Википедија

Đorđo Orsini

италијански средњовековни вајар и архитекта

Đorđo Orsini ili često pod imenom Đorđo da Sebeniko[1][2] (lat. Georgius Mathaei Dalmaticus - уметничко име; c. 1410 – 1473) bio je italijanski srednjovekovni vajar i arhitekta, koji je veliki deo svoga života proveo radeći u Šibeniku. Rođen je u dalmatinskom gradu Zadru, koji je tada pripadao Venecijanskoj republici[3] a umro u Šibeniku.

Đorđo Orsini
Juraj Dalmatinac, skulptura u Šibeniku, rad skulptora Ivana Meštrovića
Lični podaci
Datum rođenja(1410-00-00)1410.
Mesto rođenjaZadar, Mletačka republika
Datum smrti10. oktobar 1475.(1475-10-10) (64/65 god.)
Mesto smrtiŠibenik, Mletačka republika

Život i rad uredi

 
Katedrala Svetog Jakova u Šibeniku

Đorđo Orsini potiče od stare plemićke loze Orsini. Njegov otac Mateo, a kasnije i sam Đorđo, su bili prinuđeni da se izdržavaju radom svojih ruku pošto im plemićki status nije donosio nikakve prihode. Đorđo je obrazovan kao arhitekta i vajar ali ne zna se mnogo o njegovoj naobrazbi i najverovatnije je to bilo u Veneciji,[4] u radionici Đovanija i Bartolomea Buon. Ovoj dvojici je Orsini pomagao u izradi dekoracija na Porta della Carta duždeve palate.[5] Oženio se Elizabetom da Monte, koja mu je u miraz donela nekoliko kuća u Veneciji. Sa početkom njegovog rada u Šibenik 1441. godine, ovaj je grad postao mesto gde je on proveo ostatak svoga života. Svoju ušteđevinu je uložio u trgovačke poslove i u trgovinu zajedno sa dva druga partnera. Sam je sagradio sebi kuću kod iste katedrale koju je on gradio godinama i po kojoj je postao poznat. Njegov rad je postao deo zlatnog veka srednjovekovne dalmatinske umetnosti [6]. Njegovo najviše umetničko dostignuće je Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku - koja se na italijanskom spominje kao Il domo Sibeniko, čiji je on bio glavni arhitekta od 1441. do 1473. godine[4]. Cela građevina je potpuno sačinjena od kamena, bez opeka ili drveta u svojoj strukturi. Njegov zadatak je bio da sagradi horski deo katedrale, čiji temelji još nisu bili ni postavljeni, pa zatim da podigne krov (svod) za koji su tek postojali noseći stubovi, i da podigne zvonik (kupolu) zajedno sa lanternom. Đorđo nije nikad završio započeti posao na Katedrali. Posebno su zanimljive 72 biste u kamenu, na vencu oko građevine, iznenađujuće realistične za to vreme. Ove biste odslikavaju direktno karakter gradskog života toga vremena i njegovih sugrađana. Od 1. jula 1477. radove je nastavio drugi arhitekta - Nikolo da Đovani di Firenca. Nikolo je konstruisao i sagradio kameni krov katedrale. Katedrala Svetog Jakova u Šibeniku je uračunata u svetsku baštinu UNESKO-a

U Splitu Đorđo je sagradio nekoliko palata a 1448. godine je isklesao u kamenu oltar katedrale svetog Duje.[4] U Dubrovniku (koji je tada bio Dubrovačka republika), je radio na restauraciji Kneževe palate i tvrđave Minčeta. Napravio je takođe urbanistički plan za Pago.[4] U Italiji je radio u Ankoni gde je sagradio Lođa dei Merkanti (Loggia dei Mercanti) u venecijanskom gotskom stilu i portal crkve sv. Franje.[7] Njegovi duborezi i skulpture pripadaju kasnom gotskom stilu, dok mu je arhitektura- stilskim, arhitektura rane italijanske renesanse.[4]

Ime uredi

U Hrvatskoj se Orsini pominje kao hrvatski i italijanski arhitekt Juraj Dalmatinac i Đorđo Orsini. Ovo je ime kasniji prevod (20. vek) njegovog umetničkog imena „Georgius Dalmaticus“ [1][8][9][10]. Druga verzija pohrvaćenog Orsinijevog imena je Juraj Matejević.[11] Ovo ime je transliteracija "Georgivs Mathei" (Đorđo, Matijin sin) teksta ugraviranog u mermer katedralne crkve svetoga Jakova u Šibeniku »hoc opus cuvarum fecit magister Georgius Mathaei Dalmaticus«. [12]

Hrvatski autor Ljubo Karaman[13] tvrdi da Orsini nije nikad koristio svoje prezime nego je to prezime „uzeo“ Đorđov sin nakon Đorđove smrti. Karaman, a ni drugi hrvatski autori (Cvito Fisković, Gatin [14] ) koji ponavljaju Karamana, svoju tvrdnju ne podupire nikakvim dokumentima iz vremena života i rada Đorđa Orsinija. Karamana i sve one koji ga ponavljaju, pobijaju engleski arhitekt Džekson [15] koji navodi ugovor o kupovini kuće (sklopljen juna 1455) koju je Orsini kupio od lokalnog šibenskog velikaša i gde je kupac imenovan kao Đorđo Orsini i dva italijanska autora koji potvrđuju da su Đorđov sin Paolo i unuk Đovani koristili zvanično prezime Orsini i da im je venecijanski guverner Dalmacije Valerio Orsini priznao pripadnost plemićkoj kući Orsinijevih[16][17] 1540. godine.

Važno je primetiti da postoji jedan broj hrvatskih i jugoslovenskih autora koji su prihvatili pravo prezime ovog italijanskog arhitekta i vajara.[18][19][20][21]

Memorabilije uredi

U Rusiji,[22] Srbiji,[23] i Hrvatskoj[24] je poznat i kao Juraj Dalmatinac. Može se navesti da je u čast Juraja Dalmatinca izdata poštanska marka u Hrvatskoj te napravljena skulptura u Šibeniku (rad vajara Ivana Meštrovića). Pored toga njegovo ime nose mnoge škole kao ona u Šibeniku, te ulice u Zagrebu, Vinkovcima, Zadru i nekim drugim gradovima.

Značaj uredi

Pri radovima u hrvatskim primorskim i italijanskim gradovima Orsiniju su pomagali brojni domaći suradnici i učenici, kojima je poveravao i samostalne radove po svojim projektima. Okupio je četrdeseetak saradnika i odgojio dvadesetak učenika. Najvažniji su Andrija Aleši, koji se kasnije razvio u plodnog i samostalnog umetnika, kao i Ivan Pribislavić, s kojim je radio u Šibeniku, Rabu i Ankoni. Orsinijeva umetnička snaga i razgranata delatnost odlučno su uticale na dalji razvoj dalmatinske arhitekture. S gradilišta šibenske katedrale, na kojoj je radio sve do smrti 1473/75, širili su se po Dalmaciji arhitektonski, dekorativni i vajarski oblici koje je je on razvio. Raščlanjene renesansne komponente u njegovim skulpturama i pojedinim arhitektonskim ostvarenjima pokazuje niz dodirnih tačaka s Donatelovim i Mikelocoevim radovima. Stoga njegov dolazak i rad u Dalmaciji dovode do snažnoga proširenja kasnogotičke dekoracije venecijanskog karaktera, kao i do prvoga prodora najrazvijenijih firentinskih renesansnih oblika. Time je po svojoj darovitosti jedna od pojava i zauzeo je ravnopravno mesto među najvažnijim evropskim renesansnim skulptorina i arhitektima sredine 15. veka.

Reference uredi

  1. ^ a b Giacomo Scotti: Quaderni Giuliani di Storia Anno XXIII (n°1 gennaio-giugno (2002), pp. 21–35; članak "La letteratura italiana in Dalmazia: una storia falsificata" [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. mart 2012)
  2. ^ Encyclopædia Britannica (1911) articles about Sebenico Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. novembar 2009) and Ancona Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. новембар 2009)
  3. ^ Sir Thomas Graham Jackson:Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the Island of Grado, Clarendon press, 1887, pp. 389:

    Giorgio seems to have been born at Zara. His father, Matteo, was a scion of the ancient and princely Roman house of Orsini; but the branch to which he belonged had sunk in the world, and been reduced to support itself by manual arts inconsistent with the idea of nobility as then understood, and the family name had been allowed to fall into disuse [...] His family descent from the Orsini was formally recognized in 1540 in the person of his grandson Giacomo, an advocate [...] that Giorgio was not a native of Sebenico is proved by the description of him in several 'Atti' of 1441-1450; e.g. Magister Giorgius lapicida quondam Matthaei di Jadra, habitator Venetiarum ad praesens existens Sibenic
  4. ^ а б в г д General Encyclopedia of the Yugoslavian Lexicographical Institute, volume 4 (Zagreb, 1978), article Juraj Dalmatinac
  5. ^ Michaela Kalusok: Tabernakel und Statue: die Figurennische in der italienischen Kunst des Mittelalters un der Renaissance, Rhema 1996, стр. 134
  6. ^ Sir Thomas Graham Jackson: The renaissance of Roman architecture, Part 1; Hacker Art Books. 1975. стр. 148–149.
  7. ^ Darwin Porter, Danforth Prince: Frommer's Italy 2012,John Wiley & Sons, Sep 20, 2011
  8. ^ La Repubblica, August 14, 2004; "Traù, fuga di mezzanotte"; by Paolo Rumiz
  9. ^ La Voce del Popolo; "L'Adriatico orientale e la sterile ricerca della nazionalità delle persone"; by Kristjan Knez ([2])
  10. ^ Corriere della Sera, November 3, 2000: "Gli italiani d'Istria litigano con il Vaticano"[мртва веза]; by Gian Antonio Stella
  11. ^ Grupa autora, Народна енциклопедија Загреб 1929
  12. ^ Slovnik umjetnikah jugoslavenskih od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Tiskom Narodne tiskarne Dra Ludevita Gaja, Zagreb 1858. страна 249
  13. ^ Ljubo Karaman: Umjetnost u Dalmaciji: XV. i XVI. vijek,Izd. Matice hrvatske, 1933 стр. 39
    Orsinijem se ovaj majstor nazivlje u naucnoj literaturi zbog toga, sto je njegov sin, vise decenija po njegovoj smrti, uzeo to prezime kao navodno davno a s vremenom zaboravljeno obiteljsko ime. Orsini su poznata obitelj srednjovjekovnog rimskog plemstva. Da li je sin majstora Jurja to ucinio s pravom ili ne, nije jos jasno ni dokazano.
  14. ^ C. Fisković, N. Gattin: Juraj Dalmatinac; Zora, Zagreb 1983 страна 73
  15. ^ Sir Thomas Graham Jackson: Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, Volume 1; Clarendon press, 1887

    Страна 406 In June 1455, Michele Simeonich, a noble of Sebenico, sold to Grigorio Orsini for 200 golden ducats 'of good and just weight' a house in the contrada of S. Gregorio, of which the position and boundaries are accurately defined in the act of the notary Manfredo Petrogna1. To this spot we were guided by Monsignor Fosco, the bishop and historian of Sebenico, and there sure enough we saw a door-

    Фуснота
    1Vid. Annuario Dalmatico 1884, Article by Dr. Galvani
    Страна 407

    way, on the lintel of which is carved, by the hand no doubt of Grigorio himself, the bear that symbolized his ancestral house of Orsini, while on each jamb, amid pendent bouquets of flowers, hang the mallet and chisels of his sculptor's art (vid. Fig. 25)
  16. ^ Giuseppe Maria Pilo: Per trecentosettantasette anni: la gloria di Venezia nelle testimonianze artistiche della Dalmazia, Edizioni della Laguna, 2000, pp. 37

    Giorgio di Matteo Dalmata - com'egli si firma - è probabilmente nativo di Zara e certamente veneziano di formazione ancorché molto noto come Giorgio da Sebenico per avervi a lungo operato e avervi creato con la cattedrale di San Giacomo il suo capolavoro, o come Giorgio Orsini, cognome usato dal figlio Paolo dal 1512, ufficialmente dal 1516, e confermato al nipote Giacomo nel 1540 dal governatore veneziano dela Dalmazia Valerio Orsini quando lo dichiara, anche con i progenitori "ex nostra stirpe Ursina".

  17. ^ Atti e memorie della Società dalmata di storia patria, Volume 6 Società dalmata di storia patria, La Società, 1969, чланаk Ancora su "Giorgio Orsini", pp. 102

    Dal Diploma dei 25 novembre 1540 che lo stesso principe Valerio rilasciò a Giacomo (vedi atti del notaio Guerino Tranquillo di Sebenico) emerge chiaramente come Giacomo appartenesse "agli Orsini, dalla cui stirpe era uscito, che non aveva mai perduta la nobiltà e che veniva da lui, Valerio, riammesso nel seno della famiglia, con diritto di portarne lo stemma gentilizio che descrive: Ursum, tidelicet, supra galea, scutum tegentem, in quo scuto a capite in campo roxa rutilat super diametrum quadrilatertum lineae rectae, et tribus quadrilateribus subter diametro obliquis, ornato ipso scuto rubro et albo colore".

  18. ^ Krsto Stošić: Katedrala u Šibeniku,Šibenik 1926.
  19. ^ C. Iveković: "Vrata Orsinijeve kuće" u Rivista dalmatica Associazione nazionale dalmata di Roma, 1975
  20. ^ Petar Kolendić: Šibenska katedrala pre dolaska Orsinijeva 1430-1441, Narodna Starina, Zagreb 1924
  21. ^ Emilije Laszowski: Znameniti i zaslužni Hrvati, Tisak i oprema Hrvatskog stamparskog zavoda d.d., 1925 pp. 53
    1459. nastanio se je (Čulinović) već kao majstor u Šibeniku i oženio se Jelenom, kćeri arhitekta šibenske katedrale Đure Orsinija.
  22. ^ Юрай Далматинец // Европейское искусство: Живопись. Скульптура. Графика
  23. ^ Мала просветина енциклопедија, Београд, 1959.
  24. ^ «Juraj Dalmatinac» //Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 1977. ISBN 978-8-67053-012-6.

Додатна литература uredi

  • C. Fisković, Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb,

1947.

  • C. Fisković, „O vremenu i jedinstvenosti gradnje dubrovačke Divone“, Prilozi

povijesti umjetnosti u Dalmaciji 7, Split, 1953, str. 33-57.

  • C. Fisković, „Pri kraju razgovora o dubrovačkoj Divoni“, Prilozi povijesti

umjetnosti u Dalmaciji 11, Split, 1956, str. 106-117.

  • H. Folnesics, „Niccolo Fiorentino, ein unbekanter Donatelloschüler“,
  • Monatshefte für Kunstwissenschaft VIII, 1915.

D. Fray, „Der Dom von Sebenico und sein Baummeister Giorgio Orsini“,

  • Jahrbuch des Kunsthistorischen Institutes der K.K.Z.K., Bd. VII, Wien, 1913.
  • N. Grujić, „Onofrio della Cava i Knežev dvor u Dubrovniku“, u: Renesansa i

renesanse u umjetnosti Hrvatske, zbornik radova, Dani C. Fiskovića 2003. i 2004, Zagreb, 2008, str. 9-50.

  • E. Hilje, „Nikola Firentinac u Šibeniku 1464. godine“, Fiskovićevi dani, Split, 2.

listopada 2002, Radovi Instituta za pov. umj. 26, Zagreb, 2002.

  • R. Ivančević, „Mješoviti gotičko-renesansni stil arhitekta Jurja Matejeva

Dalmatinca“, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 21, Split, 1980, str. 355- 380.

  • R. Ivančević, Šibenska katedrala, Šibenik, 1998.
  • Lj. Karaman, Umjetnost u Dalmaciji, XV. i XVI. vijek, Zagreb, 1933.
  • Lj. Karaman, „O vremenu gradnje Divone u Dubrovniku“, Historijski zbornik

IV, Zagreb, 1951, str. 165-172.

  • P. Marković, „Arhitektura renesanse u Hrvatskoj“, u katalogu izložbe Hrvatska

renesansa, Musee national de la Renaissance, Chateau d'Ecouen, 8. travnja-12 srpnja 2004, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 26. kolovoza - 21. studenoga 2004.

  • P. Marković, Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Prvih 105 godina, Zagreb, 2010.
  • I. Prijatelj Pavičić, „Ecclesia militans na apsidama šibenske katedrale“, u
  • Zbornik radova sa znanstvenog skupa Šibenska biskupija 1298.-1998. održanog

u Šibeniku 1998. godine, Šibenik, 2001.

  • S. Štefanac, Kiparstvo Nikole Firentinca, Split, 2006.

Спољашње везе uredi

 
Ђорђо Орсини на Викимедијиној остави.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ђорђо_Орсини&oldid=25680863”