Đula
Đula (mađ. Gyula) grad je u Mađarskoj. Đula je drugi po veličini grad u okviru županije Bekeš.
Đula mađ. Gyula | |
---|---|
![]() Gradski trg | |
Administrativni podaci | |
Država | ![]() |
Region | Regija velike južne ravnice |
Županija | Bekeš |
Srez | Đula |
Stanovništvo | |
Stanovništvo | |
— | 32.016 |
— gustina | 125,16 st./km2 |
Geografske karakteristike | |
Koordinate | 46° 39′ 00″ S; 21° 17′ 00″ I / 46.65° S; 21.283333° I |
Vremenska zona | UTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST) |
Površina | 255,8 km2 |
Poštanski broj | 5700 |
Pozivni broj | 66 |
Veb-sajt | |
www.gyula.hu |
Grad ima 32.016 stanovnika prema podacima iz 2008. godine.[1]
Grad Đula je poznat kao jedna od najboljih i najpoznatijih banja u Mađarskoj. Takođe, Đula je poznata i kao središte rumunske nacionalne manjine u Mađarskoj.
Istorija
urediPrvi pouzdan podatak gde se pominje Đula nalazi se u dva dokumenta iz 1313. koje je izdao kralj Karlo I. Robert u samostanu — Gyulamonostora ili Julamonustra.[2] Svega dve decenije kasnije — 1332. i samo naselje je dobilo ime Đula.[3]
Prve gradske privilegije Đuli je dodelio kralj Karlo I Robert, one su se svodile na pravo da izaberu gradonačelnika i održavaju sajam.[3]
Čitav set novih privilegija mestu je dodelio ban Janoš Maroti, od prava da samostalno naplaćuje porez, do toga da sudi vlastitim građanima, a kralj Žigmund Luksemburški oslobodio ga je od plaćanja nekih poreza. Ban Maroti učinio je puno tog za razvoj grada, od tog da je doselio franjevce do tog da je podigao zamak.[3] Kad je 1476. njegova porodica -Maroti izumrla, — Đula je vraćena kralju. Te iste — 1476 kralj Matija Korvin potvrdio je sve dotadašnje gradske privilegije date građanima Đule, i čak ih proširio oslobodivši ih od plaćanja carine po celoj zemlji.[3]
Šest godina kasnije — 8. aprila 1482. kralj Matija Korvin poklonio je tadašnju Grofoviju Hunedoara svom sinu Janošu Korvinu, a idućeg dana tome je dodao i domenu Đula.[3] U nameri da učvrsti poziciju svog sina u Đuli, reorganizovao je administraciju u Đuli — 1484. i smestio je u zamku, a sve u nameri da spreči lokalno plemstvo da mu istera naslednike.[3]
Đula je pod osmansku vlast potpala 1566. godine, nakon čega se u taj grad premešta sedište dotadašnjeg Aradskog sandžaka, koji se od tada naziva Đulinski sandžak, a nalazio se u sastavu Temišvarskog pašaluka. Tokom 16. i 17. veka, đulinska oblast (u starim izvorima poznata kao Đulinsko polje) bila je poprište čestih sukoba koji su vođeni između Osmanskog carstva, Kraljevine Ugarske i Kneževine Transilvanije. Nakon konačnog proterivanja osmanske vlasti sa šireg đulinskog područja (1685-1688), grad potpada pod habzburšku vlast.[4]
Geografija
urediGrad Đula se nalazi u jugoistočnom delu države, blizu granice sa Rumunijom. Od prestonice Budimpešte grad je udaljen 240 km jugoistočno.
Grad se smestio u istočnom delu Panonske nizije. Kroz grad protiče reka Beli Kereš.
Termalni izvori
urediBanja Đula se nalazi na samom jugoistoku zemlje. Ima šest dubokih termalnih izvora. Voda ima odlično dejstvo na lečenje poremećaja motorike, nervnih problema, rehabilitacije, bolesti želuca kiselinskog porekla i ginekoloških zapaljenja. Pri lečenju se koriste pakovanja sa muljem, magnetoterapija, galvansko kupanje, lečenje inhalacijom, ugljeno-kiselinska kupka, lečenje tangentorom, odnosno lekovito plivanje. Osvežavajuće masaže se vrše lekovitom kremom.
Stanovništvo
urediPo proceni iz 2017. u gradu je živelo 30.004 stanovnika.
1990. | 2001. | 2011. | 2017. |
---|---|---|---|
34.331 | 33.293 | 31.067 | 30.004 |
Srbi u Đuli
urediTokom starije istorije, u periodu od 15. do 18. veka, značajnu ulogu u istoriji Đile imali su i Srbi, koji su se kasnije raselili sa tog područja, ili su podlegli mađarizaciji. Najpoznatiji Srbin u istoriji Đule bio je kapetan Dimitrije Ovčarević, koji je sredinom 16. veka bio jedan od najznačajnijih srpskih prvaka u tom delu Ugarske, a poginuo je 1566. godine u odbrani Đule, prilikom osmanske opsade grada.[5]
Galerija
uredi-
Gradska kuća Đule
-
Tvrđava u Đuli
-
Palata u gradskom lečilištu
-
Fontana na gradskom trgu
-
Dvorac
-
Reka Beli Koroš
-
Unutrašnjost tvrđave
-
Dvorac
-
Tvrđava u Đuli
-
Ulaz u dvorac
-
Dvorac
-
Tvrđava u Đuli
Reference
uredi- ^ „HUNGARY: Békés”. Pristupljeno 5. 5. 2016.
- ^ Antal Papp: Magyarország (Hungary), Panoráma, Budapest. 1982. ISBN 978-963-243-241-0. str. 860, 453-456.
- ^ a b v g d đ „History of Gyula” (na jeziku: engleski). Budapest com. Arhivirano iz originala 02. 06. 2016. g. Pristupljeno 28. 4. 2016.
- ^ David 1994, str. 143-162.
- ^ Ivić 1929, str. 179-180, 182-183.
Literatura
uredi- Dávid, Géza (1994). „The Sancakbegis of Arad and Gyula”. Acta Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae. 46 (1992-1993): 143—162.
- Ivić, Aleksa (1929). Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703). Novi Sad: Matica srpska.