Tirensko more

море

Tirensko more (ital. Mare Tirreno, franc. Mer Tyrrhénienne)[1] deo je Sredozemnog mora između Italije na severoistoku , ostrva Korzike i Sardinije na zapadu i Sicilije na jugu. Najveća dužina ovog mora je u pravcu severozapad–jugoistok i iznosi oko 390 milja. Najveća širina je u pravcu istok–zapad i iznosi oko 350 milja. Tirensko more je jedan od najdubljih basena u Sredozemnom moru. Dno je u severnom delu pliće. Najveća dubina je 3.758 m i nalazi se na oko 25 milja jugozapadno od ostrva Ponce (Ponza). More je siromašno ostrvima. Najznačajnije ostrvske skupine su: Toskanski arhipelag (sa najvećim ostrvom Elbom), Pontinska ostrva, Liparska ostrva i Egadska ostrva. Oko 35 milja severozapadno od Palerma je usamljeno ostrvo Ustika (Ustica).

Tirensko more
Karta Tirenskog more
LokacijaMediteransko more
Koordinate40° S; 12° I / 40° S; 12° I / 40; 12
Zemlje basenaItalija, Francuska
Površina275.000 km2 (106.200 sq mi) km2
Pros. dubina2.000 m (6.562 ft) m
Maks. dubina3.785 m (12.418 ft) m
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Klima je sredozemna. Srednja temperatura vazduha leti je od 23 °C do 25 °C, zimi oko 13 °C. Oblačnost je relativno mala, padavine umerene sa maksimumom od septembra do maja. U severnom delu, od maja do avgusta, više od trećine svih vetrova su jugozapadnog i zapadnog smera, zimi su česti jugoistočni vetrovi s kišom, dok na jugu preovlađuju leti severozapadni i severoistočni, a zimi južni vetrovi. Srednja temperatura površine mora najniža je u februaru i varira od 11 °C do 14 °C, a najviša u avgustu, od 23 °C do 26 °C.

Lajka na Sardiniji

Morske struje su pod uplivom opšteg sistema strujanja zapadnog basena Sredozemnog mora. Preovlađujuća istočna struja brzine 0,5 čvorova teče uz severnu obalu Sicilije i skreće na severozapadu duž Apeninskog poluostrva. Uz obalu Korzike nema izrazite redovne struje, dok u Bonifačovom prolazu istočna struja može da dosegne brzinu do 2 čvorova. Amplituda morskih mena je neznatna (0,3 m).

ISS-30 Evropa iznad Tirenskog mora

Slanost varira između 37‰ i 38‰ na površini, a do dubine od 1.500 m raste za oko 0,75‰. Prozirnost mora je u proseku 40–45 m. Ribarstvo je razvijeno; najviše se lovi plava riba i tunj. Glavne pomorske komunikacije tranzitnog karaktera su prolazi koji ga spajaju sa Sredozemnim morem, a luke sa međunarodnim saobraćajem su Napulj i Palermo. Pomorske baze su u Napulju, Palermu, Kaljariju i La Madaleni. U Drugom svetskom ratu Tirensko more je bilo važno pomorsko ratište u vreme zauzimanja Sicilije u julu 1943, naročito u savezničkim desantnim operacijama kod Salerna u septembru 1943. i Ancija u januaru 1944. Obale Tirenskog mora na Apeninskom poluostrvu su pretežno niske, peskovite i pretežno močvarne, sa brojnim plitkim zalivima; obala na Siciliji je dosta strma sem krajnjeg zapadnog dela; obala duž Sardinije i Korzike je, sa malim izuzecima, tipičan primer rijaske obale. Granica Tirenskog mora na jugoistoku u Mesinskom tesnacu je linija koja spaja rt Pači (Capo Paci) i rt Peloro; granica mora na jugozapadu je spojnica između rta Boeo na Siciliji i rta Teulada na Sardiniji; u Bonifačovom prolazu, spojnica rta Testa na Sardiniji i rta Feno (Cap de Feno) na Korzici i na severu granica Tirenskog mora je linija koja spaja rt Groso (Cap Grosso) na Korzici, ostrvo Tino, ostrvo Palmarija i rt San Pjetro (Punta San Pietro).

Tirensko more je sa Jonskim morem povezano Mesinskim moreuzom, a Korzikanskim kanalom sa Ligurskim morem i Đenovskim zalivom.

Geografija uredi

Tirensko more je omeđeno ostrvima Korzika i Sardinija (na zapadu), Italijanskim poluostrvom (regije Toskana, Lacija, Kampanija, Bazilikata i Kalabrija) na severu i istoku i ostrvom Sicilija (na jugu).[2] Tirensko more takođe uključuje niz manjih ostrva kao što su Kapri, Elba, Iskija i Ustika.[3]

 
Amalfijska obala, Pozitano
 
Kala Golorice, Baunej, Sardinija

Maksimalna dubina mora je 3.785 m (12.418 ft).

Opseg uredi

Međunarodna hidrografska organizacija definiše granice Tirenskog mora na sledeći način:[4]

Izlazi uredi

Postoje četiri izlaza iz Tirenskog mora (od severa ka jugu):

Izlaz Lokacija Širina Povezano more
Kanal Korzika između Toskane i Korzike 42° 50′ N 9° 45′ E / 42.833° S; 9.750° I / 42.833; 9.750 oko 80 km (50 mi) Ligursko more
Bonifaciov moreuz između Korzike i Sardinije 11 km (6,8 mi) Sredozemno more (pravo)
bez imena između Sardinije i Sicilije oko 290 km (180 mi) Sredozemno more (pravo)
Mesinski moreuz između Sicilije i Kalabrije na vrhu Italije 3 km (1,9 mi) Jonsko more

Slivovi uredi

Tirenski basen je podeljen na dva basena (ili ravnice), ravnicu Vavilov i ravnicu Marsili. Razdvojeni su podmorskim grebenom poznatim kao Iselski most, po Arturu Iselu.[5]

Geologija uredi

Tirensko more je zalučni basen koji je nastao usled povlačenja kalabrijske ploče ka jugoistoku tokom neogena.[5] Epizode brzog i sporog povlačenja rovova formirale su najpre Vavilov, a zatim Marsilijev basen.[6] Podmorski vulkani i aktivni vulkan planine Stromboli nastali su zato što povlačenje rovova stvara produžetak u glavnoj ploči omogućavajući plaštu da se podigne ispod površine i delimično otopi. Na magmatizam ovde utiču i tečnosti koje se oslobađaju iz ploče.

Ime uredi

Ime mora potiče od grčkog imena za Etrurce, koje prvi pominje Hesiod u 8. veku pre nove ere koji ih je opisao kao da žive u centralnoj Italiji zajedno sa Latinima.[7][8][9][10][11] Etrurci su živeli duž obale moderne Toskane i severnog Lacija i nazivali su vodu „More Etruraca”.

Ostrva uredi

 
Lipari, Liparska ostrva, Sicilija

Ostrva Tirenskog mora uključuju:

Galerija slika uredi

Reference uredi

  1. ^ Longman, J.C. (2008). Longman Pronunciation Dictionary (3 izd.). Pearson Education ESL. ISBN 978-1405881173. 
  2. ^ The Editors of Encyclopaedia Britannica. „Tyrrhenian Sea”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopedia Britannica. Cambridge University Press. Pristupljeno 18. 7. 2017. 
  3. ^ „Tyrrhenian Sea - Map & Details”. World Atlas. Pristupljeno 18. 7. 2017. 
  4. ^ Limits of Oceans and Seas (PDF). International Hydrographic Organization. 172 (3rd izd.). 1953. str. 17. Bibcode:1953Natur.172R.484.. S2CID 36029611. doi:10.1038/172484b0. Pristupljeno 2. 5. 2020. 
  5. ^ a b Sartori, Renzo (2003). „The Tyrrhenian back-arc basin and subduction of the Ionian lithosphere” (PDF). Episodes. University of Bologna. 26 (3): 217—221. doi:10.18814/epiiugs/2003/v26i3/011 . Arhivirano iz originala (PDF) 19. 12. 2008. g. 
  6. ^ Faccenna, Claudio; Funiciello, Francesca; Giardini, Domenico; Lucente, Pio (2001). „Episodic back-arc extension during restricted mantle convection in the Central Mediterranean”. Earth and Planetary Science Letters. 187 (1–2): 105—116. Bibcode:2001E&PSL.187..105F. ISSN 0012-821X. doi:10.1016/s0012-821x(01)00280-1. 
  7. ^ Hesiod, Theogony 1015.
  8. ^ Barker, Graeme; Rasmussen, Tom (2000). The Etruscans. The Peoples of Europe (na jeziku: engleski). Oxford: Blackwell Publishing. str. 44. ISBN 978-0-631-22038-1. 
  9. ^ Turfa, Jean MacIntosh (2017). „The Etruscans”. Ur.: Farney, Gary D.; Bradley, Gary. The Peoples of Ancient Italy. Berlin: De Gruyter. str. 637—672. ISBN 978-1-61451-520-3. doi:10.1515/9781614513001. 
  10. ^ De Grummond, Nancy T. (2014). „Ethnicity and the Etruscans”. Ur.: McInerney, Jeremy. A Companion to Ethnicity in the Ancient Mediterranean. Chichester, UK: John Wiley & Sons, Inc. str. 405—422. ISBN 9781444337341. doi:10.1002/9781118834312. 
  11. ^ Shipley, Lucy (2017). „Where is home?”. The Etruscans: Lost Civilizations (na jeziku: engleski). London: Reaktion Books. str. 28—46. ISBN 9781780238623. 
  12. ^ „Map of Tyrrhenian Sea - Tyrrhenian Sea Map, History Facts, Tyrrhenian Sea Location - World Atlas”. www.worldatlas.com. Pristupljeno 20. 3. 2018. 

Literatura uredi

  • Kluge, Sindy; Salomon, Corinna; Schumacher, Stefan (2013—2018). „Modern research on Raetic”. Thesaurus Inscriptionum Raeticarum. Department of Linguistics, University of Vienna. Pristupljeno 26. 7. 2018. 
  • Françoise Bader (2003), Une traversée menée à terme: noms de conquérant i.e. en étrusque (Pélasges, Tyrrhènes, Tusci, Etrusci, Tarkon, Tarquin), pp. 33-49, in Linguistica è storia. Sprachwissenschaft ist Geschichte. Scritti in onore di Carlo De Simone. Festschrift fùr Carlo De Simone, a cura di Paolo Poccetti, Simona Marchesini, Pisa 2003.
  • Herodotus (1920). The Histories. Prevod: A.D. Godley. Cambridge MA: Harvard University Press. 1.94. 
  • Wallace, Rex E. (2018), „Lemnian language”, Oxford Research Encyclopedia of Classics (na jeziku: engleski), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-938113-5, doi:10.1093/acrefore/9780199381135.013.8222 
  • Turfa, Jean MacIntosh (2017). „The Etruscans”. Ur.: Farney, Gary D.; Bradley, Gary. The Peoples of Ancient Italy. Berlin: De Gruyter. str. 637—672. ISBN 978-1-61451-520-3. doi:10.1515/9781614513001. 
  • De Grummond, Nancy T. (2014). „Ethnicity and the Etruscans”. Ur.: McInerney, Jeremy. A Companion to Ethnicity in the Ancient Mediterranean. Chichester, UK: John Wiley & Sons, Inc. str. 405—422. ISBN 9781444337341. doi:10.1002/9781118834312. 
  • Shipley, Lucy (2017). „Where is home?”. The Etruscans: Lost Civilizations (na jeziku: engleski). London: Reaktion Books. str. 28—46. ISBN 9781780238623. 
  • Drews, Robert (1995). The End of the Bronze Age: Changes in warfare and the catastrophe ca. 1200 B.C. Princeton University Press. str. 54. 
  • Heubeck, Alfred (1961). Praegraeca: sprachliche Untersuchungen zum vorgriechisch-indogermanischen Substrat. Erlangen. str. 65ff. 
  • Liddell, Henry George; Scott, Robert. „Τυρσηνός”. A Greek-English Lexicon. Perseus. Tufts U. 
  • Abulafia, David (2014). The great sea - A human history of the Mediterranean. London UK: Penguin Books. ISBN 978-0141969992. 

Spoljašnje veze uredi