Džejms Kegni (engl. James Cagney; Njujork, 17. jul 1899Stanford, 30. mart 1986) bio je američki glumac poznat po raznovrsnim ulogama, uključujući prekretnu u filmu Državni neprijatelj.[1] Prvobitno je bio poznati vodvilj izvođač, koji je osvojio Oskar za najboljeg glumca u glavnoj ulozi[2] za portret plesača i pevača u filmu Jenki Dudl Dendi 1942, ali najpoznatiji je po ulogama 'čvrstih momaka'.[3] Kao i Džejms Stjuart, Kegni je postao poznat publici pa su ga obično zvali „Džimi” Kagni - iako ni u jednom filmu nije tako potpisan.[4]

Džejms Kegni
U trejleru za film Love Me or Leave Me (1955)
Lični podaci
Puno imeDžejms Fransis Kegni mlađi
Datum rođenja(1899-07-17)17. jul 1899.
Mesto rođenjaNjujork, SAD
Datum smrti30. mart 1986.(1986-03-30) (86 god.)
Mesto smrtiStanford, Njujork, SAD
Porodica
SupružnikFransis Kegni (1922—1986)
Veza do IMDb-a

Američki filmski institut proglasio ga je 1999. osmom najvećom muškom filmskom zvezdom svih vremena.[5]

Kegni je bio među omiljenim glumcima Stenlija Kjubrika,[6] a Orson Vels ga je proglasio „verovatno najvećim glumcem koji se ikad pojavio ispred kamere.”[7] Vorner bros je organizovao privatno prikazivanje Kegnijevih filmova za Vinstona Čerčila.[8]

Zaradio je nadimak 'profesionalni kontraš', a nekoliko je puta napuštao veliki studio Vorner bros, vraćajući se svaki put pod poboljšanim ličnim i umetničkim uslovima. U dva mandata je bio predsednik Ceha filmskih glumaca, a tokom Drugog svetskog rata je u mnogo navrata odlazio na turneje za podizanje morala.

Biografija uredi

Mladost uredi

Kegni je rođen na Nižoj istočnoj strani, delu Menhetna u Njujorku u porodici Džejmsa Kagneja starijeg, Amerikanca irskog porekla koji je radio kao barmen i amaterski bokser, i Karolin Nelson;[4] njegova baka s majčine strane bila je norveška kapetanica broda,[1] dok mu je deda s majčine strane bio Amerikanac irskog porekla.[9] Kegni je bio drugo od sedmoro dece, od kojih je dvoje umrlo nekoliko meseci nakon rođenja; sam Kegni je ozbiljno oboleo kao dete, u toj meri da se njegova majka bojala da će umreti pre krštenja, što je bio rezultat nivoa siromaštva u kojem su odrastali.[10][11] Sva deca su odgojena kao katolici, i svi su primili pričest i bili su kršteni.[10]

Crvenokosi, plavooki Kegni maturirao je u srednjoj školi Stujvesant u Njujorku 1918. te je nakon toga pohađao Univerzitet Kolumbija,[12] gde je nameravao da diplomira umetnost.[4] Uzimao je i časove nemačkog i pridružio se studentskoj vojnoj obuci.[13] Odustao je nakon jednog semestra i vratio se kući nakon smrti oca u epidemiji španskog gripa.[4]

U ranom životu se bavio raznim poslovima, sve kako bi doprineo kućnom budžetu: pomoćnik arhitekte, preslikavač u novinama The New York Sun, čuvar u Njujorškoj javnoj biblioteci, nosač u hotelu, crtač i noćni portir.[4] Kegni je verovao u teški rad: „Bilo je to dobro za mene. Žao mi je dečaka kojima je u to vreme sve bilo lagodno. Odjednom se moraju suočiti sa životnim stvarnostima bez mame ili tate da misle umesto njih.”[4]

Kao dečak je vežbao stepovanje (što je veština koja će mu pomoći da osvoji Oskara), a imao je nadimak Kegni podrumskih vrata zbog svoje navike da pleše po položenim podrumskim vratima. Bio je dobar ulični borac, boreći se u ime svog starijeg brata Harija studenta medicine kad je to bilo potrebno,[10] ponekad sa svim napadačima.[11] Počeo je da se bavi amaterskim boksom, a osvojio je naslov viceprvaka u perolakoj kategoriji u državi Njujork. Bio je dovoljno dobar da su ga treneri ohrabrivali da se okuša kao profesionalac, ali majka mu nije to dopustila.[14] Igrao je poluprofesionalni bejzbol za lokalni klub,[4] a bio je dovoljno dobar da je počeo da maštati o igranju u MLB ligi.[14]

Njegova veza s filmom počela je na dosta neobičan način; kad je posećivao tetku u Bruklinu koja je živela preko puta Vitagraf Studija, Kegni bi preskočio ogradu kako bi gledao filmove Džona Banija.[4] Uključio se u amatersku dramsku sekciju, počevši kao rekviziter za kineskog pantomimičara u naseljeničkoj kući na London hilu gde je njegov brat, Hari nastupao u pozorištu. Bio je zadovoljan radeći iza pozornice, nije se zanimao za glumu. Međutim, jedne noći je zamenio Harija koji je bio bolestan. Džejms nije bio dobar učenik, ali mu je fotografsko pamćenje proba omogućilo da zameni brata bez pravljenja grešaka.[15] Nakon toga se okušao kao izvođač, nastupivši u mnoštvu uloga u sklopu raznih glumačkih družina.[4]

Filmografija uredi

God. Srpski naziv Originalni naziv Uloga
1930. The Doorway to Hell Steve Mileaway
Sinners' Holiday Harry Delano
1931. How I Play Golf Himself
Blonde Crazy Bert Harris
Smart Money Jack
The Millionaire Schofield, Insurance Salesman
Državni neprijatelj broj 1 The Public Enemy Tom Powers
Other Men's Women Ed 'Eddie' Bailey
1932 Winner Take All Jim 'Jimmy' Kane
The Crowd Roars Joe Greer
Taxi! Matt Nolan
1933. Lady Killer Dan Quigley
Footlight Parade Chester Kent
The Mayor of Hell Richard 'Patsy' Gargan
Picture Snatcher Danny Kean
Hard to Handle Myron C. 'Lefty' Merrill
1934 The St. Louis Kid Eddie Kennedy
The Hollywood Gad-About Himself
Here Comes the Navy Chester 'Chesty' J. O'Conner
He Was Her Man Flicker Hayes, aka Jerry Allen
Jimmy the Gent 'Jimmy' Corrigan
1935. Pobuna na brodu Baunti Mutiny on the Bounty Extra
A Midsummer Night's Dream Bottom, the weaver
The Irish in Us Danny O'Hara
G Men 'Brick' Davis
Devil Dogs of the Air Thomas Jefferson 'Tommy' O'Toole
Trip Thru a Hollywood Studio Himself
A Dream Comes True Himself
Frisco Kid Bat Morgan
1936. Great Guy Johnny 'Red' Cave
Ceiling Zero Dizzy Davis
1937. Something to Sing About Terrence 'Terry' Rooney
1938. Anđeli garava lica Angels with Dirty Faces Roki Salivan
Boy Meets Girl Robert Law
For Auld Lang Syne Himself - Introducing arriving celebrities
1939. Burne dvadesete The Roaring Twenties Eddie Bartlett
Each Dawn I Die Frank Ross
Hollywood Hobbies Himself
Oklahoma Kid The Oklahoma Kid Jim Kincaid
1940. City for Conquest Danny Kenny (Young Samson)
Torrid Zone Nick 'Nicky' Butler
The Fighting 69th Jerry Plunkett
1941. The Bride Came C.O.D. Steve Collins
The Strawberry Blonde T. L. 'Biff' Grimes
1942. Jenki Dudl Dendi Yankee Doodle Dandy George M. Cohan
Captains of the Clouds Brian MacLean (bush pilot)
1943. Johnny Come Lately Tom Richards
You, John Jones! John Jones
1944. Battle Stations Narrator
1945. Blood on the Sun Nick Condon
1947. 13 Rue Madeleine Robert Emmett 'Bob' Sharkey aka Gabriel Chavat
1948. The Time of Your Life Joseph T. (who observes people)
1949. Belo usijanje White Heat Arthur 'Cody' Jarrett
1950. The West Point Story Elwin 'Bix' Bixby
Kiss Tomorrow Goodbye Ralph Cotter
1951. Starlift Himself
Come Fill the Cup Lew Marsh
1952. What Price Glory? Capt. Flagg
1953 A Lion Is in the Streets Hank Martin
1955. Mister Roberts Capt. Morgan
The Seven Little Foys George M. Cohan
Love Me or Leave Me Martin Snyder
Run for Cover Matt Dow
1957. Short-Cut to Hell Himself
Man of a Thousand Faces Lon Chaney
1956. These Wilder Years Steve Bradford
Tribute to a Bad Man Jeremy Rodock
1959. Shake Hands with the Devil Sean Lenihan
Never Steal Anything Small Jake MacIllaney
1960. The Gallant Hours Fleet Admiral William F. Halsey Jr.
1961. One, Two, Three C.R. MacNamara
1968. Arizona Bushwhackers Narrator
1981. Ragtime Commissioner Rheinlander Waldo

Reference uredi

  1. ^ a b Gregory Speck: From Tough Guy to Dandy: James Cagney, 1986, str. 319
  2. ^ „Best Actor”. FilmSite.org. Pristupljeno 17. 10. 2008. 
  3. ^ McGilligan 1975
  4. ^ a b v g d đ e ž z McGilligan 1975, str. 14–28
  5. ^ „America's Greatest Legends” (PDF). AFI's 100 Years...100 Stars. American Film Institute. 2005. Arhivirano iz originala (registration required) 16. 07. 2011. g. Pristupljeno 17. 10. 2008. 
  6. ^ Lobrutto, Vincent (1999). Stanley Kubrick: A Biography. ISBN 978-0306809064. Pristupljeno 1. 11. 2007. [mrtva veza]
  7. ^ Parkinson, BBC
  8. ^ French, Phillip (1. 6. 2008). „No 18: James Cagney 1899-1986”. Philip French's screen legends. The Observer. Pristupljeno 17. 10. 2008. 
  9. ^ McCabe, John. „Cagney”. New York Times. Arhivirano iz originala 28. 09. 2013. g. Pristupljeno 1. 11. 2007. 
  10. ^ a b v Cagney 1976, str. 2–19
  11. ^ a b Warren & Cagney 1986, str. 3–11 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFWarrenCagney1986 (help)
  12. ^ Flint, Peter (31. 3. 1986). „James Cagney Is Dead at 86; Master of Pugnacious Grace”. New York Times. Pristupljeno 1. 11. 2007. 
  13. ^ Cagney, James. Cagney by Cagney. Doubleday. str. 22—38. ISBN 978-0-385-52026-3. 
  14. ^ a b Warren & Cagney 1986, str. 21–30 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFWarrenCagney1986 (help)
  15. ^ Warren & Cagney 1986, str. 30–37 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFWarrenCagney1986 (help)

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi