Bitka kod Kerestinca (1573)

Bitka kod Kerestinca (1573) bila je deo hrvatskoslovenačke seljačke bune 1573.[1]

Bitka kod Kerestinca (1573)
Deo Seljačke bune

Pogubljenje Matije Gupca u Zagrebu 5. februara 1573.
Vreme6. februar 1573
Mesto
Ishod Pobunjenici potučeni
Sukobljene strane
Kraljevina Hrvatska Pobunjeni hrvatski kmetovi
Komandanti i vođe
Hrvatski podban Gašpar Alapić Nikola Doročić
Jačina
oko 300-600 konjanika[1] oko 3.000[2]
Žrtve i gubici
laki teški[1]

Hrvatsko-slovenačka seljačka buna 1573. izbila je kao posledica teškog položaja hrvatskih i slovenačkih kmetova u kasnijem razdoblju feudalizma. Plemstvo i sveštenstvo, na koje se u borbi protiv Turaka i kmetova oslanjala kraljevska vlast, uživalo je privilegije i sva politička prava, dok je sasvim bespravno seljaštvo snosilo sve poreske terete države i crkve, posebno teške urbarijalne namete vlastele (kuluk, tlaka). Uz to, seljaštvo je najviše bilo izloženo pustošenjima Turaka, pa je podnosilo i znatan teret borbe protiv njih.[3]

Mapa seljačke bune početkom februara 1573. Vatra označava pobunjena mesta, mačevi označavaju bitke, kule-opsednute/osvojene zamkove. Palisade označavaju sedišta kapetanija Slavonske i Hrvatske vojne krajine.

Ustanak je izbio 29. januara 1573. istovremeno u celom Hrvatskom Zagorju i južno od Save na području: Mokrice, Samobor, Okić, Jastrebarsko, a u Štajerskoj od Bizeljskog do Podčetrtka, šireći se prema Brežicama. Gregorić je sa odredom osvojio Cesargrad uz pomoć bizeljskih kmetova.[1]

Pohod u Štajersku

uredi

Buna slovenačkih kmetova, pod vođstvom bravara Pavla Šterca i obućara Kukeca, proširila se 1. februara od Kunšperka do Pilštanja. Gregorić je 2. februara dopro sa odredom do ušća Sutle u Savu, ovladao prelazima kod Mokrica i 3. februara upao u Brežice, ne zauzevši tamošnji zamak. Produžio je za Videm, ojačan brežičkim kmetovima; Krško mu se predalo 4. februara bez borbe i odatle je uputio jači deo (preko 2.000 ljudi) pod kapetanom Nikolom Kupinićem dolinom Krke prema Novom Mestu, radi okupljanja tamošnjih slovenačkih kmetova i pridobijanja seljaka i uskoka u Žumberku i Metliki. Gregorić je sa 5-6.000 ljudi nastavio nastupanje levom obalom Save prema Sevnici.[1]

Hrvatska vojska u 16. veku

uredi

Hrvatsku vojsku sredinom 16. veka (nakon 1553) činila su 3 dela:

  • stajaća, plaćenička vojska u Vojnoj krajini, pod komandom Vrhovnog Kapetana (nem. oberster Feldhauptman), a od 1569. dvojice potpukovnika (nem. Oberstlieutnant) (za Hrvatsku i Slavoniju) koje postavlja lično kralj: 4.200 najamnika (200 oklopnih konjanika-arkebuzira, 1.000 nemačkih i 1.000 domaćih pešaka-haramija o trošku kralja i staleža Kranjske i Štajerske, 600 lakih konjanika (husara) i 400 haramija o trošku bana, i još 1.050 vojnika o trošku Vrhovnog Kapetana-koji je morao biti znatan velikaš). Osim toga, svo stanovništvo Vojne krajine bilo je oslobođeno feudalnih nameta i podeljeno u vojvodstva, koja su u slučaju uzbune davala još 30-40 četa neplaćene narodne vojske-oko 2.000 haramija i 500 husara. Pešaci krajiške vojske nazivali su se haramijama ili uskocima, i bili su većinom naoružani vatrenim oružjem; od 3.000 haramija u Vojnoj krajini u 16. veku, plaćenih prebega (uskoka) bilo je oko 1.000, ostatak su činili domaći ljudi.[4]
  • feudalna vojska, tzv. banderije, konjički odredi bana i pojedinih velikaša. Hrvatska je 1492. imala 20 banderija (po 500 ljudi) sa oko 10.000 konjanika. Zbog turskog osvajanja, sredinom 16. veka broj banderija je spao na 12, a njihova veličina na 400 ljudi (200 oklopnika i 200 husara)-ukupno manje od 5.000 konjanika: posle poraza u bici na Krbavskom polju 1493, nijedan velikaš osim biskupa, knezova Zrinskih i Frankopana nije mogao da skupi potpunu banderiju.[5]
  • opšti poziv, tzv. opšti, zemaljski ili pučki ustanak (lat. insurrectio, generalis expeditio), na koji se mora lično odazvati svaki plemić i slobodnjak, i opremiti 1 konjanika (sa kopljem, mačem i štitom) na 10 kmetovskih dimnjaka, a na svaki dimnjak po 1-2 puškara ili strelca.[5]

Suprotstavljene snage

uredi

Pošto je seljačka buna u suštini bila građanski rat u Hrvatskoj, to su se na bojištima sukobili razni delovi hrvatske vojske. Bitke kod Kerestinca i Mokrica bile su u suštini borba kmetovskog dela opšteg poziva protiv nekoliko plemićkih banderija.

Gospoda

uredi

Tokom bune 1573., zbog nemira među kmetovima nije bilo moguće podići opšti poziv, a Gašpar Alapić nije mogao da raspolaže najamničkom vojskom sa granice, koja je bila pod komandom kraljevskih oficira (većinom Nemaca): tako su mu ostale samo plemićke banderije. Poznato je da je podban za ovu bitku okupio svoje i sestrine vazale, turopoljske plemiće i deo konjanika Zrinskih: u svemu mogao je imati najviše 3 nepotpune banderije-oko 600 do 1.200 konjanika.

Pobunjeni seljaci

uredi

Protiv Alapića kod Kerestinca i Mokrica borili su se kmetovi iz Okića i Jastrebarskog: njihov broj Alapić je procenjivao na oko 3.000.[2] Većina kmetova imala je bar nekog ratnog iskustva, služeći u opštem pozivu protiv Turaka kao pešaci-kopljanici i puškari (po 1-2 iz svake kuće) i laki konjanici (po 1 na 10 domova). Takođe, stubički i susedgradski kmetovi borili su se u službi Heningovaca u njihovom privatnom ratu protiv Tahija i bana Petra Erdedija: tako su Heningovci naoružali 800 kmetova za osvajanje zamka u Stubici (27. januara 1565), a podban Ambroz Gregorijanec naoružao je čak 3.000 kmetova za bitku protiv banske vojske kod Susedgrada (3. jula 1565.-koju su kmetovi mimo svih očekivanja dobili.).[6]

Međutim, u trenutku pobune, najveći deo oružja i municije seljačke narodne vojske bio je van domašaja pobunjenika-u utvrđenim zamkovima gospodara. Jedini zamkovi osvojeni tokom bune bili su Cesargrad (pao 29. januara) i Krško (predalo se 4-5. februara), gde su kmetovi svakako zarobili nešto pušaka, sabalja, kopalja i nekoliko (8—10) lakih topova-lubardi. Međutim, oružje iz Cesargrada podeljeno je između Gregorićeve i Gupčeve vojske u Stubici, a ono iz Krškog između Gregorićevog i Kupinićevog odreda, a municije i baruta bilo je malo. Prema tome, većina seljaka bili su pešaci naoružani sekirama, mlatovima i kosama, sa nešto pušaka (i vrlo malo municije), a najviše 10% mogli su se boriti kao laki konjanici (svakako sa nepotpunom opremom). U nedostatku pušaka, luk i strela još uvek su bili popularno oružje kmetova u narodnoj vojsci (opštem pozivu).[5] Ova grupa seljaka verovatno je bila slabije naoružana od ostalih (Gregorićevih i Gupčevih) i nije imala topova, pošto za razliku od Gregorićeve vojske još nije bila osvojila nijedan grad.

Bitka

uredi

Na vest o padu Cesargrada (29. januara), koji je bio svojina Jane Alapić-Erdedi (udovice bana Petra Erdedija), podigli su se kmetovi iz Okića, Samobora, Jastrebarskog i Kerestinca i krenuli u Kranjsku, da se spoje sa Gregorićevom vojskom i štajerskim ustanicima. Za to vreme, banicin brat, podban Gašpar Alapić okupio je feudalnu konjicu Zrinskog i grofice Erdedi i turopoljske plemiće i iznenadio je pobunjenike na putu za Kranjsku: 6. februara razbio je kod Kerestinca grupu okićkih kmetova, a potom istog dana i drugu kod Mokrica.[1] Bitka je trajala oko 3 časa, posečeno je oko 500-600 kmetova, a gubici plemića bili su mali.[7]

Posledice

uredi

Nakon dve lake pobede, Gašpar Alapić se spojio sa ostatkom banske i krajiške vojske u Zagrebu: sa skoro 5.000 uvežbanih vojnika bio je spreman da napadne glavno ustaničko uporište u Donjoj Stubici. Odluka je pala 3 dana kasnije u bici kod Stubice 9. februara 1573.

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d đ Gažević 1974, str. 528 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  2. ^ a b „Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Juraj Drasković – Wikizvor”. hr.wikisource.org. Pristupljeno 28. 12. 2018. 
  3. ^ Gažević 1974, str. 527 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  4. ^ Gažević 1974, str. 556–557 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  5. ^ a b v Gažević 1974, str. 509–511 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  6. ^ Adamček, Josip (oktobar 1968). „Prilozi povijesti seljačke bune 1573.” (PDF). Radovi Filozofskog fakulteta: Odsjek za povijest (na jeziku: Croatian) (6): 51—96. Pristupljeno 20. 1. 2018. 
  7. ^ Šenoa 1969, str. 316–317.

Literatura

uredi
  • Šenoa, Avgust (1969). Seljačka buna. Zagreb: Mladost. str. 316—317. 
  • Gažević, Nikola, ur. (1974). Vojna enciklopedija (tom 10). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 556—557. 
  • Gažević, Nikola, ur. (1974). Vojna enciklopedija (tom 3). Beograd: Vojnoizdavački zavod.