Evolucija čoveka je multidisciplinarno polje naučnog istraživanja koje nastoji da shvati i opiše poreklo i razvoj ljudskog roda.[1] Evolucija čoveka obuhvata i druge značajne naučne discipline kao što su antropologija i genetika čoveka. Termin čovek, u kontekstu evolucije čoveka, odnosi se na rod Homo, ali proučavanje evolucije čoveka obično obuhvata i čovekove pretke hominide (što je izraz za biološku familiju Hominidae), kao na primer australopitekusa (rod Australopithecus).

Paleoantropologija uredi

Kaže se da moderna paleoantropologija počinje od otkrića neandertalca i dokaza o postojanju drugih „pećinskih ljudi“ tokom 19. veka. Ideja da su ljudi slični nekim velikim majmunima bila je već neko vreme u opticaju, ali ideja o biološkoj evoluciji vrsta nije bila zvanično razmatrana sve dok Čarls Darvin nije objavio Poreklo vrsta 1859. godine. S obzirom na to, da u svojoj prvoj knjizi o evoluciji nije doticao pitanje evolucije čoveka ("poreklo čoveka i njegov razvoj će biti naknadno objašnjeni“ bilo je sve što je Darvin napisao o tome), njegovim savremenicima je bilo jasno o čemu se radi. Tomas Haksli i Ričard Oven su raspravljali o evoluciji čoveka, a Darvin je uskoro objavio knjigu o tom pitanju naslovljenu kao Nastanak čoveka, koja uskoro postaje dobro poznat, ali i prilično kontroverzan prikaz njegove teorije. Čak su i mnoge prvobitne Darvinove pristalice (kao npr. Alfred Rasel Volas i Čarls Lajel) odbacile ideju o tome da bi ljudska bića mogla razviti skoro neograničene mentalne sposobnosti i moralni kodeks samo putem prirodne selekcije.

Još od vremena Linea smatralo se, na osnovu morfološke sličnosti, da su veliki majmuni čoveku najsrodnije životinje. U 19. veku smatralo se da su gorile i šimpanze naši najbliži živi rođaci te se, na osnovu činjenica da su živeli u Africi, pretpostavljalo da će se i fosili čovekovog pretka sigurno pronaći u Africi i da i afrički majmun i čovek imaju zajedničkog pretka.

Međutim, do dvadesetih godina 20. veka nisu, osim neandertalca, pronađeni nikakvi drugi fosili čoveka. Godine 1925. Rejmond Dart opisuje „afričkog australopiteka“ (Australopithecus africanus). Bio je to primerak vrste znan kao dete iz Tonga, dete australopiteka pronađeno u Tongu, Južna Afrika. Radilo se o vrlo dobro očuvanim ostacima lobanje i moždane ovojnice. Iako je mozak bio malen (410 kubnih cm), bio je, za razliku od mozga gorila i šimpanzi, okrugao poput mozga današnjeg čoveka. Takođe, na fosilu su pronađeni kratki očnjaci, dok je položaj foramen magnuma (otvora na bazi lobanje) bio dokaz bipedalizma (kretanja na dve noge). Svi ovi dokazi su naveli Darta na zaključak da je „dete iz Tonga“ dvonožni čovekov predak, odnosno, prelazni oblik od „majmuna“ ka čoveku. Trebalo je da protekne dvadesetak godina da bi se Dartove tvrdnje počele uzimati ozbiljno u naučnim krugovima, a uskoro su usledila otkrića mnogih sličnih fosila. U to vreme preovlađivalo je mišljenje da se veliki mozak razvio pre sposobnosti kretanja na dve noge (bipedalizma). Smatralo se, analogno današnjem čoveku, da je inteligencija preduslov za bipedalizam.

Danas se smatra da je australopitek direktni predak roda Homo, kome pripada čovek. I australopitek i „homo“ pripadaju porodici hominida, međutim, noviji podaci dovode u sumnju mišljenje da je A. africanus direktan predak današnjeg čoveka. Za australopiteke se u početku mislilo da su u podjednakom broju bili i krhke i snažne telesne građe. Varijetet australopiteka snažne telesne građe je uskoro klasifikovan kao parantropus. (Taj termin je korišćen u tridesetim godinama dvadesetog veka kada je ovaj varijetet prvi put opisan. Šezdesetih godina taj se varijetet ponovo počeo označavati kao australopitek, dok se u poslednje vreme ponovo klasifikuje kao zaseban rod).

-10 —
-9 —
-8 —
-7 —
-6 —
-5 —
-4 —
-3 —
-2 —
-1 —
0 —

Pre roda Homo uredi

Rod Homo uredi

U savremenoj taksonomiji, Homo sapiens je jedina preživela vrsta roda Homo. Sve savremene studije o poreklu vrste Homo sapiens uglavnom pokazuju da su postojale i druge vrste istog roda, ali da su sve izumrle. Dok bi neke od ovih vrsta mogle biti i direktni preci savremenog čoveka, mnoge od njih su verovatno naši „rođaci“ koji su se u određenom trenutku evolucione istorije odvojili od filogenetičke linije koja vodi ka nama. Još uvek ne postoji slaganje o tome koje bi od ovih grupa trebalo ubrojati u posebne vrste, a koje u podvrste. Jedan od razloga neslaganja je manjkavost pronađenih fosila, a drugi - vrlo fine distinkcije koje se koriste za razlikovanje vrsta u rodu Homo .

Homo je latinska reč za „osobu“, a prvi put kao naziv biološkog roda čovek ju je upotrebio Line u svom klasifikacionom sistemu.

Homo habilis uredi

Živeo je od pre 2,4 miliona godina pa do pre 1,5 miliona godina. H. habilis, prva vrsta roda Homo, razvio se pre 2,5 - 2 miliona godina u južnoj i istočnoj Africi u kasnom pliocenu ili ranom pleistocenu kada se odvojio od australopiteka. H. habilis je imao manje kutnjake i veći mozak od australopiteka i pravio je oruđe od kamena a možda i od životinjskih kostiju.

Homo Habilis je oštrim kamenom mogao da razbije orahovu ljusku ili kornjačin oklop, da otvori školjku ili da ubije glodara, ali ne i da lovi veće životinje. Zato se u glavnom hranio biljkama i jestivim plodovima, puževima i skakavcima ili ostacima uginulih životinja. Stalno je bio u pokretu tragajući za hranom. Nije imao stanište, a u slučaju nepogode sklanjao se pod prirodne zaklone, kao što su nadstrešnice od stenja ili je sam pravio zaklone od granja. U pećine nije ulazio jer su ih naseljavali jači od njega - pećinski lav, sabljasti tigar i drugi mesožderi.

Homo Habilis je koristio vatru za grejanje i odbranu od životinja, ali samo ako bi je našao u prirodi. Pravio je ognjišta i trudio se da je sačuva pošto sam nije umeo da je „proizvede“. Kretao se u grupama, čija je veličina zavisila od raspoložive hrane. Prve ljudske zajednice sastojale su se verovatno od 15 do 20 članova. U zajednicama Homo Habilisa, hordama, je kao i kod mnogih životinja, važilo pravo jačeg; vođa je uvek bio najsnažniji muškarac.

Homo erectus uredi

Živeo pre oko 1,8 miliona godina (računajući i ergastera) ili pre 1,25 miliona godina (ne računajući ergastera) pa sve do pre 0,07 miliona godina. U ranom pleistocenu, pre 1,5 do 1 milion godina, u Africi, Aziji i Evropi, kod dotadašnjih predstavnika vrste Homo habilis došlo je do povećanja mozga te je počeo izrađivati složenije kameno oruđe; ove, kao i neke druge razlike bile su dovoljne antropolozima da ga klasifikuju kao novu vrstu H. erectus. Najpoznatiji primerak H. erectus je pekinški čovek; ostali primerci pronađeni su u Indoneziji (javanski čovek) i na nekim lokacijama u Africi i Evropi.

Homo ergaster uredi

Živeo od pre 1,8 miliona godina pa do pre 1,25 miliona godina. Takođe poznat i kao Homo erectus ergaster.

Homo heidelbergensis uredi

Poznat i kao (hajdelberški čovek). Živeo od pre 500.000 godina pa do pre 300.000 godina. Drugi nazivi: Homo sapiens heidelbergensis i Homo sapiens palaeohungaricus.

Homo sapiens idaltu uredi

Živeo pre oko 160.000 godina i smatra se za podvrstu. Najstariji savremeni čovek poznate anatomije.

Homo floresiensis uredi

Živeo pre 12.000 godina (objavljeno 2004). Zbog niskog rasta znan i kao hobit.

Homo neanderthalensis uredi

Živeo od pre 250.000 godina pa do pre 30.000 godina. Poznat i kao Homo sapiens neanderthalensis. Još uvek traju rasprave o tome da li "neandertalac" spada u posebnu vrstu, H. neanderthalensis, ili u podvrstu H. sapiens. Dok debate i dalje traje, najnovije preliminarne analize mitohondrijske DNK i DNK iz Y hromozoma pokazuju da nema genetičke povezanosti između vrsta H. neanderthalensis i H. sapiens, te ih, stoga, treba smatrati dvema zasebnim vrstama. Godine 1997. dr Mark Stounking, tada profesor antropologije na univerzitetu Pen Stejt, konstatuje: „Ovi rezultati [na osnovu mitohondrijske DNK iz kosti neandertalca] pokazuju da neandertalci nisu preneli mitohondrijsku DNK današnjem čoveku; neandertalci nisu naši preci“. Naredna ispitivanja DNK neandertalca iz drugi izvora potvrdila su ove nalaze. Mora se, međutim, naglasiti da je u istraživanju bio nebalansiran uzorak - korišćeno je mnogo manje DNK neandertalca nego savremenog čoveka.

Homo sapiens uredi

Ova vrsta živi na planeti Zemlji od pre oko 200.000 godina pa do danas. Sredinom perioda koji obuhvata vreme od pre 400.000 godina i drugo međuledeno doba srednjeg pleistocena, (otprilike pre 250.000 godina), naglo se ubrzao razvoj mozga i veština izrade kamenog oruđa, čime su bili stvoreni uslovi za prelaz od H. erectus ka savremenom čoveku. Neki nalazi sugerišu da je H. erectus migrirao iz Afrike, a da se zatim H. sapiens razvio od H. erectus u Africi. (Slabi su dokazi da se ovaj evolucioni skok dogodio na nekom drugom mestu). Noviji dokazi takođe ne isključuju ni mogućnost multiregionalnog nastanka vrste. Ovo je jedna od „vrućih tema“ u paleoantropologiji. "Sapiens" znači „pametan“ ili „razuman“.

Dodatne napomene uredi

Poreklo čoveka često je predmet žučnih političkih i verskih rasprava. Vidi: kreacionizam.

Klasifikacija čoveka i njegovih srodnika značajno se menjala tokom vremena. Vidi: istorija taksonomije humanida.

Spekulacije o daljoj evoluciji čoveka često se koriste u naučnoj fantastici. U nekim slučajevima se zamišlja čisti duh kao krajnja tačka evolucije, a ponekad dalje povećanje broja ljudskih vrsta s obzirom na zauzimanje određenih ekoloških staništa.

Evolucija čoveka dostigla je interesantnu tačku. Čovekovo racionalno razumevanje njegovog fizičkog okruženja i njegovo umeće primene naučnih saznanja daju mu neslućene mogućnosti za prilagođavanje okoline njegovim željama i potrebama (npr. poljoprivreda). Mnogi veruju da ove sposobnosti umanjuju ili čak sprečavaju delovanje nekih mehanizama za koje se, teoretski, veruje da uzrokuju evoluciju. Svakako, radi se o prilično pojednostavljenom stanovištu. Istina je da se borbi za opstanak (u odnosu na sazrevanje) u industrijalizovanim društvima daje mnogo veći značaj u tehnološkom i sociološkom smislu, čime se smanjuje uticaj selekcionih faktora koji su postojali u ranijim okruženjima, ali, isto tako, opstanak nije jedini kriterijum selekcije tako da faktori kao što su uspešnost reprodukcije (tj. polna evolucija) još uvek variraju usled mnoštva mogućih razloga.

Ostali faktori, kao što je kompaktnost ljudske populacije, takođe imaju trend da spreče delovanje mehanizama kao što je kladogeneza (evoluciono grananje), redukujući biodiverzitet, no, međutim, ostali mehanizmi kao npr. genetičke promene te smanjenje broja selekcionih faktora mogu dovesti do anageneze(direktne evolucije). Mnoge od prirodnih promena po svoj prilici će imati obeležja prilagođavanja sa negativnim predznakom (npr.miopija postaje sve uobičajenija pojava zahvaljujući manjem broju selekcionih pritisaka za boljim vidom) ali, ovde se radi o tipično ljudskoj definiciji promene koja je zasnovana na postavljenim ciljevima i vrednosnim sistemima.

Napretkom nauke i tehnologije sasvim je moguće da će ljudska vrsta biti sposobna ne samo da svesno prilagođava okolinu svojim sopstvenim potrebama nego da isto tako prilagođava sam genetički materijal. Ovakav novi način 'kontrolisane evolucije' mogao bi ublažiti posledice nestajanja prirodnih mehanizama evolucije. Štaviše, čovečanstvo bi moglo odbaciti biološke mehanizme transhumanizam u zamenu za potpuno artificijelne sisteme. Međutim, posledice ranijih pokušaja nekontrolisanog menjanja genetičke strukture (kao što su američki eugenički programi sa početka 20. veka ili isto takvi programi nacističke Nemačke) dovode sve priče o „poboljšanju“ u kontroverzan i prilično neugodan kontekst.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Brian K. Hall; Benedikt Hallgrímsson (2011). Strickberger's Evolution. Jones & Bartlett Publishers. str. 488. ISBN 978-1-4496-6390-2. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi