Temur-kan[a] (mong. Төмөр; sr. mong. ᠥᠯᠵᠡᠶᠢᠲᠦ ᠲᠡᠮᠦᠷ; kin: 鐵穆耳; pin: Temür), odnosno Čeng-cung (kin: 成宗; pin: Chéngzōng; 15. oktobar 1265, Karakorum — 10. februar 1307, Kanbalik), bio je veliki kan Mongolske imperije, odnosno car Kine (1294—1307) iz dinastije Juan, ogranka dinastije Boridžigin.

Temur-kan
Car Čeng-cung iz dinastije Juan, odnosno Temur-kan. Portret izrezan iz albuma na kome je prikazana nekolicina vladara iz dinastije Juan, sada se nalazi u Nacionalnom muzeju palate u Tajpehu. Originalna slika je 47 cm duga i 59,4 cm visoka, izrađena tehnikom ulje na svili u XIV veku.
Lični podaci
Puno imeBoridžigin Temur Oldžeitu-kan
Datum rođenja(1265-10-15)15. oktobar 1265.
Mesto rođenjaKarakorum, Mongolsko carstvo
Datum smrti10. februar 1307.(1307-02-10) (41 god.)
Mesto smrtiKanbalik, Dinastija Juan
GrobKarakorum
Religijabudizam
Porodica
SupružnikBulugan-katun
PotomstvoTešou
RoditeljiZenjin
Kokejin-katun
DinastijaDinastija Juan (ogranak dinastije Boridžigin)
Veliki kan Mongolskog carstva
Period1294—1307
PrethodnikKublaj-kan
NaslednikKajšan-kan
car Kine
Period1294—1307
PrethodnikŠ’-cu
NaslednikVu-cung

Temur je bio sin Zenjina, najstarijeg sina Kublaj-kana, i njegove supruge Kokejin-katun. Posle očeve smrti 1286. godine postao je naslednik svog dede, od koga je 1294. godine nasledio presto Kine i titulu velikog kana Mongolskog carstva. Njegovim dolaskom na vlast počinje razdoblje Mongolskog mira (lat. Pax Mongolica). Temur je počeo vladavinu agresivnom politikom prema Burmi na jugu, koja je rezultirala stavljanjem tačke na njenu nezavisnost 1301. godine. Izuzev toga rata, njegova vladavina predstavlja razdoblje mira i razvoja trgovine.

Poreklo i mladost uredi

Temur-kan se rodio 15. oktobra 1265. godine, kao sin Zenjina [b], najstarijeg od dvadeset dva sina Kublaj-kana.[1] Unuk velikog kana je svoju mladost proveo u Junanu, gde mu je otac bio namesnik.[2] Zenjin je bio određen za Kublajevog naslednika, ali je umro pre svog oca, 1286. godine, pa je stoga, kao njegov jednini preživeli sin, 21-godišnji Temur bio određen za naslednika. Marko Polo je opisao Temura na sledeći način:

Narav ovog kneza je izvrsna, uz to, odlikuje se mudrošću i odvažnošću; o ovom poslednjem pružio je dokaze u nekoliko uspešnih okršaja.[1]

Već 1287. godine Temur je učestvovao u gušenju pobune Najana, dalekog rođaka dinastije, protiv Kublaj-kana.[3] Do odlučne bitke je došlo na reci Liao u Mandžuriji, gde se 300.000 pobunjenika sudarilo sa kanovom vojskom koja je brojala 315.000 ljudi.[3][4] Borba je počela u ranim jutarnjim časovima, kišom strela na opkoljenu Najanovu vojsku, a potom je nastavljena prsa u prsa promenljivom srećom. Oko podneva, opkoljeni Najan je pokušao bekstvo, ali je bio uhvaćen i pogubljen. Potom je nastupio svirep pokolj njegove vojske.[5]

Veliki kan i rat protiv Burme uredi

Godine 1294. umro je Kublaj-kan, ali Temur nije odmah mogao naslediti ogromno carstvo, morala se čekati saglasnost skupštine, Kuriltajia. Ona je dobijena sledeće godine, kada Temur počinje vladati Kinom pod vladarskim imenom Juen-džen (kin: 元贞) i ogromnom Mongolskom imperijom kao vrhovni gospodar. 1297. godine promenio je vladarsko ime u Da-d’ (kin: 大德), pod kojim će vladati do kraja svog života.

Kublaj-kanovom smrću sam položaj Velikog kana izgubio je svoje značenje i postao je samo titula, jer kan, zbog velike udaljenosti, nije mogao da održava red u celoj zemlji.[6] Osim toga, koreni mongolske vlasti nisu bili dovoljno duboki. U zapadnom delu imperije živeli su Turci, koji su i inače imali malo toga zajedničkog sa Temur-kanom, naročito jer je vladao po kineskom uzoru. Sve to je uticalo da Mongolsko carstvo preraste u mongolski savez.[7]

Temur-kan, žestoki ratnik, više se interesovao za proširivanje teritorije carstva nego za unapređivanje kulture. Stoga je nastavio osvajanje Burme koje je počeo njegov deda, sa ciljem da opljačka bogat i velelepni grad Pagan, što mu je i uspelo 1301. godine. Rušenje prestonice demoralisalo je Burmance i njihova država se raspala na veliki broj malih i međusobno zavađenih feudalnih jedinica, koje su priznavale vlast Velikog kana.

Mongolski mir uredi

Spoljašnja politika: Diplomatija i trgovina uredi

 
Četiri jedinice Mongolskog carstva: dinastija Juan, Ilkanat, Čagatai i Zlatna horda.

Temurovom vladavinom završava se vreme mongolskog osvajanja i počinje era mongolskog mira. U znak priznanja neverovatnih promena u pravcu mira i napretka na međunarodnoj sceni, zapadni naučnici su, mnogo kasnije, XIV vek nazvali Pax Mongolica ili Pax Tatarica. Temur je bio prvi od kanova koji je tražio načine da kroz mirnu trgovinu i diplomatiju stekne trgovačke i diplomatske veze koje nije mogao dobiti oružjem. Zato su održavane žive diplomatske veze sa Evropom, gde su u razne diplomatske misije sada slati ponizni sveštenici, učenjaci i ambasadori.[7]

Vešti u seobi mnoštva ljudi i korišćenju novih tehnologija za ratne ciljeve, Mongoli su nastavili sa sličnom praksom u vreme mongolskog mira. Lutalačke principe svog nomadskog društva primenili su na najkonzervativnije aspekte života i kulture. Mongolska vojska je između porodica raspodelila prevodioce, pisare, lekare, astronome i matematičare, isto kao što je raspodelila muzičare, kuvare, zlatare, akrobate i slikare.[8] Vlasti su ove proizvođače znanja podelile kao i sve druge zanatlije, stoku i drugu robu i odaslale ih karavanima, ili preko mora, u razne delove zemlje.[9]

Trgovački uticaj carstva dopirao je mnogo dalje od njegove vojske.[7] Sledeći prethodnike Temur se brinuo o održavanju trgovačkih puteva, širom carstva, i gradio stanice koje je snabdevao zalihama robe svakih 40–50 km. Ove stanice su obezbeđivale teretne životinje i vodiče koji su sprovodili trgovce kroz teško prohodne oblasti.[10] Pored kopnenog sve više se koristio transport robe brodovima.[11]

Mongoli su shvatali da roba, obična i svakodnevna na jednom tržištu, lako može postati egzotična i potencijalno skupa na drugom. Početak Temurove vladavine obeležen je grozničavom potragom za novim vrstama robe koja bi se prodavala na nekom udaljenom tržištu ogromnog Mongolskog carstva, ili za novim načinima prodaje uobičajene robe. Svaka stvar - od boja, papira, i lekova, do pistaća, petardi i otrova - imala je potencijalne kupce, a činilo se da su mongolski činovnici čvrsto rešeni da ih pronađu. Odgovarajući na potrebe jedinstvenog tržišta, mongolske radionice u Kini nisu samo proizvodile tradicionalnu kinesku robu, kap što su porcelan ili svila za svetsko tržište, već su se proširili na potpuno nove proizvode za specijalizovana tržišta, uključujući i proizvodnju reljefa Madone sa detetom Isusom, rezbarenog u slonovači i izvoženog u Evropu.

Mongolsko podsticanje trgovine donelo je svetu mnogo novih tkanina tako što je za lokalne proizvode pronalazilo nova tržišta. Poreklo tih tkanina još uvek se vidi u etimologiji njihovih naziva. Primer za to je naročito glatka i sjajna svila, koja je na zapadu postala poznata kao saten, imenom nastalim od mongolske luke Zajtun [v], dovožena je u Evropu posredstvom Ilkanata.[12]

Počev od Temurovog vremena, Mongoli su postali sinonim za luksuznu trgovačku robu i egzotične raritete, a reč Tartar više nije označavala raspojasani užas.[13]

Unutrašnja politika: Razvoj kulture uredi

Osim na spoljašnjem ovaj period predstavlja doba prosperiteta i na unutrašnjem planu. Temurova vladavina i inače vladavina dinastije Juan predstavlja pravi procvat drame, veoma zapostavljene umetnosti u tradicionalnoj kineskoj kulturi. U Kini su izvođači, glumci i pevači, tradicionalno bili malo cenjeni. Svrstavani su uz prostitutke, konkubine, i slična marginalna zanimanja. Mongolski vladari su unapredili njihov društveni status i priznali im dostojanstvo profesije.[14] Sagrađena je i pozorišna četvrt, pa predstave više nisu bile ograničene na pijace, javne kuće i krčme.[15] Spoj kineske drame i mongolske muzike udario je temelje današnjoj Pekinškoj operi.[16]

Tokom vladavine dinastije Juan u Kini je porasla opšta pismenost, a s njom je rastao i obim štampanog materijala. Temur je, 1296. godine, osnovao Štamparsku službu koja je distribuirala vladine odluke po celoj zemlji, a podsticao je što širu primenu štampe i u ostalim, neslužbenim oblastima. Tu su spadale verske knjige i romani. Broj štampanih knjiga toliko se povećao da im je cena padala za sve vreme vladavine dinastije Juan. Štamparske prese u celom carstvu ubrzo su počele štampati i poljoprivredne pamflete, almanahe, verske tekstove, zakone, istoriju, medicinske članke, nove matematičke teorije, pesme i poeziju na mnogo različitih jezika.

Smrt uredi

Dana 10. februara 1307. godine Temur-kan je umro [17] u svojoj palati u Kanbaliku, severno od Pekinga, bez muškog naslednika, pošto mu je jedini sin Tešou umro godinu ranije. Na mestu velikog kana Mongolskog carstva i cara Kine nasledio ga je daleki rođak Kajšan-kan. Posle smrti mu je dodeljeno posthumno ime Car Đin-ming Guang-sjao (kin: 钦明广孝皇帝; pin: Qínming Guǎngxiào huángdì) i hramovno ime Čeng-cung, shodno kineskoj tradiciji.

Napomene uredi

  1. ^ Poznat i pod imenom Temir ili Timur.
  2. ^ Zenjin je poznat i pod imenima Zen-Temur ili Čingim.
  3. ^ Sjamen, najveći grad na jugoistočnoj kineskoj obali u predelu Tajvanskog moreuza. Drugi oblici imena: Caj-tun, Zarten, Zaizen, Jaitoni.

Reference uredi

  1. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 167.
  2. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 234.
  3. ^ a b Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 154.
  4. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 157.
  5. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 158.
  6. ^ Vederford 2007, str. 256.
  7. ^ a b v Vederford 2007, str. 259.
  8. ^ Vederford 2007, str. 267.
  9. ^ Vederford 2007, str. 267-268.
  10. ^ Vederford 2007, str. 260.
  11. ^ Vederford 2007, str. 263.
  12. ^ Vederford 2007, str. 266.
  13. ^ Vederford 2007, str. 276.
  14. ^ Vederford 2007, str. 244.
  15. ^ Vederford 2007, str. 244-245.
  16. ^ Vederford 2007, str. 245.
  17. ^ Milion putovanja Marka Pola 2012, str. 436.

Literatura uredi

  • Džek Vederford, Džingis Kan i stvaranje savremenog sveta, 2007. Beograd
  • Milion putovanja Marka Pola, 2012. Beograd