Hrvatski nacionalizam
Hrvatski nacionalizam je nacionalizam koji potvrđuje nacionalnost Hrvata i promoviše kulturno jedinstvo Hrvata. [1]
Moderni hrvatski nacionalizam je prvi put nastao u 19. veku nakon sve većeg pritiska za mađarizaciju i počeo je da raste posebno nakon aprilskih zakona koji su ignorisali hrvatsku autonomiju pod Ugarskom kraljevinom. [2] [3] Zasnovala se na dve glavne ideje: istorijskom državnom pravu zasnovanom na kontinuitetu sa srednjovekovnom hrvatskom državom i identitetu povezanom sa Slovenima. [2] Ovaj period je započeo Ilirskim pokretom, koji je stvorio Maticu hrvatsku [2] i promovisao „ilirski“ jezik. Ilirizam je iznedrio dva politička pokreta: Stranku prava nazvanu po konceptu državnog prava (pravaštvo) na čelu sa Antom Starčevićem i jugoslovenstvo pod Josipom Jurjem Štrosmajerom, a oba su bila ograničena na inteligenciju. [4]
Zalaganje za jugoslovenstvo kao sredstvo za postizanje ujedinjenja hrvatskih zemalja u suprotnosti sa njihovom podelom pod Austrougarskom počelo je tako što je Štrosmajer zagovarao da je to ostvarivo u okviru federalizovane jugoslovenske monarhije. [4]
Nakon osnivanja Jugoslavije 1918. godine, Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine uspostavljena je visoko centralizovana država u skladu sa srpskim nacionalističkim željama da se obezbedi jedinstvo Srba, što je izazvalo negodovanje kod Hrvata i drugih naroda u Jugoslaviji. Dalmatinski Hrvat i glavni jugoslovenski lider iz Prvog svetskog rata Ante Trumbić osudio je Vidovdanski ustav zbog uspostavljanja srpske hegemonije u Jugoslaviji suprotno interesima Hrvata i drugih naroda u Jugoslaviji. [5] Hrvatski nacionalisti su se suprotstavili centralizovanoj državi sa umerenim nacionalistima koji su zahtevali autonomnu Hrvatsku u okviru Jugoslavije. [4] Hrvatski nacionalizam je postao masovni pokret u Kraljevini Jugoslaviji preko Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. [4] Zahtev umerenih hrvatskih nacionalista za autonomnom Hrvatskom u okviru Jugoslavije prihvatila je jugoslovenska vlada Sporazumom Cvetković–Maček iz 1939. godine. [4] Sporazum je razbesneo srpske nacionaliste koji su se protivili sporazumu na osnovu toga što je oslabio jedinstvo srpstva u Jugoslaviji, potvrđujući svoj značaj za Jugoslaviju sloganom „Jako srpstvo, jaka Jugoslavija“. [6] Sporazum je takođe razbesneo Bošnjake (tada poznate kao Jugoslovenski muslimani), uključujući Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO) koja je osudila podelu Bosne i Hercegovine prema sporazumu. [7]
Nasilni sektaški hrvatski nacionalizam razvio se pre Drugog svetskog rata unutar ustaškog pokreta Ante Pavelića, koji je sarađivao sa nacističkom Nemačkom i fašističkom Italijom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svetskog rata. [4] Hrvatski nacionalizam je tada u velikoj meri bio uspavan, osim hrvatskog proleća, sve do raspada Jugoslavije i hrvatskog rata za nezavisnost. [4] U svom ekstremnijem obliku, hrvatski nacionalizam oličen je željom za uspostavljanjem velikohrvatske države, idealizacijom seljačkih i patrijarhalnih vrednosti, kao i antisrpskim raspoloženjem. [8]
Istorija
urediAustrougarska
urediU 19. veku, protivljenje Hrvata mađarizaciji i želja za nezavisnošću od Austrougarske doveli su do uspona hrvatskog nacionalizma. [2] Ilirski pokret težio je buđenju hrvatske nacionalne svesti i standardizaciji regionalnih književnih tradicija koje su postojale u različitim dijalektima na jednom standardnom jeziku. [9] Kada su hrvatske zemlje bile kulturno ujedinjene, pokret je imao za cilj ujedinjenje ostatka Južnih Slovena pod vaskrslim ilirskim imenom. [9] Iliri su tokom revolucija 1848. nastojali da ostvare političku autonomiju Hrvatske u okviru federalizovane Habzburške monarhije. [4] Ante Starčević je osnovao Stranku prava u Hrvatskoj 1861. godine koja je tvrdila da pravno pravo Hrvatske na državnost nikada nije poništeno od strane Habzburške monarhije i da je stoga Hrvatska pravno imala pravo da bude nezavisna država. [4] Starčević je smatrao da Hrvatska uključuje ne samo današnju Hrvatsku, već i ono što je sadašnja Bosna i Hercegovina, Slovenija (Vojvodstvo Koruška, Kranjska, Štajerska) i delovi današnje Srbije (Novopazarski sandžak, Srem), svi ljudi u ovoj Velikoj Hrvatskoj, bilo da su katolici, muslimani ili pravoslavci, definisani su kao Hrvati. [4]
Tokom 19. do sredine 20. veka hrvatski nacionalisti su se takmičili sa sve više panslovenskim ilirskim pokretom i jugoslavistima oko identiteta Hrvata. [4] Osnivač jugoslovenstva, hrvatski biskup Josip Juraj Štrosmajer zalagao se za ujedinjenje hrvatskih zemalja u jugoslovensku monarhijsku federativnu državu pored ostalih Jugoslovena. [4] Međutim, uprkos Starčevićevoj i Štrosmajerovoj suprotstavljenoj viziji identiteta, nijedno od njihovih gledišta nije imalo mnogo uticaja izvan hrvatske inteligencije. [4]
Kraljevina Jugoslavija
urediHrvatski nacionalizam je postao masovni pokret pod vođstvom Stjepana Radića, vođe Hrvatske narodne seljačke stranke nakon 1918. godine po stvaranju Jugoslavije. [4] Radić se protivio ujedinjenju Jugoslavije, jer se plašio gubitka nacionalnih prava Hrvata u visoko centralizovanoj državi u kojoj su dominirali brojčano veći Srbi. [4] Ubistvo Radića 1928. godine isprovociralo je i naljutilo hrvatske nacionaliste sa centralizovanom jugoslovenskom državom, a od 1928. do 1939. godine hrvatski nacionalizam je bio definisan kao težnja ka nekom obliku autonomije ili nezavisnosti od Beograda. [4] Godine 1939. napravljen je kompromis između jugoslovenske vlade i autonomaške Hrvatske seljačke stranke koju je predvodio Vladko Maček sa stvaranjem autonomne Hrvatske unutar Jugoslavije poznate pod nazivom Banovina Hrvatska. [4]
Nezavisna Država Hrvatska
urediHrvatski nacionalizam je dostigao kritičnu tačku u svom razvoju tokom Drugog svetskog rata, kada je hrvatski ekstremni nacionalistički i fašistički ustaški pokret preuzeo upravljanje Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) nakon invazije na Jugoslaviju od strane sila Osovine i stvaranja NDH u po volji fašističke Italije i nacističke Nemačke kao italo-nemačke države klijenta. [4] Ustaše su počinile masovni genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima i proganjale političke protivnike, uključujući komunističke jugoslovenske partizane i četnike koji su se borili protiv njih. [4]
Komunistička Jugoslavija
urediNakon poraza Sila Osovine 1945. i uspona komuniste Josipa Broza Tita kao vođe nove Jugoslavije koju su predvodili komunisti, hrvatski nacionalizam zajedno sa drugim nacionalizmima su potisnute od strane državnih vlasti. [4] Tokom komunističke ere, neki hrvatski komunisti su označeni kao hrvatski nacionalisti, odnosno Ivan Krajačić i Andrija Hebrang. Hebranga su srpske novine optužile da je uticao na Tita da deluje protiv srpskih interesa, u stvari su Tito i Hebrang bili politički rivali, pošto je Hebrang zastupao hrvatske interese na saveznom nivou i bio jedan od glavnih jugoslovenskih partizanskih vođa. Hebrang se zalagao i za promenu hrvatskih granica, jer je, prema njegovim rečima, hrvatske granice presecala komisija Milovana Đilasa. Takođe se zalagao protiv nepravednih deviznih kurseva nametnutih Hrvatskoj posle 1945. godine i osuđivao pokazne procese protiv ljudi koji su označeni kao kolaboracionisti. Hebrang nije predstavljao ozbiljnu pretnju srpskim interesima, jer je više puta degradiran, a 1948. stavljen u kućni pritvor, [10] a kasnije i ubijen.
Hrvatski nacionalizam nije nestao, ali je ostao uspavan do kasnih 1960-ih do ranih 1970-ih s izbijanjem pokreta Hrvatskog proljeća koji je pozivao na decentralizovanu Jugoslaviju i veću autonomiju Hrvatske i drugih republika od kontrole savezne vlade. [4] Ove zahteve je Titov režim efikasno sproveo. [4] Hrvatski komunisti počeli su da ukazuju na srpsku dominaciju na komandnim mestima u partiji, u vojsci, policiji i tajnoj policiji. [11] Međutim, glavna tema je bio percipirani podređeni status standardnog hrvatskog, koji se u to vreme smatrao zapadnom varijantom srpsko-hrvatskog. [11] Godine 1967. Udruženje hrvatskih književnika pozvalo je da se hrvatski proglasi posebnim jezikom i u obrazovne i u izdavačke svrhe. [11] Zbog ovakvih zahteva Tito je 1971. i 1972. godine izdao naređenje da se reše reformatora. [11] Oko 1.600 hrvatskih komunista je izbačeno iz Komunističke partije ili uhapšeno. [11]
Takve mere zaustavile su uspon nacionalizma u Jugoslaviji, ali je hrvatski nacionalizam nastavio da raste među hrvatskom dijasporom u Južnoj Americi, Australiji, Severnoj Americi i Evropi. [11] Hrvatska politička emigracija je bila dobro finansirana i često blisko koordinirana. [11] Te grupe su bile antikomunističke pošto potiču od političkih emigranata koji su napustili Jugoslaviju još 1945. godine. [11]
Hrvatski nacionalizam je oživeo i u radikalnim, nezavisnim i ekstremističkim oblicima kasnih 1980-ih kao odgovor na navodnu pretnju srpskog nacionalističkog programa Slobodana Miloševića koji je težio snažno centralizovanoj Jugoslaviji. [4] Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. što je dovelo do rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. [4]
Hrvatska vladajuća elita pomogla je bosanskom HDZ -u da dođe na vlast. Prvi lideri bosanskog HDZ-a suprotstavili su se Tuđmanovoj ideji o podeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije; kao odgovor, Mate Boban je postavljen za lidera HDZ-a. Osnovao je Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu sa ciljem da se na kraju rata spoji sa Hrvatskom. [12] Bobanov projekat je propao 1994. stvaranjem Federacije Bosne i Hercegovine.
Moderna Hrvatska i Bosna i Hercegovina
urediPočevši od 1980-ih, hrvatski nacionalistički pokret predvodi bivši komunistički general i istoričar Franjo Tuđman. [11] Tuđman je u početku bio istaknuti komunista, ali je 1960-ih počeo da prihvata nacionalizam. [13] Ubrzo je stekao naklonost hrvatske dijaspore, pomažući mu da prikupi milione dolara u cilju uspostavljanja nezavisne Hrvatske. [13] Tuđman je okupio intelektualce i simpatizere Hrvatskog proljeća iz dijaspore Hrvata i osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) 1989. godine. [13] 1990. Tuđmanov HDZ je pobedio na prvim demokratskim izborima u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Godine 1991. izbio je rat u Hrvatskoj, a sledeće godine je izbio rat u Bosni.
Hrvatska vladajuća elita pomogla je bosanskom HDZ -u da dođe na vlast. Prvi lideri bosanskog HDZ-a suprotstavili su se Tuđmanovoj ideji o podeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije; kao odgovor, Mate Boban je postavljen za lidera HDZ-a. Osnovao je Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu sa ciljem da se na kraju rata spoji sa Hrvatskom. [12] Bobanov projekat je propao 1994. stvaranjem Federacije Bosne i Hercegovine.
Partije
urediTrenutne
uredi- Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (1990 – danas)
- Hrvatska stranka prava (1990 – danas)
- Stranka prava Bosne i Hercegovine 1861 (1990. – danas)
- Hrvatska čista stranka prava (1992 – danas)
- Hrvatska seljačka stranka Bosne i Hercegovine (1993 – danas)
- Hrvatska stranka prava 1861 (1995 – danas)
- Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine (2004 – danas)
- Stranka hrvatske desnice (2004 – danas)
- Autentična Hrvatska stranka prava (2005 – danas)
- Hrvatska demokratska zajednica 1990. (2006. – danas)
- Samo Hrvatska – Pokret za Hrvatsku (2007 – danas)
- Nezavisni za Hrvatsku (2017 – danas)
- Zavičajni pokret (2020 – danas)
Istorijske
uredi- Hrvatski narodni savez (1910–2010)
- Hrvatski istinski preporod (2002–2011)
- Hrvatski blok (2002–2009)
- Hrvatska koalicija (2010–2011)
Ličnosti
urediVidi još
urediIzvori
uredi- ^ Motyl 2001, str. 103-104.
- ^ a b v g Motyl 2001, str. 104.
- ^ „Nationalism in Hungary, 1848-1867”.
- ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u Motyl 2001, str. 105.
- ^ Spencer Tucker. Encyclopedia of World War I: A Political, Social, and Military History. Santa Barbara, California, USA: ABC-CLIO, 2005. Pp. 1189.
- ^ Motyl 2001, str. 471.
- ^ Motyl 2001, str. 57.
- ^ Blamires 2006, str. 155.
- ^ a b „hrvatski narodni preporod”, Croatian Encyclopedia (na jeziku: hrvatski), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1999—2009
- ^ MacDonald 2002, str. 191.
- ^ a b v g d đ e ž z MacDonald 2002, str. 99.
- ^ a b Nizich 1992, str. 29.
- ^ a b v MacDonald 2002, str. 100.
Bibliografija
uredi- Arbanas, Martin (2016), Hrvatski nacionalizam i revolucija godine 1848, University of Pula. Faculty of Philosophy
- Bayram, Mürsel (2015). „Hırvat Milliyetçiliğinde Dil Unsurunun Rolü” [The Role of Language in Croatian Nationalism] (PDF). Uluslararası Hukuk ve Politika. ISSN 1305-5208. Arhivirano iz originala (PDF) 2016-04-09. g. Pristupljeno 2016-03-29.
- Blamires, Cyprian P. (2006). World Fascism: A Historical Encyclopedia. Santa Barbara, California: ABC-CLIO. ISBN 1-57607-940-6.
- Krestić, Vasilije Đ. (2014). „Croatian pretensions to Bosnia and Herzegovina since 1848”. Balcanica (45): 267—294. doi:10.2298/BALC1445267K.
- MacDonald, David Bruce (2002). Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centred propaganda and the war in Yugoslavia. Manchester: Manchester University Press. ISBN 0-7190-6466-X.
- Motyl, Alexander J. (2001). Encyclopedia of Nationalism, Volume II. Academic Press. ISBN 0-12-227230-7. Pristupljeno 2013-02-03.
- Nizich, Ivana (1992). War Crimes in Bosnia-Herzegovina. Manchester: Helsinki Watch. ISBN 1-56432-083-9.
- Ramet, Sabrina P. (1999). The Radical Right in Central and Eastern Europe Since 1989. The Pennsylvania University Press. ISBN 0-271-01810-0.
- Uzelac, Gordana (2006). The Development of the Croatian Nation: An Historical and Sociological Analysis. Lewiston, NY: Edwin Mellen Press.