Činele su vrsta udaračkih[1][2][3] muzičkih instrumenata oblika tanjira, dok je kroz sredinu provučena koža radi lakšeg držanja. Koriste se za postizanje zvučnih forte efekata, kako bi podržali ceo orkestar. Najčešće se prave od bronze. Zvuk se dobija na dva načina:

  1. udaranje jedan o drugi,
  2. kada stoji na postolju, pomoću kožne pedale.
Činele
Drugi naziviČinele
KlasifikacijaUdarački instrumenti
Hornobestel-Zaks sistem111.142 ako se svira u paru, ili 111.242 ako se svira rukom ili udaračem
Razvijen7. vek pne
Srodni instrumenti
Crotales are sometimes called cymbales anciens
Činele
Karakteristika rok Hi-het činela. O ovoj zvučnoj datoteci play 

Činele se koriste u svim orkestrima, kao prateći instrumenti, a ređe su solistički instrument.

Činele su udarački instrumenti. Tanjiri su tanke normalne ploče izgrađene od raznih legura. Većina činela su neodređene visine tona, iako su malog tanjirastog oblika, činele su zasnovane na drevnom zvuku određenih nota (mala podešena činela). Činele se koriste u mnogim ansamblima u rasponu od orkestra, udaračkim ansamblima, džez bendovima, teški metal bendovima i u marširajućim grupama.

Etimologija i nazivi

uredi
 
Starogrčka bronzana činela, 5 vek pre nove ere, Nacionalni Arheološki Muzej, Atina
 
Par bronzanih činela iz Kine, dinastija Đin

Reč činela je izvedena iz latinske reči cymbalum koja je latinisana od grčke reči κύμβαλον kymbalon, "činela", koja zauzvrat proističe iz reči κύμβη kymbē, „šolja, činija“.

U orkestarskim registrima, činele mogu biti naznačene na: Francuskom "cymbales"; Nemačkom "becken,schellbecken, tellern ili tschinellen"; Italijanskom "piatti ili cinelli"; Španskom "platillos". Mnoge od njih su izvedene iz reči „ploča“.

Istorija

uredi

Činele su postojale od davnina, reprezentacije činela se mogu pronaći u reljefima i slikama iz Hetitske Anadolije, Larsa, Vavilona, Asiriji, drevnog Egipta, antičke Grčke i starog Rima. Reference činela se takođe pojavljuju u Bibliji. Činele su možda unete u Kinu iz centralne Azije u 3. ili 4. veku nove ere.

Činele su bile upotrebljivane od strane turskih janičara u 14. veku ili ranije. Od 17. veka, takve činele su korišćene u evropskoj muzici, i mnogo češće svirale u vojnim bendovima i orkestrima do sredine 18. veka. Od 19. veka, neki kompozitori su pozivali veće uloge za činele u muzičkim delima, i raznim oblicima činela, tehnički i hardverski su razvijeni kao odgovor.

Struktura

uredi

Struktura činela igra veliku deo u zvuku koji stvara. Rupa izbušena u centru činele se koristi za montiranje činele na štandu ili trakama (za ručno sviranje). Zvono, kupola, ili čaša je uzdignuti deo koji neposredno okružuje rupu. Zvono proizvodi više „fijukajuće“ tonove od ostalih činela. Luk je ostatak površine koji okružuje zvono. Luk je ponekad opisan u dva područja (vožnje i sudara). Područje vožnje je deblji deo bliži zvonu, dok područije sudara je tanje i bliže je ivici. Ivica ili obod je neposredan obim činela. Činele se mere po prečniku često u inčima i centimetrima. Veličina činele utiče na njen zvuk, veća činela obično bude glasnija i ima duže održavanje. Težina opisuje koliko je činela debela. Težina činele je važna za zvuk koji ona proizvodi i kako ona svira. Teže činele imaju glasniju jačinu, više reza, i bolju artikulaciju štapom (kada se koriste štapovi za bubnjeve). Tanke činele imaju puniji zvuk, niži ton, i brži odziv.

Vrste činela

uredi
 
Par sudaračkih činela u poprečnom preseku. Zvono je u zelenom, a kaiši su u crvenom.

Orkestarske činele

uredi

Orekstarske činele su najčešće dve identične činele.[4][5][6] Zvuk ovih činela zavisi od legure metala, težine (lake, srednje, teške) i prečnika (najčešće su 35-56 centimetara). Na sredinama obe činele se nalaze rupe za držače koji su najčešće kožni. Postoji tip orekstarskih činela koje se zovu kina kleš i one nemaju dodatne držače već su izliveni od samog metala. Ove činele se najčešće vezuju kanapom jedna za drugu. Zvuk kleš činela je vrlo sličan sudaru, u kompozicijama svira identičan ritam kao i bas bubanj sem ako se ne naglasi drugačije. Zvuk je vrlo prodoran i dramatičan, pa se koristi u muzici za moćne, nervozne i anksiozne momente. Orkestarske činele nude kompozitoru skoro beskrajne količine boja i efekata. Njihova jedinstvena boja zvuka im omogućava da se isture čak i protiv punog orkestra i kroz najteže orkestriranje i poboljšanu artikulaciju i skoro svaku dinamiku.

 
Kineski stil sudaračke činele u upotrebi

Sudaračke činele

uredi
 
Vrsta sudaračkih činela korišćena u Asamu, Indija. Ovaj instrument se koristi u Asamskim igrama zvanim Bihu

Sudaračke činele se tradicionalno koriste u parovima, svaki od njih ima kaiš postavljen u zvono činele koji ih održava.[7][8] Takav par je uvek poznat kao činela sudara ili ploče.

Zvuk može biti dobijen: trljanjem ivica činela u kliznim pokretima za "cvrčanje", udaranjem jedne činele na drugu što se zove "prasak (sudar)", pritiskom ivice jedne činele na trup druge činele što se zove "spojeni-sudar", struganjem ivice jedne činele iz unutrašnjosti zvona u ivicu druge činele za "škripac" ili "šištanje" ili zatvaranje činela zajedno gušenjem zvuka što se zove "drobljenje". Iskusni svirač može dobiti ogroman dinamički opseg od takvog para činela. Na primer, u Betovenovoj Devetoj simfoniji, muzičar je upotrebio činele da prvo svira mnogo tiho dodajući dodir boje više nego glasan prasak.

Hi-hat činele

uredi

Hi-hat je vrsta činela i koristi se kao deo kompleta bubnja udaranjem u ritmu i bluzu, hip-hop, disko, džez, metal, rok en rol, haus, rege i drugih oblika savremene popularne muzike. To je standardni deo modernog kompleta bubnja. Hi-hat se sastoji od dve činele koje se montiraju na postolje, jedan na vrhu drugog, i pedale koje mogu biti korišćene da se činele sudaraju i drže zajedno. Otvoren i zatvoren hi-hat odnosi se na sviranje udaranjem dok dve činele su odvojeno ili zajedno (otvorene ili zatvorene), dok nožni hi-hat se odnosi na delove ili note svirane samo korišćenjem pedala (udaranjem dve činele).

Važna napomena

uredi

Postoje razni načini i metode sviranja ovog instrumenta u zavisnosti od potrebe. Ono što treba naglasiti je to da nikada ne treba udarati direktno u horizontali, iako je to vrlo česta pojava u crtanim filmovima i kod avangardnih muzičara. Na taj način je mnogo manja kontrola zvuka, pritom činele će se nakon par takvih udaraca izvrnuti i postaće neupotrebljive, samo dva tri ovakva udarca direktno u horizontali je dovoljno da se upropaste.

Reference

uredi
  1. ^ „Instruments: Philharmonia Orchestra”. Philharmonia.co.uk. Arhivirano iz originala 2013-07-22. g. Pristupljeno 2015-03-30. 
  2. ^ „Percussion — Musical Instruments at your Fingertips”. www.miayf.org. Arhivirano iz originala 4. 7. 2015. g. 
  3. ^ „534m Membranophones”. SIL. Arhivirano iz originala 10. 7. 2006. g. Pristupljeno 4. 1. 2007. 
  4. ^ Epstein, Frank (2007). Cymbalisms: A Complete Guide for the Orchestral Cymbal Player. Sonner, Robert (Ed.). Hal Leonard. ISBN 978-0-634-06329-9. OCLC 166368068. 
  5. ^ Cirone, Anthony J.; Grover, Neil; Whaley, Garwood (2006). The Art of Percussion Playing (1st izd.). Meredith Music. str. 60. ISBN 1-57463-047-4. OCLC 70782197. 
  6. ^ Petrella, Nick (2002). The Ultimate Guide to Cymbals. Carl Fischer. str. 41. ISBN 0-8258-4905-5. OCLC 52365873. 
  7. ^ Strain, James Allen (2017). A Dictionary for the Modern Percussionist and Drummer. Rowman & Littlefield Publishers. str. 48. ISBN 978-0-8108-8693-3. OCLC 974035735. 
  8. ^ Solomon, Samuel Z. (2016). How to Write for Percussion: A Comprehensive Guide to Percussion Composition (2nd izd.). Oxford University Press. str. 149. ISBN 978-0-19-992035-8. OCLC 936117814. 

Literatura

uredi


Spoljašnje veze

uredi