Iljušin Il-18 (NATO naziv Coot) je četvoromotorni turboelisni sovjetski putnički (transportni) avion koji je proizvođen u fabrikama aviona u SSSR, u periodu od 1959. do 1968. godine. Namenjen je za srednje i duge linije vazdušnog putničkog saobraćaja i vojnim potrebama kao transportni, desantni i sanitetski avion.

Iljušin Il-18D

Iljušin Il-18
Iljušin Il-18

Opšti podaci
Namena putnički, transportni
Posada 5
Broj putnika 120
Poreklo  SSSR
Proizvođač Fabrika No.30 i No.84 SSSR
Probni let 4. 7. 1957.
Uveden u upotrebu 20. 4. 1959.
Povučen iz upotrebe još leti
Status operativan[1]
Prvi operater Aeroflot
Broj primeraka 564
Dimenzije
Dužina 35,42 m
Visina 10,17 m
Raspon krila 37,42 m
Površina krila 140,00 m²
Masa
Prazan 35.000 kg
Normalna poletna 64.000 kg
Pogon
Motori mlazni
Broj motora 4
Fizičke osobine
Turboelisni motor TVD Progress (Ivčenko) AI-20M
Snaga TEM-a 3.169 kW
Performanse
Maks. brzina na Hopt. 685 km/h
Ekonomska brzina 625 km/h
Radijus kretanja 3.700 km
Dolet 6.500 km
Plafon leta 10.000 m
Portal Vazduhoplovstvo

Projektovanje i razvoj uredi

 
Il-18 pri sletanju

Pod imenom Iljušin Il-18 se vode dva aviona jedan je bio četvoromotorni avion sa klipnim motorima Il-18 Aš73 sagrađen 1946. godine koji je nakon godinu dana testiranja napušten, a drugi je mnogo poznatiji, četvoromotorni avion sa turboelisnim motorima razvijen sredinom pedesetih godina 20. veka. Sredinom pedesetih godina 20. veka bilo je već jasno da avioni sa klipnim motorima ne mogu da obezbede zahteve i dalji razvoj putničke avijacije kako u pogledu kapaciteta aviona, brzine leta i dužine preleta bez sletanja, tj. veću produktivnost aviona. U to vreme se intenzivno radi na razvoju potpuno nove vrste motora sa gasnom turbinom, koja se grana na turboelisne i mlazne motore. Mada su se mlazni motori uveliko koristili za vojne avione, njihova primena na putničkim avionima iako su omogućavali znatno povećanje brzine leta u odnosu na avione sa klipnim motorima, nije bila ekonomična.

Prvi sovjetski putnički avion sa mlaznim motorima je bio Tu-104 (1956. godina) koji je nastao uspešnom modifikacijom bombardera Tu-16, on je zadovoljio povećanje brzine leta ali mu je ukupna efikasnost bila nezadovoljavajuća.

Inicijator projekta Il-18 je bio Aeroflot koji je postavio zahtev za namenski projektovani putnički avion kapaciteta 75 do 100 mesta koji bi bio namenjen srednjem i dugolinijskom avio saobraćaju. Konstrukcioni biro Iljušina se prihvatio ovog izazova i projektovao takav avion. Avion je projektovan u toku 1954. do 1956. godine, na osnovu iskustva na projektovanju aviona Il-16 (četvoromotorni avion sa klipnim motorima) a prototip je napravljen do 1957. godine.[2]

Tehnički opis uredi

 
Il-20 pomorska izviđačka verzija Il-18
 
Kokpit aviona Iljušin Il-18
 
Spomenik avionu Iljušin Il-18 na aerodromu Šeremetjevo

Avion Il-18 je niskokrilni jednokrilac metalne konstrukcije sa četiri turboelisna motora. Avion je poleteo 4. jula 1957. godine imao je 75 mesta i turboelisne motore NK-4 snage 2.985 kW, a 17. septembra 1958. avion je poleteo prvi put sa novim motorima AI-20 koji su ugrađivani u ove avione do kraja njegove proizvodnje. Maksimalni kapacitet je iznosio 120 mesta a dolet 6.500 km. Savršen aerodinamički dizajn, za to vreme, omogućio je Il-18 visoke letne performanse. Ovaj avion je pokazao da turboelisni motori mogu odgovoriti zahtevima putničke avijacije toga doba u pogledu povećanja brzine, nadmorske visine i doleta, povećanje kapaciteta, udobnosti, pouzdanosti i bezbednosti letenja kao i postizanja visokih ekonomskih pokazatelja. To je bio prvi sovjetski putnički avion sa kabinom pod pritiskom i klimatizacijom (pritisak na nivou mora i temperatura od 20 °C), bio je opremljen radarom, automatskim pilotom i nizom drugih uređaja koji su omogućavali veliku pouzdanost i bezbednost leta.

Varijante aviona Il-18 uredi

Avion Iljušin Il-18 se proizvodio u dve fabrike u SSSR. Avion Iljušin Il-18 je pravljen za civilni transport putnika ali isto tako se koristio i za vojne potrebe, stoga je razvijeno 9 osnovnih varijanti ovog aviona:

  • Il-18 - osnovni prvi proizvodni tip aviona sa 75 sedišta,
  • Il-18B - putnička verzija sa 84 sedišta od 1961. god. 90 do 100 sedišta,
  • Il-18I - verzije aviona sa snažnijim motorima i 122 putnika prototip,
  • Il-18D - proizvodna verzija aviona Il-18I,
  • Il-18DORR - verzija aviona Il-18D namenjena istraživanju u ribarstvu,
  • Il-18E - verzija Il-18D bez povećanih rezervoara za gorivo,
  • Il-18T - kargo (teretna) verzija aviona,
  • Il-20 - verzija aviona Il-18 za foto i elektronsko izviđanje
  • Il-22 - leteće komandno mesto zasnovano na Il-18,
  • Il-24 - izviđačke verzije aviona Il-18,
  • Il-38 - protiv podmornička verzije aviona Il-18,

Operativno korišćenje uredi

Korišćenje u svetu uredi

Iljušin Il-18 je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih sovjetskih putničkih aviona. Proizvođeni i prodavani i to uglavnom avio-kompanijama u Sovjetskom Savezu i zemljama Varšavskog ugovora kao i zemljama Azije i Afrike i predstavljali su okosnicu srednje i dugo linijskog vazdušnog saobraćaja dugi niz godina. Počeli su da se koriste 1959. godine i u upotrebi su već više od 50 godina, bili su veoma izdržljivi tako da su mnogi od njih postigli više od 45.000 sati naleta. Ovi avioni su korišćeni i za letove u ekstremno teškim uslovima kao što su letovi na Arktik i Antarktik. U toku 1962. godine Iljušin Il-18 je korišćen za let na Antarktik sa dodatnim rezervoarima umesto dela stolica u putničkoj kabini, tako da su rezervoari uvećani sa 23.500 na 31.000 litara goriva. Nakon isključivanja ovih aviona iz putničkog saobraćaja mnogi su pretvoreni u kargo verzije za prevoz tereta.

 
Avion Iljušin Il-18 Predsednika Tita

Zbog svoje pouzdanosti i bezbednosti korišćen je za prevoz važnih osoba. Po porudžbini su rađene specijalne VIP verzije (Salon) avioni. Na Svetskoj izložbi u Briselu 1958. godine, ovaj avion je dobio prvu nagradu. Sedamnaest stranih avio-kompanija je kupilo ukupno 125 ovih aviona sa 100 do 120 sedišta. Ovom uspešnom avionu je podignut spomenik na moskovskom aerodromu Šeremetjevo. Naslednik ovog aviona je mlazni Il-62.

Korišćenje u Jugoslaviji uredi

Za potrebe predsednika Jugoslavije, Tita, kupljena su dva aviona Iljušin Il-18D Salon, koji su bili u službi od 1967 do 1975. godine. Ovim avionom je drug Tito ostvario najviše naleta od svih aviona koji su mu bili na raspolaganju[3].

Zemlje koje su koristile ovaj avion uredi

 
Korisnici aviona Il-18 u svetu

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ Aeromagazin, Vesti (2002). „Dugovečni Il-18”. Aeromagazin (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: BB Soft. 37. ISSN 1450-6068. 
  2. ^ Arsenov, E.V.; Berne, L.P; Berne, D.A.; et al. (2002). Istoriя Konstrukciй Samoletov v SSSR 1951 - 1965. (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 5-217-02918-8. 
  3. ^ Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 

Literatura uredi

  • Arseniev E.V, Berne L.P i dr. Istoriя konstrukciй Samoletov v SSSR 1951-1965 gg. Moskva: Mašinostrenie. 2002. ISBN 5-217-02918-8.
  • Janić, Čedomir; Simišić, Jovo (2007). Više od letenja - Osam decenija Aeroputa i JAT-a. Beograd. ISBN 978-86-7086-004-9. 
  • Janić, Čedomir (2003). Vek avijacije - [ilustrovana hronologija] (na jeziku: (jezik: srpski)). Beočin: Efekt 1. COBISS.SR 110428172. 
  • Janić, Čedomir; Petrović, Ognjan (2010). Vek avijacije u Srbiji 1910-2010, 225 značajnih letelica. Beograd: Aerokomunikacije. ISBN 978-86-913973-0-2. 
  • Arsenov, E.V.; Berne, L.P; Berne, D.A.; et al. (2002). Istoriя Konstrukciй Samoletov v SSSR 1951 - 1965. (na jeziku: (jezik: ruski)). Moskva: Mašinostroenie. ISBN 5-217-02918-8. 
  • Aeromagazin, Vesti (2002). „Dugovečni Il-18”. Aeromagazin (na jeziku: (jezik: srpski)). Beograd: BB Soft. 37. ISSN 1450-6068. 
  • Gordon, Yefim (2004). OKB Ilyushin: A History of the Design Bureau and its Aircraft (na jeziku: (jezik: engleski)). Komissarov, Dimitriy.; i Sergey;. London: Ian Allan. ISBN 978-1-85780-187-3. 
  • Gunston, Bill (1995). The Osprey Enciklopedia of Russian Aircraft from 1875 - 1955. (na jeziku: (jezik: engleski)). London: Osprey Aerospace. ISBN 978-1-85532-405-3. 
  • Dimitrijević, Bojan (2012). Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992. Beograd: Institut za savremenu istoriju. ISBN 978-86-7403-163-6. 

Spoljašnje veze uredi