Carski ispiti su testovi koje je bilo neophodno položiti kako bi se zaposlilo u državnoj službi u carskoj Kini. Testovi su bili zasnovani na poznavanju kineskih klasičnih književnih dela, kao i raznih oblasti umetnosti, prava i vojnih strategija. Ispitivanje se sprovodilo na tri nivoa na svake tri godine. Ženama, seljacima, trgovcima, zanatlijama, kao i budističkim i taoističkim sveštenicima polaganje nije bilo dozvoljeno. Za spremanje samih ispita trebalo je dosta vremena i novca, te je većina kandidata bila iz imućnijih porodica. Ovakav sistem ispita se kasnije proširio i na susedne azijske zemlje, dok je zapadni svet za njega saznao putem izveštaja koje su pisali evropski misionari. Takođe, ovi kineski ispiti imali su uticaj na britansku Istočno-indijsku kompaniju koja je koristila sličan metod u odabiru zaposlenih kao i na Sjedinjene Američke Države koje su osnovale sopstveni program testiranja za određene državne poslove nakon 1883. godine. Godine 1994. uvedeni su testovi za civilnu službu na državnom nivou, koji pružaju šansu za zaposlenje u državničkom poslovnom sektoru, i kao takvi podsećaju na ispite u carskoj Kini.

Okupljanje kandidata na carskim ispitima

Istorija uredi

Dinastija Han uredi

Poreklo carskih ispita datira iz perioda vladavine dinastije Han (kin. 汉朝, pin. Hàn Cháo; 208. p. n. e. - 220. g. n. e.). Nakon raspada starog feudalnog sistema dinastije Ćin (kin. 秦朝, pin. Qín Cháo; 221.p. n. e - 208. p. n. e.), autoritativna dinastija Han morala je da nađe dobar način za upravljanje velikim carstvom. Tada je počeo da se polaže neki vid ispita, ali je i dalje većina zvaničnika u carskoj službi imenovana na osnovu preporuke nekog uglednog aristkokrate. Dekreti za ovu vrstu regrutovanja državnih službenika donošeni su s vremena na vreme, a službenicima koji nisu uspeli da dobiju takve preporuke snižen je čin ili su primali surovije kazne. Ispiti su se prvenstveno koristi za klasifikaciju kandidata koji su posebno preporučeni.

Dinastije Sui i Tang uredi

U periodu tranzicije, koji je usledio nakon ponovnog ujedinjenja Kine pod dinastijom Sui (kin. 隋朝, pin. Suí Cháo; 581. g. n. e - 618. g. n. e.), došlo je do jačanja moći plemstva. Nakon smrti cara Vena, plemstvo se vraća konfucijanizmu i započinje reorganizaciju sistema carskih ispita. Međutim, ispiti su u tom periodu imali status puke formalnosti, te su carski zvaničnici na godišnjem nivou samostalno birali tri obrazovana individualca, za čije su znanje i kredibilitet snosili ličnu odgovornost.

Za vreme dinastije Tang (kin. 唐朝, pin. Táng Cháo; 618. g. n. e - 907. g. n. e.), došlo je do najvećeg razvoja od vremena dinastije Han. Godišnji budžet je znatno povećan, a prestonica Čangan postala je urbani centar sa oko 2 miliona stanovnika. Zbog potreba održavanja administracije, otvoren je veliki broj službeničkih radnih mesta, a mnogi članovi mladog plemstva odlazili su u prestonicu radi polaganja carskih ispita.[1]

Na početku vladavine dinastije Tang, carski ispiti bili su kriterijum za regrutovanje službenika, čiji je broj na godišnjem nivou bio relativno mali (15 službeničkih mesta). Pored toga, ispite su polagali sinovi iz imućnijih porodica, koji su raspolagali vremenom i sredstvima za pripremu ispita, dok je to predstavljalo skoro nemoguć zadatak za običnog čoveka, koji nije imao novac za pripremnu nastavu. Uticaj koji je aristokratija imala, kao i nasledne jin privilegije, bile su odlučujući faktor u izboru službenika.

Objektivnost carskih ispita bila je upitna do dolaska na vlast prve i jedine carice u Kini. Carica Vu Cetjen (kin. 武则天, pin. Wǔ Zétiān; 690. g. n. e - 705. g. n. e.) je pre zvaničnog stupanja na vlast, koristeći se raznim spletkama unutar carskog dvora, gradila svoju moć, a u carskim ispitima uočila je priliku za preuzimanje moći drugih ministara na vlasti. Smatra se da je Vu Cetjen izmislila sakrivanje imena kandidata, tako da na konačan izbor ne utiču njihov identitet i poreklo, već znanje. Čak i pored takvih mera, ne može se sa sigurnošću reći da su ispiti sprovođeni potpuno nepristrasno.

Carica je koristila carske ispite kao političko oružje protiv severozapadne aristokratije, čiji su pripadnici imali privilegiju da rade u vladi bez polaganja carskih ispita. Zahvaljujući njoj, svi su morali da polažu ispite, a polaganje je odobreno i ljudima koji nisu bili iz elitnih slojeva društva. Vu Cetjen je jačala svoju političku moć kroz podršku stanovništva udaljenih krajeva, u kojima je promovisala obrazovanje radi pripreme za ispite. Na ovaj način, za vreme dinastije Tang, počinje prelaz sa vladavine aristokratskih porodica na vladavinu obrazovane i elitne birokratije, koja je birana uz pomoć carskih ispita. Godine 659. izvršena je revizija nacionalne genealogije, u kojoj je naglasak stavljen na službenički rang, a ne na porodično poreklo pojedinca.

Na početku vladavine dinastije Tang, car Tajcung (kin. 太宗, pin. Tàizōng; 598. g. n. e - 649. g. n. e.) interpretirao je konfucijanske klasike u jednoj kompilaciji komentara kanonskih dela, koja je postala temelj klasičnog konfucijanskog obrazovanja u Tangu. Ovo doba poznato je i kao „zlatno doba poezije“, te su mnogi kandidati pisali poeziju i prozu kao deo pripreme za ispit, a interes za klasična dela je znatno povećan. Međutim, carski ispiti bili su i sveprisutan motiv u kineskoj poeziji, pisanoj od strane onih koji nisu uspeli da ih polože i dobiju posao kao državni službenici.[2]

Trgovcima je bilo zabranjeno da polažu carske ispite, te su mnogi pokušavali da to učine ilegalno. Iako su to uglavnom bili veoma obrazovani ljudi, često su ponižavani u društvu, i to ne samo preko ispita, već i preko posebne odeće koju su morali da nose, kao i velikog broja poreza koje su plaćali. Mnogi od njih postali su buntovnici, a najpoznatiji među njima bio je An Lušan, čuven zbog ustanka iz 755. godine, koji je značajno oslabio dinastiju Tang.

Period pet dinastija i deset kraljevstava uredi

Nakon što je dinastija Tang skinuta sa vlasti, zemlja se ponovo našla u stanju razjedinjenosti. To je poznato kao period Pet dinastija i deset kraljevstava (kin. 五代十国, pin. Wǔdài Shíguó). U ovom periodu, nepristrasnost prilikom ocenjivanja carskih ispita za koju se zalagala carica Vu Cetjen iz dinastije Tang, polako je nestajala, i carski ispiti vraćali su se tradicionalnim putevima polaganja. Oni su uključivali političke veze i nepotizam, koji su zamenili znanje. Iako je ovo bio slučaj sa ispitima, u podeljenoj Kini mreža aristokratskih porodica koje su vladale je srušena, te se na vlasti našao birokratski sistem, koji je začet za vreme dinastije Tang. Birokrate birane pomoću carskih ispita postali su nova elita, i upravo su njih ljudi sa zapada nazivali mandarinima, prema nazivu mandarinskog dijalekta koji se koristio u carskom sudu.

Dinastija Song uredi

 
Carski ispiti za vreme dinastije Song

U dinastiji Song (kin. 宋朝, pin. Sòng Cháo) zabeležen je porast polaganja ispita višeg nivoa. U teoriji, svako je mogao da se prijavi za polaganje carskih ispita, a u odnosu na nivo znanja, bili bi u mogućnosti da dobiju određenu poziciju. Mogućnost polaganja su imali i građani iz okupiranih severnih predela. Mnogi pojedincisu su uz pomoć uspeha na carskim ispitima uspeli da pređu iz niže u vladajuću klasu. Neki od primera su Vang Anši (kin. 王安石, pin. Wáng Ānshí), koji je predložio reformu carksih ispita kako bi bili praktičniji, i Džu Si čija je interpretacija „Četiri knjige“ postala oličenje neokonfucijanizma u kasnijim dinastijama. Druga dva uspešna primera ulaska u politiku kroz sistem carskih ispita su bili Su Š (kin. 苏轼, pin. Sū Shì) i njegov brat Su Dže, koji su postali politički protivnici Vang Anšija. Iako je jedan od glavnih ciljeva sistema carskih ispita bio promovisanje raznovrsnosti političkog mišljenja i smanjivanje mogućnosti preovlađivanja određenog statusa i ideologija, spremanje samih ispita iziskivalo je dosta vremena i novca, te je većina kandidata bila iz imućnijih porodica.

Od 937. godine, po odluci cara Tajcua, ispite je nadgledao car lično. Praksa prepisivanja testova kako bi se odstranila mogućnost prepoznavanja kandidata putem kaligrafije, uvedena je 1005. godine. Razne reforme u sistemu carskih spita su donete u dinastiji Song. Jedna od najznačajnijih pripada Fan Džongjenu, čija je reforma započela proces koji je doveo do formiranja školskog sistema.

Dinastije Juen, Ming i Ćing uredi

Dinastija Juen uredi

Poraz koji su mongolska plemena predvođena Kublaj-kanom (mong. Hubilaй haan; 1260. g. n. e - 1294. g. n. e.) nanela dinastiji Song 1279. godine značio je ujedno i početak vladavine prve ne-Han dinastije u Kini koju su osnovali upravo Mongoli - dinastije Juen (kin. 元朝, pin. Yuán Cháo; 1271. g. n. e - 1368. g. n. e.). Kublaj-kan je ukinuo sistem carskih ispita verujući da konfucijansko učenje nije neophodno za upravničke poslove.[3]

Sistem je nanovo oživljen 1315. godine, za vreme vladavine cara Žen Cunga, ali sa značajnim izmenama. Uveden je sistem kvota i u pogledu broja kandidata i broja dostupnih stepena obrazovanja. Sistem je zasnovan na rasnoj podeli populacije na četiri grupe (kaste): Mongoli, Semu-žen (ne-Han nacionalnosti), Severni i Južni Kinezi kao njihovi Han-neprijatelji.[4] Državni interesi, ujedno i u korelaciji sa interesima aristokratskog ne-Han staleža, predstavljali su prioritet pa je stoga ovaj sistem kvota koje su raspoređivane aritmetički, nesrazmeran populaciji ili broju kandidata, nesumnjivo favorizovao Mongole, dok su Kinezi iz južnih oblasti bili u naročito lošem položaju.

Iako je dinastija Juen prva uspela da učvrsti svoju vlast na zauzetom tronu, ipak nije uspela da uvidi potrebu da se kroz sistem carskih ispita regrutuju činovnici i zvaničnici, mnogo više upoznati sa onim što čini kineski duh i korene kineske civilizacije. Uzevši u obzir neobrazovanost većine pripadnika mongolskih plemena, napravili su sistem koji potiskuje Han Kineze iz političke sfere delovanja što je kao posledicu imalo gomilanje nazadovoljstva izraženog kroz pobune koje su i dovele do kraja vladavine ove dinastije.

Dinastija Ming uredi

Dinastija Ming (kin. 明朝, pin. Míng cháo; 1368. g. n. e. - 1644. g. n. e.) preuzela je i proširila sistem carskih ispita nasleđen iz ranijih perioda kineske istorije. Ova dinastija nastojala je da kroz institucije državne službe uvede konfucijanizam kao bitan deo javnog i privatnog života. Neokonfucijanske interpretacije postaju opšteprihvaćena doktrina, a 1370. godine car Hong Vu (kin. 洪武, pin. Hóngwǔ; 1368. g. n. e. - 1398. g. n. e.) naređuje da činovnički ispiti pokrivaju oblasti „Četiri knjige“, kao i predavanja i političke analize u skladu sa neokonfucijanskim kanonom koje je Džu Si uspostavio ranije u dinastiji Song.[5]

Uporedo sa činovničkim ispitima, kao deo obrazovanja u carskoj Kini postojale su i državne škole. Uprkos njihovom početnom uspehu, ove škole se najzad stapaju sa sistemom činovničkih ispita i postaju ništa više do usputna stanica za samostalno pripremanje polaganja pomenutih ispita. Veći problem predstavljale su privatne akademije koje za vreme dinastije Ming postaju sedišta političkih gledišta suprotnih onim zvanično prihvaćenim. Zato su vladari i dinastije Ming, i kasnije dinastije Ćing, pokušavali da uvedu neka ograničenja kojim bi zaustavili širenje ovih vannacionalnog školskog sistema osnovanih akademija. Ipak, interesantno je da se odvajanje obrazovanja od političke i socijalne kontrole nije videlo kao problem vredan razmatranja sve do XX veka.

Striktna neokonfucijanska doktrina uspostavljena je baš u vreme kada su komercijalizacija i brojnost populacije rasli, što je za rezultat imalo značajan porast broja prijavljenih kandidata za polaganje nižih nivoa ispita. Posledično, više i prestižnije funkcije dobijali su oni sa višim stepenom obrazovanja, po pravilu iz dobrostojećih porodica. Tako dinastija Ming započinje proces sve težeg i težeg dolaska do visokih pozicija uprave.[6]

Obrazovanje je bilo zasnovano na socijalnim razlikama između intelektualaca, seljaka, zanatlija i trgovaca, u opadajućem redosledu po rangu i prestižu. Tek u dinastiji Ming sinovi trgovaca zakonski stiču pravo da polažu činovničke ispite. Za razliku od Evrope i Japana gde su snažne socijalne barijere između plemstva i običnih ljudi sprečile „pretvaranje“ komercijalnog bogatstva u elitni status, obilje zemljišta i komercijalno bogatstvo za vreme dinastija Ming i Ćing isprepletani su sa statusom stečenim činovničkim ispitima, stvarajući time jedan od razloga potencijalnih klasno zasnovanih pobuna u Kini.

Dinastija Ćing uredi

Dinastija Ćing (kin. 清朝, pin. Qīng cháo; 1644. g. n. e. - 1911. g. n. e.), slično prethodnoj dinastiji, nije imala ciljeve da obrazovanjem transformiše društvo (kao što je to slučaj kod dinastije Song). Osnovni zahtev države da obrazovni sistem mora služiti jačanju političkih, socijalnih i moralnih vrednosti koje bi dinastiju što duže održali, bio je neraskidivo povezan sa konfucijanskim retoričkim uzdizanjem obrazovanja i prioriteta građanskih vrednosti kao mere socijalnog i moralnog bogatstva.

Mandžurci su, za razliku od Mongola, uvideli način da očuvaju dinastičku moć tako što su vrlo lukavo iskoristili sve prednosti potpune opsednutosti Han Kineza ličnim napredovanjem kroz sistem činovničkih ispita. Tokom prvih godina svoje vladavine, Mandžurci su ispite održavali znatno češće nego što je to bilo uobičajeno, time usmeravajući svu neiscrpnu učenost i talenat kineskih intelektualaca ka toj aktivnosti čime su „razoružavali“ do tada najžešće protivnike Mandžuraca.

Problem koji se javio u ovom periodu jeste porast broja ljudi sa položenim činovničkim ispitom koji je bio u nesrazmeri sa sporim porastom broja nacionalnih i lokalnih položaja što je prouzrokovalo mogućnost izbijanja pobune nezadovoljnih činovnika koji nikad nisu ni postavljeni na svoj položaj. Kao rezultat, uprava je bila prinuđena da uvede kvote i da ograniči broj kandidata na prihvatljiv broj. Kvote su takođe uvedene i na ispitima polaganim u prestonici kako bi se izbalansirale geografske razlike (kandidati sa razvijenijeg juga oduvek su imali bolje rezultate na ispitima od onih sa severa).

U Taipingu se, 1853. godine, održao prvi činovnički ispit u kineskoj istoriji na kome je dozvoljeno da i žene budu kandidati. Ipak, ovo nisu bili „regularni“ ispiti - uvodi ih samoproglašeno hrišćansko „kraljevstvo“ i, između ostalog, zahtevali su znanje Biblije. Fu Šansjang je izašla na ispit i tako u kineskoj istoriji ostala zabeležena kao prva žena džuangjuen - titula koja se daje nekom ko sa najvišom ocenom položi najviši stepen činovničkog ispita.[7]

Ukidanje carskih ispita uredi

Nakon vojnih poraza iz 1890-ih i podsticanja razvoja nacionalnog školskog sistema, reformatori Kang Jouvej i Liang Ćičao su tražili ukidanje carskih ispita. Posle Bokserskog ustanka, vlada je uvela reforme koje bi ukinule ispite. Memorandum za prekid održavanja carskih ispita na svim nivoima izdat je 2. septembra 1905. godine. Diplome novog školskog sistema postale su ekvivalenti diploma carskih ispita, ali detaljniji plan rada novog sistema nije uspeo da se razvije do pada carstva 1911. godine, jer je ukidanjem carskih ispita nestao stari sistem, u kojem je konfucijanizam bio zvanična ideologija Kine, a učene birokrate su imale poseban status.

Polaganje carskih ispita uredi

 
Ćelije za ispitivanje


Procedura uredi

Ispiti su se održavali u velikim salama koje su imale izolovane sobe za ispitivanje, a u nekima su postojale i posebne ćelije. Dužina trajanja ispita menjala se u zavisnosti od dinastije na vlasti, ali su uglavnom trajali od 24 do 72 sata. Kandidatima je bilo dozvoljeno da sa sobom ponesu bokal za vodu, noćni sud, posteljinu, hranu, mastilo i četkice. U sobama i ćelijama nalazio se krevet koji je mogao da se rasklopi u klupu i sto.

Po dolasku kandidata, stražari su najpre utvrđivali njihov identitet i pretresali stvari, tražeći sakrivene štampane tekstove. Ovakav oblik varanja bio je česta pojava, uzevši u obzir da su učesnici morali da znaju napamet konfucijanske klasike, a izostavljanjem jednog karaktera padali bi ispit. Svaki kontakt sa drugim kandidatima bio je strogo zabranjen, a učesnici nisu bili ometani ni na koji način za vreme trajanja ispita. Ukoliko bi kandidat preminuo u toku ispita, stražari bi zamotali njegovo telo u pokrivač od slame i bacili ga preko zaštitnih zidina.

Oblasti koje su sačinjavale kurikulum carskih ispita u početku, bile su „Šest veština“ – muzika, aritmetika, pisanje, rituali i ceremonije, streljaštvo i jahačka veština. Do vremena dinastije Sui kurikulum ispita proširen je na „Pet studija“ – vojna strategija, građansko pravo, prihod i porez, agrikultura i geografija, konfucijanska klasična dela.

Nivoi uredi

Ispiti su sprovođeni na nivou okruga, provincije, metropole i dvora. Studenti su često više puta polagali ispite pre nego što bi dobili svoju diplomu. Prvi ciklus ispita održavao se na lokalnom nivou svake godine, i mogli su da ga polažu obrazovani pojedinci još od adolescentnog doba. Ispiti na nivou provincije održavali su se svake tri godine u glavnom gradu provincije. U prestonici su se održavali ispiti na nivou metropole, takođe na svake tri godine. Broj kandidata koji su mogli da prođu ove ispite bio je ograničen na 300 studenata. Najviši nivo ispita, nivo dvora, održavao se svake tri godine u Carskoj palati, i nadgledao ih je car lično.

Diplome uredi

Diplome i zvanja zavisili su od nivoa na kojima su ispiti polagani. Oni koji su položili ispite lokalnog nivoa, dobijali su diplomu tongšeng (kin. 童生, pin. tongsheng - deca studenti). Diploma iz ispita na nivou oblasti bila je šengjuen (kin. 生員, pin. shengyuan - student član), i ona je podrazumevala oslobođenje od telesnog kažnjavanja i teškog rada, pravo na nošenje studentske odore i malu državnu platu. Polaganjem ovog ispita, kandidat je postajao deo gospodskog staleža. Da bi dobio zaposlenje kao službenik, kandidat je morao da ima diplomu đužen (kin. 舉人, pin. juren - preporučen čovek). Dostizanje ovog zvanja zahtevalo je mnogo godina učenja, što je najčešće bilo nakon tridesete godine života. Najviše zvanje bilo je đinši (kin. 進士, pin. jinshi - napredan student), i njega su imali samo retki izuzetni kandidati. Poziciju ministra dobijali su pojedinci čije je eseje sa ispita izabrao car lično.

Vojni ispiti uredi

 
Vojni ispiti

Vojni ispiti su sprovođeni uz civilne ispite, i za cilj su imali izbor vojnih zvaničnika. Kandidati su uglavnom bili poreklom iz vojnih porodica, i obrazovali su se u vojnim školama. Diplome koje su dobijali bile su vojne verzije diploma đinši i đužen. Procedura polaganja vojnih ispita bila je ista kao procedura kod civilnih ispita, sa dodatkom testiranja određenih veština. Na jednom od tih ispita kandidat je trebalo da ispali tri strele jašući konja – ukoliko nijedna ne bi pogodila metu, ili bi on pao sa konja, ne bi položio ispit. Ovakvi vojni ispiti su se pored Kine, održavali i neko vreme u Koreji i Vijetnamu.


Značaj uredi

Značaj carskih ispita ogleda se u činjenici da su oni predstavljali sponu između intelektualnog, društvenog i političkog života u Kini. Putem ispita birane su birokrate, a samim tim u kasnijem razvoju Kine, vlast. Uz ovu ulogu, ispiti su održavali i klasnu strukturu, a zbog tesne veze sa konfucijanizmom, carstvom i građanskim staležom, bili su jedan od razloga što su upravo ti elementi Kine stabilizovani i očuvani više stotina godina.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Eberhard, Wolfram (2004). "A History of China".
  2. ^ Leavis. "What are the strength and weakness of the civil service examination system in ancient Chinese history? What was its impact on traditional Chinese Society?"
  3. ^ Wendy, Frey (2005). History Alive!: The Medieval World and beyond. Palo Alto, CA: Teacher's Curriculum Institute.
  4. ^ Kracke, E. A., p.263, Jr. (1967 [1957]). "Region, Family, and Individual in the Chinese Examination System", in Chinese Thoughts & Institutions, John K. Fairbank, editor. Chicago and London: University of Chicago Press.
  5. ^ Langlois, Jack (26 February 1988). "The Hung-wu Reign, 1368-1398". In Frederick W. Mote; Denis Twitchett. The Cambridge History of China: Volume 7, The Ming Dynasty, 1368-1644. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-24332-2. str. 122–..
  6. ^ Elman, Benjamin. p. 408-409, (2009) A Cultural History of Civil Examinations in Late Imperial China. London: University of California Press. ISBN 0-520-21509-5
  7. ^ Mao, Jiaqi (Grace Chor Yi Wong tr.) (1998), "Fu Shanxiang", in Ho Clara Wing-chug, ed., Biographical Dictionary of Chinese Women, Armonk, NY: Sharpe. ISBN 0765600439. str. 43–45.

Literatura uredi

  • Wolfram, Eberhard: „A History of China”, 2004.
  • Wolfgang, Franke: „The reform and abolition of the traditional Chinese examination system”, Harvard University Press, 1972.
  • Wang, Rui: “The Chinese Imperial Examination System: An Annotated Bibliography”, 2012.
  • Benjamin, A. Elman: „Political, Social and Cultural Reproduction via Civil Service Examinations in Late Imperial China“, The Association for Asian Studies, 1991.
  • C. T. Hu: „The Historical Background: Examinations and Control in Pre-Modern China“, Taylor and Francis Group, 1984.
  • Leavis: „What are the strength and weakness of the civil service examination system in ancient Chinese history? What was its impact on traditional Chinese Society?“
  • Lawrence, D. Kessler: „Chinese Scholars and The Early Manchu State“, Harvard-Yenching Institute, 1971.
  • Frederic, Wakeman Jr. : „The Price of Autonomy: Intellectuals in Ming and Ch’ing Politics“, The MIT Press, 1972.
  • Helwig Schmidt-Glintzer: „The Scholar-Official and His Community: The Character of the Aristocracy in Medieval China“, Wolfenbuttel, Germany
  • Jie Xiong: „An Exploration of How the Confucian Notion of Scholar-Official has Impacted Chinese People’s View on Careers“, University of Alberta, Canada
  • Edward, Shils: „Intellectuals, Tradition, and the Traditions of Intellectuals: Some Preliminary Considerations“, The MIT Press, 1972.

Spoljašnje veze uredi