Mića Marković

српски учитељ и учесник Балканских и Првог светског рата

Milorad Mića Marković (Sokobanja, 22. februar 1887Beograd, 23. oktobar 1967) bio je srpski učitelj i socijalista, učesnik Balkanskih i Prvog svetskog rata.

mića marković
Lični podaci
Datum rođenja(1887-02-22)22. februar 1887.
Mesto rođenjaSokobanja, Kraljevina Srbija
Datum smrti23. oktobar 1967.(1967-10-23) (80 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Srbija, SFR Jugoslavija
Profesijaučitelj
Delovanje
Član KPJ od1919.
Učešće u ratovimaBalkanski ratovi
Prvi svetski rat
Aprilski rat

Odlikovanja
Karađorđeva zvezda Albanska spomenica

Biografija

uredi

Rođen je 22. februara 1887. u Sokobanji. Učiteljsku školu završio je u Aleksincu.[1]

Još kao učenik prihvatio je socijalističke ideje. Godine 1905. učlanio se u Srpsku socijaldemokratsku stranku (SSDS) Dimitrija Tucovića, a 1907. je bio jedan od dvadeset osam učitelja i učiteljica koji su bili osnivači Kluba učitelja socijaldemokrata, prve učiteljske političke organizaciji u Srbiji. Cilj ove organizacije bio je preobražaj osnovne školske nastave u smislu načela srpske socijaldemokratije.[1]

Godine 1910. premešten je sa službom u selo Popović, na Kosmaju, gde je kasnije osnovao porodicu i živeo dugi niz godina. Od 1912. do 1918. učestvovao je u Prvom i Drugom balkanskom i Prvom svetskom ratu. Ratovanje je započeo kao komandir baterije, a završio kao artiljerijski kapetan prve klase. Posebno se istakao u borbama na Solunskom frontu, gde je 1916. odlikovan Karađorđevom zvezdom.[1]

Posle Prvog svetskog rata vratio se u Popović i nastavio sa učiteljskim poslom. Godine 1919. postao je član tada osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (SRPJ(k)), a iduće 1920. bio je delegat na Drugom kongresu KPJ u Vukovaru. Bio je veoma politički aktivan u Kosmajskom srezu, gde je stvorio jaku partijsku organizaciju Komunističke partije, koja je na opštinskim izborima avgusta 1920. uspela da pobedi i osvoji vlast u tadašnjoj opštini Mali Popović.[2][3][4]

Posle donošenja „Obznane“ decembra 1920. i početka progona članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), nastavio je političko delovanje preko učiteljskih udruženja i drugih srodnih organizacija. Bio je jedan od najistaknutijih opozicionara i boraca protiv vladajućeg režima na Kosmaju, koga nisu zaplašila ni policijske pretnje. Imao je značajan ugled kod velikog broja stanovnika Kosmaja. Nekoliko puta je dobijao rešenje o premeštanju njegove učiteljske službe iz sela Popovića, ali su svaki put lokalni seljaci odlazili u Sopot i bunili se, pa je tako svaki put to rešenje povlačeno, a on je do početka Drugog svetskog rata ostao tu sa službom.[2]

Bio je među prvih četrdeset članova učiteljske kulturno-izdavačke zadruge „Vuk Karadžić“, koja je na inicijativu KPJ osnovana u Beogradi i koja je okupljala učitelje-komuniste, kao i druge napredne učitelje. Krajem 1938. aktivno je učestvovao u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore, na kojima je u kosmajskom srezu pobedu odneo kandidat opozicione Demokratske stranke, inače simpatizer KPJ.[3]

Aprila 1941. mobilisan je u Jugoslovensku vojsku i učestvovao je u Aprilskom ratu, tokom koga je zarobljen. Nakon kapitulacije Jugoslovenske vojske odveden je u zarobljeništvo. U teškim uslovima logorskog života nastavio je da među zarobljenim jugoslovenskim oficirima i vojnicima širi optimizam. Krajem 1941. u logoru je među zarobljenicima vodio veoma aktivnu kampanju protiv „Nirmberške deklaracije“ kojom su Nemci hteli da zarobljenici osude ustaničke akcije u Jugoslaviji. Kasnije je, među patriotski raspoloženim oficirima, počeo da vrši propagandu za Narodnooslobodilački pokret (NOP). Zbog svoje aktivnosti u logoru, više puta je kažnjavan i maltretiran, a kraj rata je dočekao u kažnjeničkom logoru.[3]

Posle oslobođenja Jugoslavije, živeo je u Beogradu, gde je obavljao dužnost načelnika za prosvetu Beogradskog okruga. Radio je na obnavljanju i organizovanju osnovnih i srednjih škola. Posle ukidanja Beogradskog okruga, 1947. počeo je da radi kao inspektor u Savetu za prosvetu Narodne Republike Srbije.[3]

Umro je 23. oktobra 1967. u Beogradu, a sahranjen je sutradan na groblju u Malom Popoviću.[5][6][7]

Nosilac je Albanske spomenice i drugih odlikovanja, među kojima je i Karađorđeva zvezda.

Porodica

uredi

U braku sa suprugom Ankom (1878—1961), rođenom Kaćanski, imao je četvoro dece — sinove Momčila Momu (1912—1992), Dragoslava Dražu (1920—2005) i Branislava Branu (1923—1942), kao i ćerku Desanku Desu (1914—1942). Pod njegovim uticajem, sinovi i ćerka postali su levičari i članovi tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Takođe, čitava njegova porodica učestvovala je u Narodnooslobodilačkom ratu, od 1941. do 145. godine.

Sinovi Moma i Draža, bili su organizatori ustanka u Srbiji 1941. godine. Moma je u toku NOR najpre bio instruktor Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a kasnije politički komesar Glavnog štaba NOV i PO Srbije. Posle oslobođenja bio je partijski i državni funkcioner, a odlikovan je i Ordenom narodnog heroja. Draža je tokom rata bio na Kosmaju u Kosmajskom odredu, a posle rata je bio jedan od najistaknutijih partijskih i državnih funkcionera SR Srbije.

Ćerka Desa i najmlađi sin Branko stradali su u toku rata. Desa, studentkinja medicine, bila je pre rata aktivna u levičarskim studentskim udruženjima, razbolela se neposredno pre početka rata i zbog bolesti nije mogla da ode u partizane. Posle okupacije, zajedno sa majkom otišla je u Sokobanju, kod očeve familije, gde je, usled nemogućnosti da se adekvatno leči, umrla 1942. godine. Branko je 1941. bio sekretar Okružnog komiteta SKOJ za Požarevac, ali je kasnije zajedno sa Ljubicom Janjić bio uhapšen od strane ljotićevaca i sproveden u Požarevac. Kako nisu uspeli da ih identifikuju i od njih dobiju bilo kakvo priznanje, pustili su ih, ali su oni tada izgubili kontakt sa partizanima. Branko se tada vratio na Kosmaj, gde je uhapšen od policije i odveden u logor Banjica. Streljan je iste godine na stratištu u Jajincima.[8]

Ćerka njegovog sina Mome, odnosno njegova unuka bila je Mira Marković, supruga bivšeg predsednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića.

Reference

uredi
  1. ^ a b v Dimitrijević 1972, str. 325.
  2. ^ a b Dimitrijević 1972, str. 326.
  3. ^ a b v g Dimitrijević 1972, str. 327.
  4. ^ Marković 2015, str. 72.
  5. ^ Marković 1987, str. 27.
  6. ^ „Milorad Marković”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 24. 10. 1967. str. 6. 
  7. ^ „Sahranjen Milorad Marković”. istorijskenovine.unilib.rs. Borba. 25. 10. 1967. str. 6. 
  8. ^ Marković 1987, str. 37.

Literatura

uredi