Orao (sazvežđe)

сазвежђе

Orao (lat. Aquila) je jedno od 88 savremenih i 48 originalnih Ptolomejevih sazvežđa. Po grčkoj mitologiji, u ratu bogova i titana, orao je nosio Zevsove munje. Nakon pobede nad titanima, Zevs je zadržao orla na nebu. Pored toga, kada je bogovima bio potreban novi peharnik, orao je poslat da donese Ganimeda na Olimp (ili se, po drugoj verziji, sam Zevs pretvorio u orla i doneo Ganimeda). Ganimed je prenet na nebo kao sazvežđe Vodolija, koje se graniči sa Orlom.

Orao
Sazvežđe
Orao
Latinsko imeAquila
SkraćenicaAql
GenitivAquilae[1]
Simbolizujeorao koji je nosio Zevsove strele u bici bogova i titana
Rektascenzija20
Deklinacija+5[2]
Površina652 sq. deg. (22)
Najsjajnija zvezdaAltair (alfa Orla) (0,77m)
Meteorski rojevinema
Susedna
sazvežđa
Vidljivo u rasponu +90° i −75°.
U najboljem položaju za posmatranje u 21:00 čas u avgustu.

Zvezde uredi

 
Letnji trougao, poznati asterizam koga čine Vega, Deneb i Altair.

Najsjajnija zvezda Orla je Altair (alfa Orla), zvezda glavnog niza A klase. Altair je magnitude 0,77, što ga čini dvanaestom najsjajnijom zvezdom na noćnom nebu Zemlje. Od Sunca je udaljen 16,8 svetlosnih godina, a period rotacije od samo 9 sati ga čini tako pljosnatim da mu je prečnik na polovima manji od poluprečnika na ekvatoru. Altair, Vega (alfa Lire) i Deneb (alfa Labuda) predstavljaju temena Letnjeg trougla, poznatog asterizma.

Druga zvezda po magnitudi je gama Orla (Tarazed), žutonarandžasti džin magnitude 2,72. Sledi zeta Orla (Deneb el okab, „rep sokola“), magnitude 2,99, koja je zapravo trojni sistem. Primarna komponenta je patuljak A klase sa glavnog niza, a pratioci su 12. magnitude.

Beta Orla (Alšain, „sivi soko“) je magnitude 3,71 i nalazi se na 44,7 svetlosnih godina od Zemlje. Ima pratioca koji se nalazi na 13 lučnih sekundi.

Eta Orla (Bezek, „munja“) je žuti superdžin, jedna od najsjajnijih cefeida vidljivih golim okom.

Objekti dubokog neba uredi

Zapadno od game Orla se nalazi B143-4, tamna maglina koja izgleda kao deo neba bez zvezda. U Orlu se nalaze i rasejana zvezdana jata NGC 6709 i NGC 6755, kao i slaba (magnitude 11) planetarna maglina NGC 6803.

Reference uredi

  1. ^ Ridpath 2001, str. 80–82
  2. ^ „Aquila, constellation boundary”. The Constellations. International Astronomical Union. Pristupljeno 14. 2. 2014. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi