju.

Kako bi objasnio zašto se na prelasku iz jednog optičkog sredstva u drugo deo svetlosnog snopa reflektuje, a deo prelama, pretpostavio je da je svetlosna čestica složena od mnoštva čestica nižeg reda povezanih elastičnim silama. Ako u trenutku emisije čestice koje čine svetlosnu česticu dobiju različite početne brzine sporije će čestice usporavati brže a brže će ubrzavati sporije pa će se svetlosna čestica rastezati i stezati. Zavisno je li svetlosna čestica rastegnuta ili stegnuta u trenutku kad dolazi do granične površine između dva optička sredstva ona će se odbiti ili proći.

Ruđer je osmislio (ali nije sproveo) eksperiment kojim je pomoću dva teleskopa od kojih je jedan napunjen vodom namjeravao da utvrdi da li je svetlost korpuskularne ili talasne prirode.[20]

Svetlosni pritisak uredi

Svetlost vrši fizički pritisak na objekte na svom putu. Ovaj fenomen se može izvesti iz Maksvelovih jednačina, mada se može jednostavnije objasniti korpuskularnom prirodom svetlosti: fotoni se sudaraju sa materijom i prenose svoj momenat. Pritisak svetlosti je jednak snazi svetlosnog zraka podeljenoj sa c, brzinom svetlosti. Usled velike magnitude brzine c, efekat pritiska svetlosti je zanemarljiv u kontekstu svakodnevnih objekata. Na primer, laserski pointer snage jednog milivata vrši silu od oko 3,3 piko njutna na osvetljeni objekat; stoga je u principu moguće podignuti novčić od jedne US cente pomoću laserskih pointera, ali je za to neophodno upotrebiti oko 30 milijardi pointera snage 1 mW.[21] Za razliku od toga, u aplikacijama na nanometarskoj skali, kao što su nanoelektromehanički sistemi (NEMS), efekat pritiska svetla može da bude značajan, i stoga se istražuje moguća eksploatacija pritiska svetlosti kao pogonske sile NEMS mehanizama i fizičkih prekidača nanometarske veličine u integrisanim kolima.[15]

Na većim razmerama, pritisak svetlosti može da uzrokuje ubrzavanje obrtanja asteroida,[16] putem delovanja na njihove iregularne oblike poput lopatica na vetrenjači. Mogućnost pravljenja solarnih jedara koja bi ubrzavala svemirske brodove se takođe istražuje.[16][19]

Mada je kretanje Kruksovog radiometra originalno pripisivano pritisku svetlosti, ta interpretacija nije korektna; karakteristična Kruksova rotacija je posledica nepotpunog vakuuma.[17] S druge strane, kod Nikolsovog radiometra gde je je blago pomeranje uzrokovano momentom (mada je to nedovoljno za potpunu rotaciju uz prevladavanje sile trenja) je direktna posledica pritiska svetlosti.[17]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Logos 2017, str. 245, 277. „Čovekovo oko može da vidi svetlost talasnih dužina od 380 do 740 nanometara“.
  2. ^ Pal & Pal 2001, str. 387
  3. ^ Buser & Imbert 1992, str. 50
  4. ^ Logos 2017, str. 22, 282.
  5. ^ Logos 2017, str. 206, 209-210.
  6. ^ Kumar 2008, str. 1416.
  7. ^ Logos 2017, str. 22, 248. Prema zamisli A. Ajnštajna foton nije materija, nego energija.
  8. ^ Logos 2017, str. 22.
  9. ^ Logos 2017, str. 274.
  10. ^ „Scientific Method, Statistical Method and the Speed of Light”. Statistical Science. 15 (3): 254—278. 2000. 
  11. ^ Michelson, A. A. (1927). „Measurements of the velocity of light between Mount Wilson and Mount San Antonio”. Astrophysical Journal. 65: 1. Bibcode:1927ApJ....65....1M. doi:10.1086/143021. Pristupljeno 12. 3. 2014. 
  12. ^ Harvard News Office (24. 1. 2001). „Harvard Gazette: Researchers now able to stop, restart light”. News.harvard.edu. Arhivirano iz originala 28. 10. 2011. g. Pristupljeno 8. 11. 2011. 
  13. ^ On the Solar and the Color Sensitivity of the Eye
  14. ^ „Reference Solar Spectral Irradiance: Air Mass 1.5”. Pristupljeno 12. 11. 2009. 
  15. ^ a b Dr.Aleksandar B.Milojević Talasna optika ZU Beograd 1971. god. strana 566
  16. ^ a b v g Dr.Aleksandar B.Milojević Talasna optika ZU Beograd 1971god str 565
  17. ^ a b v g Jevrem Janjić , Miroslav Pavlov, Branko Radivojević Fizika sa zbirkom zadataka i priručnikom za laboratorijske vežbe za treći razred srednje škole,Beograd ZU 2010god, str127
  18. ^ Jevrem Janjić , Miroslav Pavlov, Branko Radivojević Fizika sa zbirkom zadataka i priručnikom za laboratorijske vežbe za treći razred srednje škole, Beograd ZU 2010god, str127
  19. ^ a b Dr.Aleksandar B.Milojević Talasna optika ZU Beograd 1971god str565
  20. ^ Goran Pichler, Svjetlost, Leksikon Ruđera Boškovića. . str. 129—131. ISBN 978-953-268-020-1.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  21. ^ Tang, Hong (1. 10. 2009). „May The Force of Light Be With You”. IEEE Spectrum. 46 (10): 46—51. doi:10.1109/MSPEC.2009.5268000. 

Literatura uredi

  • Buser, Pierre A.; Imbert, Michel (1992). Vision. MIT Press. str. 50. ISBN 978-0-262-02336-8. Pristupljeno 11. 10. 2013. „Light is a special class of radiant energy embracing wavelengths between 400 and 700 nm (or mμ), or 4000 to 7000 Å. 
  • Pal, G. K.; Pal, Pravati (2001). „chapter 52”. Textbook of Practical Physiology (1st izd.). Chennai: Orient Blackswan. str. 387. ISBN 978-81-250-2021-9. Pristupljeno 11. 10. 2013. „The human eye has the ability to respond to all the wavelengths of light from 400-700 nm. This is called the visible part of the spectrum. 
  • Kumar, Narinder (2008). Comprehensive Physics XII. Laxmi Publications. str. 1416. ISBN 978-81-7008-592-8. 
  • Albert Einstein: Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heuristischen Gesichtspunkt. In: Annalen der Physik. (1905). стр. 132–148. Mit diesem Beitrag begründete Einstein den Welle-Teilchen-Dualismus des Lichts.
  • Rolf Heilmann: Licht. Die faszinierende Geschichte eines Phänomens, Herbig. . München. 2013. ISBN 978-3-7766-2711-4. 
  • Klaus Hentschel: Einstein und die Lichtquantenhypothese. In: Naturwissenschaftliche Rundschau. 58, 6, 2005, ISSN 0028-1050. стр. 311–319.
  • Thomas Walther, Herbert Walther: Was ist Licht? Von der klassischen Optik zu Quantenoptik. Beck. . München. 1999. ISBN 978-3-406-44722-8. 
  • Sidney Perkowitz: Eine kurze Geschichte des Lichts. Die Erforschung eines Mysteriums. Deutscher Taschenbuch Verlag. . München. 1998. ISBN 978-3-423-33020-6. 
  • George H. Rieke: Detection of Light – From the Ultraviolet to the Submillimeter. Cambridge University Press. . Cambridge. 2003. ISBN 978-0-521-81636-6. 
  • Wolfgang Schivelbusch: Lichtblicke: Zur Geschichte der künstlichen Helligkeit im 19. Jahrhundert. Fischer Taschenbuch, Frankfurt am Main. . 2004. ISBN 978-3-596-16180-5.  Недостаје или је празан параметар |title= (помоћ)

Spoljašnje veze uredi