Википедија

Bogoslovski dijalog pravoslavnih i drevnoistočnih pravoslavnih crkava

Bogoslovski dijalog pravoslavnih i drevnoistočnih (nehalkidonskih) pravoslavnih crkava predstavlja bogoslovske konsultacije[a] u okviru rada Mješovite bogoslovske komisije sa ciljem uspostavljanja evharistijskog jedinstva između dvije skupine crkava.[2]

Aktivne konsultacije između predstavnika dvije skupine crkava počele su u drugoj polovini 20. vijeka: u Orhusu (1964), Bristolu (1967), Ženevi (1970) i Adis Abebi (1971).[1] Poslije nezvaničnih kontakata pravoslavne i drevnoistočne crkve[b] osnovale su svoje bogoslovske komisije za učešće u dijalogu, koje su zajedno obrazovale Mješovitu bogoslovsku komisiju. Sastanci Mješovite komisije održani su u Šambeziju (Švajcarska; 1985, 1990. i 1993), u koptskom manastiru Svetog Pajsija [ru] (Egipat; 1989) i doveli su do usvajanja niza dokumenata.[1]

Realizacija ovih dokumenata trebala je da se desi nakon odobrenja pomjesnih pravoslavnih i drevnoistočnih crkava.[3] Dokumente koje je usvojila Mješovita bogoslovska komisija pozitivno su primile Konstantinopoljska, Rumunska,[1][4] Aleksandrijska i Antiohijska crkva s pravoslavne strane[5][6] i Sirojakovitska, Malankarska[6] i Koptska crkva s drevnoistočne strane.[5][7] I pored usvajanja zajedničkih dokumenata, bogoslovski, kanonski i drugi razlozi spriječili su dalje dejstvo crkava da se ujedine.[8] Tako nije došlo do uklanjanja međusobnih anatema i obnavljanja punog evharistijskog zajedništva između pravoslavaca i nehalkidonaca. Na primjer, Ruska pravoslavna crkva je na Arhijerejskog saboru 1997. primjetila da se Šambezijska deklaracija „ne treba smatrati konačnim dokumentom dovoljnim da obnovi puno zajedništvo između Pravoslavne crkve i Drevnoistočnih crkava”.[9]

Predistorija uredi

 
„Četvrti (Halkidonski) Vaseljenski Sabor”. Freska u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Ferapontovom manastiru.

Gotovo odmah poslije Četvrtog (Halkidonskog) vaseljenskog sabora i raskola 451, na inicijativu vizantijskih careva počinju pokušaji ponovnog ujedinjenja. U 6. vijeku, nakon prevazilaženje Akakijevog raskola i narednog kruga suprotstavljanja, došlo je do konačnog raskola halkidonaca (diofizita)[v] sa nehalkidoncima (miafizitima).[g] Ove posljednje organizovale su svoje nezavisne crkvene jerarhije u Siriji i Egiptu,[22] a Jermenska crkva je 550-ih na pomjesnom saboru [ru] konačno odbacila odluke Halkidonskog sabora.[23][24] Dalji pokušaji [ru] dijaloga bili su složeni, zbog činjenice da nehalkidonci nisu bili jedinstvena zajednica, a Vizantijska crkva je bila prinuđena da kontaktira svaku drevnoistočnu crkve pojedinačno.[22]

Arapska osvajanja značajno su ograničila veze nehalkidonaca sa Vizantijom i, zapravo, crkveni kontakti su nastavljeni samo sa Jermenskom crkvom. Ponovno ujedinjenje dohalkidonaca sa halkidoncima pokušali su car Iraklije I, patrijarh Sergije I (7. vijek) i car Manojlo I (12. vijek). U 9. vijeku patrijarh Fotije I je razmjenjivao pisma sa katolikosom jermenskim Zaharijem I, ali to nije imalo nikakve posljedice. Tokom bogoslovskih kontakata u 12. vijeku između Vizantinaca i Jermena, strane su uspjele da postignu dogovor o nizu važnih pitanja. Međutim, tokom ovih razgovora otkrivena su i ozbiljna neslaganja u bogoslužbenoj praksi i crkvenom pravu. Poziv na učešće u dijalogu upućen je i predstojateljima drugih drevnoistočnih crkava. Pad Konstantinopolj 1204. prekinuo je sve inicijative za postizanje crkvenoj jedinstva halkidonaca i nehalkidonaca. U postvizantijskom periodu, osmanska vlast je bila glavna prepreka formalnim bogoslovskim diskusijama pravoslavnih i drevnoistočnih pravoslavnih crkava.[22] Uprkos obimnim nezvaničnim kontaktima u oblastima u kojima su kompaktno živjeli nehalkidonci i pravoslavci (Egipat, Palestina, Mala Azija, Sirija), zvaničnog bogoslovskog dijaloga na sinodalnom nivou nije bilo. Zbog života u sredini okruženom muslimanskom većinom, dohalkidonci su pokazali želju za hrišćanskim jedinstvom sa pravoslavcima.[25] Istraživači primjećuju da su na ovaj ili onaj način dvostrani kontakti bili stalni i faktični neprekidni.[22][26] Početak bogoslovskog dijaloga olakšala su istraživanja bogoslova i istoričara (V. V. Bolotov, Porfirije (Uspenski), Ž. Lebon i niz drugih)[26] 19. i 20. vijeka, koji su proglasili istovjetnost hristologija dvije grupe crkava.[27] O mogućnosti dijaloga pravoslavne i drevnoistočne crkve raspravljala je međupravoslavna pripremna komisija za pripremu Svepravoslavnog sabora na Svetoj gori 1930. godine.[22]

Predmet dijaloga uredi

Uprkos zajedničkim istorijskim korijenima, sličnosti u bogosloviji, liturgiji i monaštvu,[15][28] ipak je došlo do raskola između pravoslavne i drevnoistočne pravoslavne crkve. Uz bogoslovske i eklisiološke probleme, razlozi za raskol bili su i političke i kulturne razlike.[29] Tokom jaza pojavile su se značajne razlike u vjeroučenju pravoslavne i drevnoistočne crkve. Među dogmatskim problemima središnje mjesto zauzima hristološko učenje.[15][30][28] Pitanje o broju priroda Isusa Hrista postalo je glavni razlog spora između pravoslavnih diofizita i miafizita. Pravoslavne crkve ispovijedaju učenje o jednoj ličnosti (ipostasi) i dvije prirode — božanskoj i čovječanskoj, određen orosom Halkidonskog sabora. Drevnoistočne crkve se pridržavaju dohalkidonskih hristoloških doktrina koje su razvili Kiril Aleksandrijski i Sevir Antiohijski. Ova gledišta predstavljaju vjeru u „jednu složenu prirodu Isusa Hrista”. Ova protivrječnost takođe daje povoda za različite poglede na broj volja i djela u Hristu.[17]

Glavni eklisiološki problem bio je odnos prema broju vaseljenskih sabora. Pravoslavne crkve priznaju sedam vaseljenskih sabora. Drevnoistične crkve su odbacile tomos pape Lava I, četvrti (halkidonski) sabor i, shodno tome, naknadni, priznajući status vaseljenskih samo za prva tri.[17] Takođe, tokom istorijske borbe pravoslavnih diofizita i miafizita, svetitelji jedne grupe crkava anatemisani su od suprotne strane. Tako na primjer, papa Lav I i patrijarsi Flavijan, Anatolije i Genadije I, poštuju se u Pravoslavnoj crkvi, ali su izopšteni u drevnoistočnim crkvama. Zauzvat, svetitelji poštovani u nehalkidonskim crkvama su anatemisani u Pravoslavnoj crkvi: patrijarsi Dioskor, Sevir, Timotej II Elur i episkop Filosken Mabuški.[31] Tako su međusobne anateme postale glavni kanonski problem na putu ka obnavljanju evharistijskog opštenja.[3]

Napomene uredi

  1. ^ Bogoslovski dijalog u hrišćanstvu jesu dvostrani ili višestrani susreti predstavnika hrišćanskih denominacija u cilju približavanja kroz analizu vjeroučenja crkava učesnica u dijalogu.[1]
  2. ^ Diofizitska Asirska crkva Istoka, koja se ubraja među drevnoistočne crkve, nije u evharistijskoj zajednici sa miafizitskim nehalkidonskim crkavama i, shodno tome, nije učestvovala u ovom bogoslovskom dijalogu.
  3. ^ Diofizitstvo je hristološki koncept u Pravoslavnoj crkvi kooji potvrđuje jednu ipostas i dvije prirode (božansku i čovječansku) u Hristu (halkidonstvo).[10] Nestorijevo učenje, osuđeno Efeskim saborom,[11] potvrđuje u Hristu ne samo dvije prirode, nego i dvije knome [ru].[12] Priznanje prisustvo dvije Hristove prirode Halkidonskim saborom bilo je osnova da miafiziti optuže pravoslavne, da su u jeresi prihvatili Halkidonski sabor.[13] Međutim, Pravoslavna crkva je nedvosmisleno odbacila Nestorijevo učenje[11] i trenutno samo Asirska crkva Istoka ispovijeda hristologiju zasnovanu na nestorijanstvu.[12]
  4. ^ Danas izraz „monofiziti” (često se koristi za dohalkidonske crkve) smatra uvredljivim i netačnim i ispravnije je koristitit riječ „miafiziti”, pošto su drevnoistočne crkve odbacile jeres Evtihija.[14][15] Pristalice dijaloga preferiraju termin „miafiziti”, a posebno se izdvaja Aleksandrijska patrijaršija koja se 2006. izjasnila protiv upotrebe termina „monofiziti” za Koptsku crkvu.[16] Skeptici u dijalogu i dalje nazivu nehalkidonce „monofizitima”.[3][17][18][19][20] Konkretno, predsjedavajući obrazovnog komiteta Ruske pravoslavne crkve i rektor Moskovske duhovne akademije arhiepiskop verejski Evgenije nazvao je drevnoistočne crkve „monofizitskim”.[21]

Reference uredi

  1. ^ a b v g Speranskaя 2007.
  2. ^ Šaйo 2001, str. 113—117.
  3. ^ a b v Kuraev, Andreй; Lurьe, V. M. (1994). „Na poroge unii (Stanem li mы monofizitami?)”. portal-credo.ru (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala 12. 4. 2021. g. Pristupljeno 25. 5. 2022. 
  4. ^ „Relaţii cu Bisericile Ortodoxe Orientale APARITIA VECHILOR BISERICI ORIENTALE”. patriarhia.deveu.com (na jeziku: rumunski). Biserica Ortodoxă Română. Arhivirano iz originala 7. 4. 2020. g. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  5. ^ a b Orthodox Handbook on Ecumenism 2014, str. 546—548.
  6. ^ a b „Restoring the Unity in Faith: The Orthodox-Oriental Orthodox Theological Dialogue”. Orthodox Unity (Orthodox Joint Commission) (na jeziku: engleski). 15. 12. 2013. Pristupljeno 25. 5. 2022. 
  7. ^ Attia 2001, str. 61.
  8. ^ Orthodox Handbook on Ecumenism 2014, str. 818.
  9. ^ „Opredelenie Arhiereйskogo Sobora 1997 goda po dokladu Sinodalьnoй bogoslovskoй komissii / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 7. 6. 2008. Pristupljeno 26. 5. 2022. 
  10. ^ Protoiereй V. V. Šmaliй (2007). „Difizitstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XV : „Dimitriй — Dopolneniя k „Aktam Istoričeskim“”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 417—418. ISBN 978-5-89572-026-4. 
  11. ^ a b Protoiereй V. V. Asmus (2005). „Vselenskiй III sobor”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). IX : „Vladimirskaя ikona Božieй Materi — Vtoroe prišestvie”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 588—597. ISBN 5-89572-015-3. 
  12. ^ a b Protoiereй V. V. Asmus (2004—2017). „Nestorianstvo”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  13. ^ mitropolit Kallist (Uэr) (2011). Pravoslavnaя cerkovь (na jeziku: ruski). Moskva: Bibleйsko-bogoslovskiй institut sv. apostola Andreя. str. 318—339. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  14. ^ Šaйo 2001, str. 58—62.
  15. ^ a b v Larše 2007, str. 152—156.
  16. ^ „An Explanatory Letter from the Greek Orthodox Patriarchate of Alexandria”. orthodoxjointcommission.wordpress.com (na jeziku: engleski). Orthodox Unity (Orthodox Joint Commission). 9. 3. 2006. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  17. ^ a b v Davыdenko, Oleg; Filippov, Aleksandr (16. 3. 2010). „Armяnskaя cerkovь: v čem raznica s pravoslaviem”. pravmir.ru (na jeziku: ruski). Pravmir. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  18. ^ „Dialog s monofizitami”. apologet.spb.ru. Pravoslavnый Apologet. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  19. ^ „Kommentariй Radio «Radonež» na obraщenie episkopa Kamčatskogo i Anadыrskogo Diomida / Pravoslavie.Ru”. pravoslavie.ru (na jeziku: ruski). Pravoslavie.Ru. 7. 3. 2007. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  20. ^ Woerl, Michael. „Union with the Monophysites: What Comes Next?” (PDF). Orthodoxinfo.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  21. ^ „Otvetы arhiepiskopa Vereйskogo Evgeniя na voprosы posetiteleй saйta Sinodalьnogo informacionnogo otdela / Intervью / Patriarhiя.ru”. patriarchia.ru (na jeziku: ruski). Patriarhiя.ru. 9. 6. 2012. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  22. ^ a b v g d Šaйo 2001, str. 53—55.
  23. ^ „Armenian Church Councils”. armenianchurch.org (na jeziku: engleski). The Armenian Church - Mother See of Holy Etchmiadzin. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  24. ^ Panossian, Razmik (2006). The Armenians: from kings and priests to merchants and commissars. New York: Columbia University Press. str. 43—44. ISBN 9780231139267. 
  25. ^ „Sovremennый dialog meždu pravoslavnыmi i antihalkidonitami v svete Predaniя Cerkvi”. apologet.spb.ru. Pravoslavnый Apologet. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  26. ^ a b Larše 2007, str. 169—172.
  27. ^ Višnяk, Mihail (20. 9. 2019). „Bogoslovskiй dialog pravoslavnыh i antihalkidonitov (prošloe — nastoящee — buduщee): vklad Svяtoй Gorы Afon: Častь 1: Predislovie. Vvedenie, gl. 1, pp. 1–3 perevod s novogrečeskogo, predislovie i kommentariй”. Bibliя i hristianskaя drevnostь (na jeziku: ruski). 2 (2): 109—144. ISSN 2713-1122. Pristupljeno 27. 2. 2024. 
  28. ^ a b Orthodox Handbook on Ecumenism 2014, str. 466—468.
  29. ^ Šaйo 2001, str. 17—19.
  30. ^ Orthodox Handbook on Ecumenism 2014, str. 98.
  31. ^ Krikorian, Mesrob K. (1991). „The Theological Significance of the Resu!ts of the Five Vienna Consu!tations”. Ur.: Kirchschläger, Rudolf; Stirnemann, Alfred. The Vienna Dialogue: Five Pro Oriente Consultations with Oriental Orthodoxy : Communiques and Common Declarations (na jeziku: engleski). Horn: F. Berger & Söhne. str. 18. Pristupljeno 27. 2. 2024. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Богословски_дијалог_православних_и_древноисточних_православних_цркава&oldid=27733001”